U beskrajnom oceanu televizijsko-streaming sadržaja postaje sve teže udahnuti onaj istinski originalan, inteligentan (pa) i duhovit, koji će vas zaustaviti na trenutak u bjesomučnom ritualu skrolanja za još većim dopaminskim fiksom. Neki bi rekli da su sve najbolje ideje već odavno provedene u djelo, priče realizirane, šale isporučene, poante dokazane… Nismo pobornici ovakvih teza, ali da je originalnost danas još mrvicu više na cijeni nego prije xy godina – svakako da jest. A svoju originalnost već godinama potvrđuje kanadski scenarist, redatelj, producent i glumac Nathan Fielder, najprije u četiri sezone serije “Nathan for You” (2013. – 2017.), a zatim i recentnoj “The Rehearsal” (2022). U oba serijala – koja možemo svrstati u žanr dokufikcije, miksa dokumentarnog i igrano-priređenog – Fielder glumi prenaglašenu gikovsku, neprilagođenu verziju samoga sebe, no dovoljno uvjerljivo da se granica između persona često gubi, ponekad i samom autoru: “Nathan” je otvoren više prema carellovskoj, “The Office” inačici sociopatskog samopouzdanja bez pokrića, s jasnim komičarskim primjesama; “The Rehearsal” je s druge strane u svom etnometodološkom pristupu (kako ga je nazvala njegova majka), zapravo ultimativnom sociološkom eksperimentu, toliko unikatan da mu na trenutnom TV-sazviježđu nitko nije ni blizu. Dobro, prirodu Homo sapiensa sasvim lijepo i na svoj briljantan način seciraju “How to with John Wilson” (John Wilson, 2020. -) kojoj je Fielder izvršni producent, bizarno-nadrealni “The Review” (Jeffrey Blitz, 2014. – 2017.) koji recenzira ljudska iskustva, a dalo bi se razglabati i o daljnjim utjecajima poput “Trumanovog showa” (1998) itd. I dok je, primjerice, John Wilson poput doku-antropologa izuzetno zainteresiran i involiviran u spontane interakcije koje i njemu služe za dešifriranje ljudskog koda, toliko je Fielder njegova sušta suprotnost, vlastite protagoniste više tretirajući kao sudionike nekog znanstvenog pokusa.
Autor “The Rehearsala” dugogodišnji je televizijski veteran, no njegov privatni život obavijen je malim velom tajne. Kako bi rekli naši stari – privatnost ljubomorno čuva, no neke pojedinosti koje Fieldera čine Fielderom, ipak su pronašle put do širokih masa. Odrastao u Vancouveru, kao dijete dvoje socijalnih radnika, u osnovnoj je školi posjećivao logopeda jer mu je fond riječi bio manji od petsto. Kasnije poghađa židovsku osnovnu školu, gdje ga dočekuju Holokaust i mnogo, mnogo mrtvih (naravno, iz Drugog svjetskog rata snimljenih, televizijskih) tijela. Fielder je i u nastavku svog (srednjoškolkskog) školovanja bio autsajder koji teško spaja prijateljstva, a tek su ga njegovi mađioničarski trikovi bar na trenutak približavali nekoj toploj ljudskoj interakciji. Diploma u džepu i posao u jednoj brokerskoj kući nisu previše oduševljavali kanadskog autora i producenta, pa se 2005. pridružuje komičarskom programu Koledža Humber u Torontu, odnosno kolektivu “Laugh Sabbath”. Tu si je napokon mogao dati oduška kroz brojne kratke videe, gdje do izražaja polako počinje dolaziti ono što će Fielderu obilježiti karijeru – neobična verzija deadpan humora pomiješana s apsurdističkim elementima, iz koje je pak nemoguće dokučiti granicu između pravog i televizijskog, prenaglašeno-skriptiranog Nathana, kao stvorenog iz epruvete nekog produkcijskog laboratorija. Zašto? Zato jer se u konačnici ta granica, ako je ikada i postojala u svom jasnom obliku, prije ili kasnije jako zamagljuje; i stvarni i televizijski Nathan inspiraciju postojanja vuku iz istog izvora. Jedina razlika je što ovaj televizijski Nathan ima dozvolu provesti niz stvari za koje u stvarnom svijetu jednostavno ne bi imao hrabrosti, pa i zakonskog uporišta.
Nakon kanadske emisije “This Hour Has 22 Minutes” u kojoj cringe intervjuima i interakcijama nastavlja širiti svoju fan bazu, Fielder od Comedy Centrala 2011. godine dobija veliku priliku – rađa se “Nathan For You”, koji će kroz četiri godine prikazivanja jednoglasno oduševiti kritiku i publiku. Parodirajući brojne slične reality emisije, Fielder će u sezonskom kvartetu glumiti poslovnog savjetnika pojedincima kojima je zbog malog ili opadajućeg prometa potreban – pravi poslovni savjet. No, naš će junak sasvim ozbiljnog, prije patentiranog bezizražajnog izraza lica lišenog svake emocije, cijeloj rijeci američkih poduzetnika redovito – naravno, zbog povećanja televizijskih postotaka – otežavati ionako tešku situaciju, dovodeći riječ apsurdan do krajnjih limita njenog značenja; bilo da se radi o genijalnoj ideji sladoleda s okusom izmeta, ekskluzivnih aseksualnih radnji za popravak kompjutera ili lažiranja kismeta kako bi silom potvrdio predviđanja svoje vidovnjakinje.
“The Rehearsal” je, međutim, korak, dva ili deset više od ičega što je Nathan Fielder dosad radio u karijeri. Produkcijski, budžetom, angažmanom, društvenim dosegom. Svejedno, sve od navedenog. I HBO se isprsio jer je sve te vjerne replike pravih kuća i barova, umjetnog snijega, brojnu filmsku ekipu – netko trebao platiti. Mnogo novca. Ako se nikad niste pitali kako bi neke situacije izgledale da su odigrane savršeno, kao po najboljem scenariju iz glave, pokrivajući sve moguće baze nepredviđenih situacija i varijacija sugovornikovih odgovora – ne brinite, niste jedini. No, Fielderu su kao čovjeku koji – po onome što smo mogli vidjeti i čitati, naravno – gotovo kompulzivno želi imati stvari pod kontrolom, takve misli prolazile kroz glavu još za vrijeme snimanja “Nathan for You”. Što ako bismo uistinu nekom magijom mogli predvidjeti sve moguće rukavce budućih događaja? Pogodili ste – Nathan Fielder će upravo kroz šest epizoda “The Rehearsala” ovu nadasve utopijsku ideju kontrole kao takve, izmijesiti pa razvući i baciti u zrak kao najbolji napuljski pizzaiolo, toliko da će miješanje različitih narativnih rukavaca, zamjena uloga i pretapanje iluzije stvarnosti i stvarnosti iluzije, nepažljivijeg gledatelja dovesti do ludila. Premisa je, kako rekosmo, vrlo jednostavna – toliko dobro uvježbati različite scenarije koji vas čekaju u konkretnoj situaciji u budućnosti, da se postotak pogreške ili lošeg ishoda svede na nulu.
“Rekli su mi da ljudi mogu osjećati nelagodu zbog moje osobnosti”, govori autor na početku prve epizode u kojoj upoznajemo sredovječnog muškarca po imenu Kor, koji svojim prijateljima, najprije alfi iz njegove kviz-grupe – Triciji, želi olakšati dušu po pitanju dugogodišnje čuvane laži o svom obrazovanju. Nathan i njegova produkcija u tu svrhu grade vjernu repliku bara u kojoj će se dvoje prijatelja sastati, minuciozno reproducirajući svaki detalj, poput oštećenja pojedinih stolica. Fielder će prije pravog sastanka zaposliti glumicu za ulogu Tricije kako bi sve izgledalo uvjerljivije, a da bi sve funkcioniralo besprijekorno, naš će autor čak doći do odgovora pitanja njihovog kviza, predstavljajući se vlasniku bara kao bloger. U spontanom razgovoru kasnije će Nathan i Kor hodati gradskim ulicama, jednako spontano nailazeći na slučajne prolaznike ili policajca, koji će suptilno Kora hraniti točnim odgovorima, nadovezujući se na okolne događaje.
Seriji Nathana Fieldera u recentnom razdoblju, naročito u mainstream programskim križaljkama, nema premca; radi se o sociološkoj studiji par excellence.
Iako će u ostatku epizoda sudjelovati još pokoji protagonist, kroz veći dio ostatka premijerne sezone središnju poziciju ipak zauzima autorov povuci-potegni odnos s Angelom, ženom u četrdesetima koja se kroz sudjelovanje u “The Rehearsalu” želi pripremiti za majčinstvo, kroz simulaciju odgoja djeteta do njegove osamnaeste godine. Nije mogla izabrati bolje vrijeme i mjesto, zar ne? Ono što će uslijediti, nisu mogli zamisliti ni najzagriženiji Fielderovi fanovi – od robotske bebe do letećih izmjena dječjih glumaca koji glume njihovog sina do tinejdžerskih dana, gotovo pa religiozne skeč-komedije gdje Nathan odvodi sina u sinagogu unatoč majčinom izričitom protivljenju, pa sve do ultimativnog stapanja fikcije i stvarnosti u kojoj se autor istinski zbližava s jednim od malih glumaca. A što reći o četvrtoj epizodi u kojoj autor jednu glumačku grupu poučava Metodi Fielder, da bi se sljedećeg dana, u drugoj grupi, infiltrirao kao jedan od glumaca, dok drugi glumac glumi Nathana, komunicirajući s pravim u ulozi učenika… Shvatili ste. Luda, luda kuća.
Očekivano iz “Nathana”, Fielder u seriji djeluje pomalo usporeno, pospano, naizgled nezainteresirano; kao da u stvarnom vremenu pokušava procesuirati okolne događaje, često izgledajući kao napaćeni pojedinac koji se bori s artikulacijom vlastitih misli. Za ono što osjeća i mozga u svom (izgleda) intenzivnom i bogatom unutarnjem svijetu, potreban je prijevod, emulatorski software proizveden u tek jednom primjerku – Nathanovom. Živjeti u stvarnom svijetu bez pravila je teško, preteško, za mnoge nemoguće. Zato u ovom, pomno (re)konstruiranom ekosustavu vrijede drugačija pravila, kao eskapistička protuteža nepredvidljivom vanjskom. Vježbanjem do savršenstva, koje zapravo ne postoji. “The Rehearsal” na prvu svojim zabavnim, u svakom slučaju drugačijim formatom dokufikcijskog sadržaja, otvara niz univerzalnih i bitnih pitanja vezanih za etičnost (od moguće manipulacije protagonista i gledatelja do angažiranja djece predškolske dobi, koja nisu u stanju razdvojiti stvarnost od glume; jedno od njih ne može Nathana prestati zvati “tata”), moralnost, autentičnost, religijski ekstremizam te općenito propitivanje krajnjih granica ljudskih i umjetničkih sloboda… “The Rehearsal” s razlogom potiče brojne polemike i jasno komunicira želju za žanrovsko-autorskim pomicanjem granica. Seriji Nathana Fieldera u recentnom razdoblju, naročito u mainstream programskim križaljkama, nema premca; radi se o metafilmsko-sociološkoj studiji par excellence.