Ne prođe previše vremena pa se iznova prisjetimo dokumentarca “Kako spasiti mrtvog prijatelja” / “How to Save a Dead Friend” (2022) Marusje Siroječovskaje, kao onog filma koji temu gubitka i prijateljstva obrađuje na toliko poetski distinktivan način, istodobno bolan i iscjeljujuć u svojoj srži, da će jedno vrijeme svi slični filmovi takvoga tipa prolaziti kroz Marusjin filter. Jesmo li mu trebali dati i višu ocjenu od originalne? Vjerojatno, no tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nas baci zvjezdicu. Ne treba nijednu zvijezdu tretirati preozbiljno, pa ni ovu. Bilo kako bilo, pred nama je film sličnog senzibiliteta, kratkometražni “You Are Always 20” / “Du är alltid 20” (2021) Christera Wahlberga, široj publici od početka ožujka dostupan na stranici New York Timesa u videosekciji “Op-Docs”, rezerviranoj za kratki metar, besplatnoj riznici često izuzetno kvalitetnih dokumentaraca ovakve vrste koje inače nikad ne bismo uspjeli iskusiti. Sličnu potrebnu i dobro kuriranu pažnju kriminalno zapostavljenom kratkometražnom dokumentarcu/filmu, posvećuje i New Yorker. Tamo je, primjerice, dostupan i vrlo zapaženi “Izlazak” / “Haulout” (2022) Evgenije Arbugaeve i Maksima Arbugaeva. Ne treba zaboraviti niti britanski The Guardian sa svojom ponudom kratkiša.
Na prvu, “You Are Always 20” spaja većinu uobičajenih dokumentarističko-tehničkih segmenata kakve smo vidjeli u bezbrojnim dokumentarcima: pripovjedački off glavnog protagonista i(li) redatelja, pomno odabranu arhivu kojom nas se upućuje na što, glazbu i oblikovani zvuk na kako… Nije, naravno, toliko jednostavno, jer svako je filmsko djelo novo, zasebno iskustvo, bez obzira na postojeće uzorke različitih vrsta. A kad je dobro napravljeno kao “Always 20”, pogotovo. Wahlberg u filmu rastvara intimnu temu gubitka najboljeg prijatelja Patrika, kolažnim sklapanjam zajedničke videoarhive, uglavnom pri kraju tinejdžerskih godina, 18-19. Točno godinu dana nakon jedne od takvih snimljenih, 2. ožujka 2002., dječaka na pragu zrelosti koje s cigaretom u ustima frajerski koračaju jednom od manje prometnih ulica svog grada, Patrika više neće biti među živima. Osamnaest godina kasnije, Christer Wahlberg će snimiti film o proganjajućim pitanjima kako bi danas izgledao i što bi radio njegov pokojni prijatelj.
S današnjim odmakom Wahlberg jasno provaljuje zajedničku fasadu mladih wannabe gangstera.
Sastavljen većinom od starih 4:3 snimki s utisnutim satom i datumom snimanja, “You Are Always 20” pruža djelomičan koliko može biti unutar ni manje od petnaest minuta trajanja, uvid u odnos dvojice mladih muškaraca kojeg grade na tipičan mladenački način, autocestom opijata i partijanja, uz poneki izlet i u filmsko stvaralaštvo putem dugometražnog(!) kućnog uratka, a kako drugačije nazvanog nego – “Drugs”. S današnjim odmakom Wahlberg jasno provaljuje zajedničku fasadu mladih wannabe gangstera; istina je da su obojica bila daleko od uličnih nasilnika – redatelj se htio okušati u glazbi, dok je Patrik kao stolar svako jutro ustajao na posao u šest sati. Autorov prijatelj maštao je jednog dana kupiti kuću, skrasiti se, imati obitelj, djecu, jednostavan život…
Filmove poput “You Are Always 20” nije uvijek jednostavno sagledavati iz racionalne, objektivno-kritičke pozicije: s jedne strane jasna je opasnost za opći kolektiv, kroz daljnju romantizaciju, pa skoro i fetišizaciju smrti mladih ljudi (i) kao nešto marketabilno, mučenički; s druge se teško oduprijeti pokretnim slikama koje na ovako umiješan način prožimaju nostalgiju i opipljiv osjećaj zjapećeg gubitka, sve kroz precizno emocionalno mapiranje etapa tinejdžerskog odrastanja s kojim se većina može poistovjetiti. Christer Wahlberg u dokumentarcu kao crticu spominje nekadašnje glazbene afinitete, a upravo je on i autor cjelokupne glazbe, čija hipnotička melankolija savršeno podebljava ionako sveprisutan osjećaj neminovne tragedije. Švedski autor godinama je radio kao voditelj prodaje, nakon čega je odlučio početi novi život. Danas ima svoju produkcijsku kuću, piše scenarije, snima filmove i stvara glazbu. Sve ono što njegov najbolji prijatelj – naravno, ne redateljevom krivicom – nikad neće biti u mogućnosti napraviti. Osjećaj kojeg Wahlberg itekako dobro komunicira u ovom dokumentarcu. Dvadeset, zauvijek dvadeset…