Od posljednje klape devetnaestog izdanja ZagrebDoxa prošlo je nešto više od dva mjeseca. Nagrade i priznanja su podijeljene, recenzije napisane, intervjui uspješno apsolvirani i objavljeni. Kolege iz drugih redakcija već su odavno na novim radnim zadacima, uključujući i našu, za koju – pa skoro oduvijek – vrijedi pravilo objave teksta dan nakon festivalske projekcije. U većini slučajeva to je moguće, u onih nekoliko gdje zbog objektivnih okolnosti (čitaj prenatrpanosti rasporeda objavljivanja ostalih recenzija) to nije, sačekamo raščišćavanje objavnih slotova. A ponekad, zaista promilnih-ponekad, nakon pokojeg dekompresijskog tjedna ili mjeseca, damo si priliku – za Dokumentarni zapravo nepojmljivu – sabrati dojmove i pisati o festivalskim filmovima s, evo, dvomjesečnim odmakom. Ne samo što ćemo pisati, nego ćemo recenziju službeno i ravnopravno pridružiti pisanom testamentu s 19. Doxa. Ne hvalimo se često, ma i nikad jer bježimo od bilo kakvog eksponiranja kao vrag od tamjana, ali treba apostrofirati podatak o čak 24 teksta s ovogodišnjeg zagrebačkog doku-festivala. Za ovako mali portal – ogromna, ogromna brojka; okruglih 25 s tekstom kojeg upravo čitate. Brojke i slova, slova i brojke. Možete li (možemo li) vjerovati, Dokumentarni.net ove godine slavi deset godina svog postojanja. Zato evo još jedne prilike da ponekad i olabavimo kriterije redakcijskih deadlinea, naročito ako se radi o filmskim ostvarenjima za koja procijenimo da su vrijedna Vaše pažnje i vremena.
A kratkometražni dokumentarac “Hoćeš li me pogledati” / “Will You Look At Me” / “Dang wo wang xiang ni de shi hou” (2022) kineskog redatelja Shulija Huanga to uistinu i jest. Na ovogodišnjem ZagrebDoxu film je prikazan u popratnom programu “Festival Hits”, a prije (i poslije) našeg najvećeg doku-festivala imao je nevjerojatnu festivalsku turneju: od svjetske premijere u Cannesu do projekcija na IDFA-i, DOK Lepzigu, DOC NYC-u, Sundanceu, Clermont-Ferrandu, Hot Docsu… Nimalo iznenađujuće, jer i dalje su poprilična rijetkost slični filmovi koji iznutra, na toliko precizan način seciraju tkivo današnjeg kineskog društva, na vječnoj razmeđi između tradicionalnog i suvremenog.
Imaju li mladi poput 25-godišnjeg redatelja Shulija Huanga uopće budućnost u ovakvoj Kini? “Svi smo završili fakultete i svi smo izgubljeni, tek pronalazimo svoje mjesto u svijetu”, govori u filmu redatelj. Što ako službenom narativu s uklesanim tradicionalnim, konzervativnim vrijednostima, mladi dodatno prkose svojom homoseksualnošću? Poput samog autora, čiji je film nakon Cannesa ekspresno piratiziran i postao javno dostupan, pa i cjelokupnoj Huangovoj rodbini iz Wenzhoua; roditelji su, pak, zbog istog bili povrgnuti velikom pritisku okoline. Da je mogao pretpostaviti (medijski) odjek, pitanje je bi li uopće stekao hrabrost snimiti ovakav film, istaknuo je kineski autor u jednom intervjuu.
“Trebao bih živjeti život prema tvojim očekivanjima?”
Stiješnjen između dviju kultura, zapadno-američke, koju je upoznao studirajući na postdiplomskom filmskom studiju Sveučilišta NYU, te svoje bazične kineske, Shuli Huang i u redateljskom statementu progovara o svojoj osobnoj i kulturološkoj dislociranosti. “Hoćeš li me pogledati” kroz poetsko-intimistički, esejistički pristup, uvodi gledatelja u svijet pojedinca koji u za sve nas najtežim obiteljskim izazovima, pokušava djelovati kao iscjeljujući faktor, djelić jednadžbe koji rješenje ne traži šalabahterskim stranputicama, već katarzičnim putevima iskrenog dijaloga, prihvaćanja i pomirenja. Kombinacijom 8 i 16-milimetarskih, šumovitih snimki – uokvirenih unutar 4:3 formata slike, čije rubove često rese razne nepravilnosti i fizički artefakti nevezani za filmsku traku – te pogođenom i odmjerenom, dostojanstvenom, iako pomalo konsterniranom naracijom samog autora (?), Huang nam otvara vrata duboko podijeljenog svijeta kojeg teško premošćuju čak ni oni najčvršći mostovi obiteljske vrste. Dok ekran cjelivaju betonske vizure autorovog rodnog grada ili intimni trenuci iz obiteljskog života, zvučnu kulisu filma, osim Huangove naracije i asketskog ambijentalnog zvuka, popunjava tek majčin glas, dotad jedine osobe u obitelji upoznate sa sinovom homoseksualnošću.
“Čini li ti se tvoj život normalnim?”, čujemo majčino pitanje na samom početku filma. Pandemija COVID-a prisilila je obitelj na boravak u istom zatvorenom prostoru, samim time i ponovno rasplamsavanje starih sukoba. Tradicionalne kineske obitelji koračaju utabanim fakultet-posao-obitelj putevima, homoseksualnost je ogromni tabu, a ni intimno-introspektivni razgovori također nisu na svakodnevnom meniju. Huangova majka će do kraja filma, nepokolebljivo poput svojeg sina s druge strane medalje, podgrijavati pasivno-agresivni narativ o mogućem preodgoju, vlastitoj krivnji, očekivanjima obitelji i kineskog društva u globalu. “Trebao bih živjeti život prema tvojim očekivanjima?”, u jednom trenutku pita redatelj. “To bi bilo normalno. Tada bi bilo nade (za tvoj život)”, odgovara mu majka. U kontekstu sretnih, epifanijskih završetaka, “Hoćeš li me pogledati” odstupa od tržišnih pravila; oca kojeg rijetko viđamo kao epizodnog statista, više u svojstvu poznanika s određenim zanimljivim hobijima te naslovnu majku koju prepoznajemo i kao metaforu konzervativnog kineskog društva, teško će biti izbaciti iz tradicionalno-arhaičnih orbita. Pa ipak, Huang u svom malom estetskom dragulju, vanserijskom umjetničko-filmskom doživljaju, svejedno potvrđuje postojanje alternativnih stvarnosti, koje treba uporno i iznova nastaviti svjedočiti. Makar i po cijenu (trenutne) spoznaje o unaprijed izgubljenim utakmicama na određenim gostujućim terenima. Glas i glasovi koji se više ne mogu utišati…
