Na ovogodišnjem ZagrebDoxu Posebno priznanje u novoosnovanoj kategoriji kratkometražnog filma, osvojio je dokumentarac “Izlazak” / “Haulout” (2022) Evgenije Arbugaeve i Maksima Arbugaeva. Nije Dox jedini prepoznao kvalitetu debitantskog djela ruske autorice, inače fotografkinje; te njenog brata, nekadašnjeg igrača hokeja, također relativno neiskusnog autora s tek dva filmska ostvarenja u karijeri. Film je ove godine nominiran za Oscara, kojeg je na kraju odnio “The Elephant Whisperers” (2022) Kartiki Gonsalves. No, to je već neka druga, mračnija priča, o dokumentarcu koji nam je stisnuo sve moguće krive tipke, strune ili štogod se u ovakvim prigodama stišće. Ukratko, film nam, blago rečeno, nije ostao u naročito lijepom sjećanju.
“Izlazak” (današnja projekcija u zagrebačkom Dokukinu KIC; petak, 22.4. od 19 sati) smo i prije dodjele Zlatnih kipića proglasili najboljim nominiranim dokumentarcem u kategoriji kratkog metra. Priča se vrti oko ruskog morskog biologa Maksima Čakileva, muškarca u srednjim tridesetima koji deset godina dolazi na obalu sibirskog dijela Arktika kako bi proučavao morževe, točnije njihovu migraciju te utjecaj klimatskih promjena na istu. Redatelji su možemo reći na sličnoj misiji, jer i oni već desetak godina istražuju Arktik u kontekstu promjene klime, a da bi došli do male Čakileve kolibe, smještene praktički usred ničega, jedne od plaža sjeveroistočne ruske regije Čukotka, s koje možete preskočiti do Aljaske, morali su promijeniti nekoliko prijevoznih sredstava. Avioni, helikopteri koji voze jednom mjesečno, lokalci s brodom… Sve za dobru priču, baš kako i treba. Puna tri mjeseca sa znanstvenikom koji je navikao na uvjete ekstremne hladnoće, klaustrofobije i raznih miomirisa nepreglednog krda simpatičnih, ali ne i posve bezopasnih morževa teških od tonu do čak i dvije.
Prijašnjih desetljeća nije bilo uobičajeno vidjeti morževe na obali; leda i ledenih santi je bilo dovoljno, pa su njihove plutajuće kuće bile dovoljne za svakodnevne aktivnosti. No, s godinama i klimatskim promjenama, leda je uslijed otapanja bilo sve manje, samim time i mjesta za morževe. Manje stanišnog mjesta, dalje migracije od hranidbenih zona, sve do obale gdje ih se na jednom mjestu zna okupiti i stotinjak tisuća, često sa smrtnim posljedicama uslijed gaženja uzrokovanog stampedom. Kako i zašto se sve to događa – e, pa to je posao za Maksima Čakileva, jedinu ljudsku osobu s one strane kamere, pjesnički i faktički zarobljenog usred moržovskog oceana; zombi apokalipsa, ali na životinjski način, srećom bez ljudskih žrtava i jedenja iznutrica.
Čovjek protiv prirode, u unaprijed izgubljenoj utakmici…
“Izlazak” je prije svega prvoklasno vizualno iskustvo, vizualni esej koji u 25 minuta svog trajanja gledatelja kao najčvršći Converseov žnjiranac veže za sebe, bilo kroz ekran monitora ili još bolje za veliko platno lokalne kinodvorane. Arbugaevi su itekako svjesni negostoljubivog okoliša, no umjesto daljnjeg potenciranja ledene nedođije, biraju poetsku alternativu – od samog uvodnog, polumaglovitog bladerunnerovskog totala tko zna otkad nasukane hrđave brodice na plaži, pa do još jednog totala herzogovskog tipa, na samom kraju filma, usamljenog čovjeka uokvirenog gotovo pulsirajućom bjelinom – biologa Maksima Čakileva umjesto pingvina, kako ipak s namjerom i konkretnim ciljem napušta svoju postaju i odlazi kući.
Život na sjeveroistoku Rusije možemo oslikati svim mogućim tonovima umjesto lahorno-lagodnog: našeg glavnog protagonista gledamo u svakodnevnim aktivnostima poput konzumiranja hrane, pisanja dnevnika, skupljanja uzoraka i ponajprije – promatranja i bilježenja aktivnosti morževa. Dok vjetar i valovi zajednički skladaju svoju pjesmu, a recenziju isporučuju vlažni zidovi ne previše strukturno uvjerljive kolibe, jedini dodatni zvuk dopire od morževa, čija rika podsjeća na miks ovčjeg i lavovskog glasanja. Jedan na drugome i trećemu, prostora nema ni za iznajmljivanje. Gužva je, a ne izgleda ni previše udobno. Ponekad dolazi i do koškanja. Tu i tamo, tišinu raspara i jedini ljudski glas – Čakilevog skupljanja podataka na svoj diktafon. A oni, s koje god strane ih tumačili, nisu nimalo dobri. Čovjek protiv prirode, u unaprijed izgubljenoj utakmici…
