Kada jedan od najistaknutijih dokumentarista današnjice Vitalij Manski izbaci novi film, onda je to u najmanju ruku razlog za pozornost, češće i (ne)malo uzbuđenje. Danas 60-godišnji Manski (“Cjevovod”, “Ispod sunca”, “Rodbina”, “Putinovi svjedoci”, “Gorbačov. Raj”) čovjek je zanimljive prošlosti, pa i geografske – ruski redatelj rođen je u Lavovu (Ukrajina), studirao i djelovao u Rusiji, da bi danas zbog svojih stavova protiv putinovske Rusije živio u latvijskom egzilu. Nije to spriječilo Manskog u izražavanju svojih (filmskih) stavova, pa i njegov najnoviji dokumentarac “Istočna fronta” / “Eastern Front” / “Shidniy front” (2023), svjetski-premijerno predstavljen na ovogodišnjem Berlinaeu, možemo promatrati kao još jedan kritički žalac usmjeren protiv autokratskog ruskog režima. U ovom konkretnom slučaju, isti se odnosi na invaziju Ukrajine započetu 24. veljače 2022. godine, ali i općenito agresivnu imperijalističku politiku Rusije prema susjednoj državi okrunjenoj 2014. godine nasilnom aneksijom Donbasa i Krima. Manskom se u suredateljskoj ulozi pridružuje Jevhen Titarenko, autor većine pogibeljnijih snimki s prve linije fronte. Dvojica redatelja i njihov montažer Andrej Paperni morali su, pak, probrati između stotinjak sati sirovog materijala, od kojeg dio još uvijek ledi krv u žilama, unatoč sveprisutnoj dehumanizaciji žrtava i desenzibilizaciji običnih konzumenata necenzuriranih ratnih sadržaja putem Twittera i Telegrama.
A do trenutka kad će cijeli svijet napokon obratiti pažnju na istočni problem trebalo je proći punih osam godina, no ne treba ovdje previše kriviti daleke zapadne meridijane i paralele kad su i mnogi domaći – govori ruski autor na samom početku u jedinom offu dokumentarca – odlučili u potpunosti ignorirati rat na istoku zemlje. Svome istoku zemlje. Ne i Titarenko, nadimka Rezhik (režiser), te njegov prijatelj Kosa uz još nekoliko mladića, koji će 2014. godine osnovati dobrovoljačku bojnu “The Hospitallers”, zaduženu za davanje prve pomoći i zbrinjavanje ranjenika u Donbasu.
“Istočna fronta” započinje dvominutnim, (gotovo) neprekinutim kadrom kolone civila koji prelaze nabujalu rijeku preko improviziranog prijelaza, tik pokraj srušenog mosta u Irpinu na početku ruske invazije. Trenutak kasnije kamera s leđa fokusira djevojčicu s rozim ruksakom, dok pola koraka naprijed spasitelji u nosilu transportiraju njenu, srećom ne životno ugroženu majku. Druga sekvenca svojom životnom brutalnošću još snažnije udara u pleksus – naše protagoniste putem Go-Pro i ostalih priručnih kamera gledamo kako se bore protiv vremena, prevozeći teško ranjenog vojnika prema obližnjoj bolnici, kao u akcijskim filmovima zaobilazeći kontrolne točke i automobile na gradskim ulicama. “Hop-hop” i “Zavoj!”, uzvikuje vozač, upozoravajući na grbavu cestu i nagle zavoje koji mogu dodatno pogoršati stanje ranjenika, u ionako uskom i prenapučenom vozilu hitne pomoći. Nije prošlo, čini se, ni pet minuta od početka vožnje, no ovdje svaka uzalud potrošena sekunda samo dodatno rašiva dragocjeni životni vez. Razlika između života i smrti na prvoj liniji fronte često je jedva zamjetna. Za razliku od početne, druga filmska vinjeta “Istočne fronte” nije završila sretnim ishodom – ranjenik je zbog teških ozljeda glave preminuo netom prije dolaska u bolnicu, unatoč očajničkim pozivima za dolazak neurokirurga i svakako potrebnog, ali svejedno mučnog prikaza neuspješne reanimacije.
“Istočna fronta” svakako jest na strani ukrajinskih branitelja, ali to radi s lijepom dozom humanizma, empatije i podosta humora, bježeći i od natruha mogućeg propagandnog upregnuća. Od Manskog, dakako, drugo nismo ni očekivali.
Do kraja dokumentarca Manski i Titarenko neće bježati od brutalnih kadrova posljedica koje moderno ili nešto manje moderno oružje ostavlja na tijela vojnika, naročito u završnici filma koje u potpunosti želi anulirati bilo kakvo romantiziranije rata, kroz odlazak na prvu liniju fronte gdje pod kišom granata čekaju polomljeni, deformirani i životno ugroženi ukrajinski vojnici. Kao protutežu scenama s eksplozijama granata tik ispred Titarenkove kamere, Manski nudi gotovo lirski, meditativni total obale rijeke (ili jezera?), kojeg u sjedećem i ležećem, očigledno udobnom položaju i razgovarajući, popunjavaju protagonisti i ruski dokumentarist. Za razliku od zemljano-žućkastih ratnih kadrova, vodena idila i svi ostali civilni prizori kontrastno su i svjesno saturirani puno bliže prirodnijim bojama, iako u ponešto hladnijim tonovima. Koliko god će ratni prizori na prvu najviše zaintrigirati prosječnog gledatelja, toliko će ovi, daleko od strahota prvih linija, negdje na zapadu zemlje, ponuditi svoju dozu zanimljivosti, kroz etnički i kulturološki kontekst, naročito Istočne Ukrajine (Harkiv, primjerice) gdje se dobar dio dotad proruski orijentiranog stanovništva, nakon invazije jasno okrenuo protiv ruskog okupatora. U filmu, ne treba ni to zaboraviti, svi protagonisti govore i ruski i ukrajinski, pretežno ruski, bez obzira na rusku propagandnu mašinu koja i danas trubi o zatiranju njihove kulture i jezika. “Istočna fronta” svakako jest na strani ukrajinskih branitelja, ali to radi s lijepom dozom humanizma, empatije i podosta humora, bježeći i od natruha mogućeg propagandnog upregnuća. Od Manskog, dakako, drugo nismo ni očekivali.