Centar interesa i redateljska metoda srpske redateljice Mile Turajlić jest ispuniti procjep između dokumentiranog materijala i narativa u koji se uklapa, a način na koji to postiže konkretizirala je masterclass predavanjem “Tragom arhiva: od zvaničnog do privatnog sjećanja” na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Autorica već naslovom preobrće temeljnu karakteristiku arhiva prema Jacquesu Derridi, a koja se svodi na institucionalizaciju individualnog pamćenja. Istražujući manje poznatu i sustavno zatiranu povijest jugoslavenske politike, Turajlić se suočava s obratnim procesom i primorana je pronađeni, arhivirani, ali ne i interpretirani materijal, dovesti u aktivan odnos s društvom u kojem je nastajalo, ali i onim čija je ostavština danas. Pritom nailazi na žive svjedoke koji pozadinu objašnjavaju, a rezultat tog procesa su dva filma prikazana na ZagrebDoxu: “Dosje Labudović: Nesvrstani” i “Dosje Labudović: Ciné- Guerrillas” (Poppy Pictures / Survivance / Restart / Kino; 2022.). Oba čvrsto definiraju točke polazišta i fokusiraju se na aktivnog svjedoka, koji pronađenim snimkama daje izgubljeno značenje; filmom se ujedno dekonstruira uloga arhiva u kreiranju kolektivne memorije, odnosno njenom ciljanom potiskivanju, oboje izraz šire društveno-političke atmosfere.
Turajlić je karijeru posvetila arhivima, a još je za razvoj filma “Cinema Komunisto” (2010) povela istraživanje zajedničke prošlosti kroz razvoj kinematografije. Kasnije se koncentrirala na arhiv Filmskih novosti, institucije koja je izrađivala filmske žurnale. Naglašava da ne treba zanemariti strukturu i djelovanje Novosti – bila je riječ o političkoj instituciji pod direktnom državnom kontrolom, a iz naknadnog se proučavanja nastalih produkata mogu iščitati političke intencije i način kreiranja, tj. komuniciranja državne politike. Snimke su popraćene dodatnom dokumentacijom, koja otkriva prirodu snimanja i tretman slike, počevši od minucioznih uputa snimateljima, od kojih niti jedan nije smatran redateljem u punom smislu, već im se rad interpretira kroz doprinos široj zajednici. Propagandna je funkcija dakle osnovna, manje u pejorativnom smislu kako bismo je shvatili danas, a više kao projekt proširenja ideja prema izgradnji koherentnijeg društva. Budući da je bila riječ o federalnoj instituciji, u trenutku kad Srbija više nije federacija, nije postojao niti sistem upravljanja arhivom, čiji sadržaj pripada svim republikama bivše Jugoslavije. Arhivski materijal Turajlić naziva siročad, i u smislu (ne)pripadanja i sadržaja, ali te ga relacije i dalje obogaćuju uz smislu političkih konotacija njegove uporabe.
Nepoznati aspekti političkog djelovanja
Zanimanje za politiku nesvrstanosti za redateljicu je bio poticaj, da bi se posredstvom tumača, Stevana Labudovića, osobnog Titovog kamermana, koji ga je pratio na putovanjima u stvaranju novog političkog pokreta, razotkrio dijapazon nepoznatih aspekata tadašnjeg političkog djelovanja. Labudović je kao jugoslavenski poslanik sudjelovao u stvaranju kinematografija zemalja trećeg svijeta, sudjelovavši aktivno u propagandnim nastojanjima pokreta otpora u Alžiru i Palestini. Kao neočekivan podatak nametnula se pionirska uloga Jugoslavije u kreiranju ne samo malih kinematografija, nego i korištenja filma u formiranju društvene kohezije i nacionalnih identiteta država u nastajanju.
No, u arhivu se nalaze samo nijeme snimke bez konteksta, zvučne trake su doslovno dislocirane i često teško povezive sa slikom. Na taj način pronađene snimke podupiru tezu Waltera Benjamina, koju Turajlić postavlja u uvod filma o Nesvrstanima, o povijesti koja se rastvara u slike, ne i u priče. Očito, priču je nužno nanovo sastaviti, a koliko god je svjesna da to znači progovoriti iz današnjice, tu poziciju tumači kao prednost i politički potencijal osmišljavanja sličnih politika solidarnosti, jednakosti i neutralnosti kao alternativu recentnim političkim polarizacijama. Ipak, njezin fokalizator svjedok je vremena i on je taj koji pronađeno komentira i definira. “Dosje Labudović: Ciné- Guerrillas” pritom u montirani materijal uključuje citate Labudovićeva dnevnika, a slike prošlosti promatramo kroz oči aktivnog sudionika i snimatelja, koji je taj koji kadrove bira za ostavštinu budućnosti.
Film o tome kako napraviti film
Sve se te konotacije prelamaju kroz oba filma, koja jesu dio iste cjeline, ali razlikuju se okvirom, interesom i unutarnjom logikom. “Dosje Labudović: Nesvrstani” su, tvrdi redateljica, film o tome kako napraviti film, ali i osvijestiti ostatke pokreta koji je naš politički život obilježio da bi potom bio istisnut iz javnog diskursa. Prirodno se otvaraju šire teme odnosa prema povijesti i njenog neproduktivnog zatiranja, a neprekidno vječno vraćanje na početak sa svakom promjenom sistema, prošlost neminovno osjeća kao teret. U tretmanu arhivskog materijala i činjenici da su potrebna opsežna istraživanja da bi ga se uopće smjestilo u kontekst, redateljica vidi određenu simboliku. Arhiv je izgubio glas, baš kao i pokret kojim se bavi, a sve se zajedno istiskuje u spremište povijesti ne bi li se negirale ideje koje su oponirale onim blokovskim, a kakve su i danas aktivne.
No, gomila materijala nije mogla biti iscrpljena posredstvom filma, a činjenica da nasljeđe postoji negirali ga mi ili ne, Turajlić se temom nastavila aktivno baviti kroz istraživački projekt “The non-aligned newsreel”, koji preuzima formu od izložbi, radionica, performansa do videoinstalacija. Pritom svaka pojedina nadodaje navlastite dimenzije i širi tumačenje, pa će npr. videoinstalacija biti ona u kojoj gledatelj aktivno bira isječke i njihovo trajanje, suprotno filmskoj metodi u kojoj taj čin obavlja redatelj. Turajlić ciljano uključuje stanovnike trećih zemalja, ne tumači arhiv u njihovo ime, već im nastoji otvoriti prostor za diskusiju. Političnost samog materijala, koja se u novim slojevima otkriva njegovom naknadnom uporabom, sadrži mnogo od potencijala izgradnje samosvjesnog društva koje poznaje vlastitu povijest. Na taj način novootkriveni materijal godinama kasnije ispunjava svoju primarnu intenciju razvoja solidarnosti i jednakosti. Baš kao i u slučaju filma “Cinema Komunisto”, reakcije na projekte su podijeljene, razlikuju se od svake bivše republike i plastično odražavaju različito nasljeđe koje je Jugoslavija zadržala u kolektivnoj memoriji. No, snaga arhiva je baš u živom odnosu spram zajednice i zajedničke historije, a koja se očituje u odbacivanju ideja muzealizacije prema aktivnim interpretacijama artefakata i uključivanjem konteksta današnjice.
