PočetnaOsvrti20. Human Rights Film Festival: U Europi ništa novo

20. Human Rights Film Festival: U Europi ništa novo

-

Osvijestiti anomalije aktualnog historijskog trenutaka, baš kao i njihov povijesni kontinuitet, redovito se nameće kao krajnji rezultat programa Human Rights Film Festivala (20. HRFF, Zagreb, 4. – 11.12.), koji već tradicionalno nadomješta propuste godišnje filmske ponude. U skladu s vlastitim zasadama, HRFF osim tematske i estetske relevantnosti izdvaja inkluzivni karakter, odnosno činjenica da se filmovi gledateljima ne naplaćuju, baš kao i odbacivanje natjecateljskog karaktera festivala čime se fokus pomiče na bitno, ono izrečeno i prikazano. Kad je u pitanju dokumentarna selekcija, mahom duge forme bliske maniri slow cinema temeljene su na introspektivnosti, doslovno i preneseno poniranje u svijet iza vidljivog, a sve s ciljem razumijevanja odnosa koji našu svakodnevicu uvjetuju. Ostvarenja nekih redatelja kontinuirano se prikazuju na Festivalu, da bi filmovi poput onih Sergeja Loznice, orijentiranih na traumatične zasade naše civilizacije, u svjetlu rata u Ukrajini postali paradigmatski. Ratu je kao najrazornijoj suvremenoj katastrofi bio posvećen čitav blok s naglaskom na filmove u Mariupolju poginulog Mantasa Kvedaravičiusa, litavskog redatelja koji godinama dokumentira posljedice ruskog proizvođenja sukoba. HRFF ne propušta zahvatiti u produkciju regionalnih autora, pri čemu smo posebno dobili uvid u recentnu srpsku dokumentaristiku, na tragu posljednjih godina učvršćene struje revalorizacije zajedničke prošlosti i njene individualne prerade.

Multimedijalni institut iza organizacije daje nesumjerljiv doprinos na širem kulturnom području, a uz nekolicinu malih izdavača prepoznaje i predstavlja reprezentativna književna i publicistička ostvarenja. Tome svjedoči i popularizacija djela ovogodišnje nobelovke Annie Ernaux, ali i općenito autobiografske proze prožete sociološkim uvidima na tragu Didiera Eribona. Sve ako i zakašnjelo, hrvatska je publika dobila konkretan uvid u fenomen klasno osviještene literature, a nakon što je Subversive Festival, kao jedini koji idejom i programom parira HRFF-u u našem kontekstu, prošle godine prikazao film “Povratak u Reims” (2021) Jean-Gabriel Périota, ove smo godine pogledali “Godine super osmice” / “The Super 8 Years” / “Les années Super-8”  (2022. | ★★★★), video-esej Annie Ernaux i njenog sina Davida Ernaux-Briota. Autoričina naracija zadržava prepoznatljive stilske odlike, a značenje se dimenzionira slikom, koja ne samo da plastično ocrtava umjetničinu opredijeljenost za detalj i publicistički intoniranu distanciranost, već doprinosi i na sadržajnom nivou, nepogrešivo detektiravši društvenu poziciju aktera. Kućne snimke nastale sedamdesetih godina, a od kojih je film isključivo sastavljen, obilježje su srednje klase i simbol nadilaženja radničkog podrijetla. Tek je iz današnje pozicije moguće razumjeti tamošnju naivnost angažiranih građana, a iz hladnog prikaza Ernaux izbija kritika samoživosti ljevice i deklarativnog određenja koje stoji uz bok vlastite lagodne egzistencije. “Godine super osmice” premeću se u spomenik izgubljene klase, koja je zbog uronjenosti u materijalnu samodostatnost nehotice ubrzala društveno raslojavanje. Film, baš kao i cjelokupni autoričin opus, pretpostavlja kritičko prevrednovanje društvenih i individualnih zabluda. Tekst Annie Ernaux ukorijenjen je u zajedničku zbilju, a film se jednako nepretenciozno preobražava u njegovo vizualno naličje.

Na predavanjima W.G. Sebalda, književnika zainteresiranog za psihogeografiju prostora, ili u ovom slučaju njihove posvemašnje destrukcije, utemeljen je istoimeni film Sergeja Loznice “Prirodna povijest uništavanja” / “The Natural History of Destruction” (2022. | ★★★★). U filmu redatelj kombinira snimke savezničkih i njemačkih bombardiranja gradova u Drugom svjetskom ratu, a koje su neprekidno na ivici transformacije u estetsku samodostatnost. Bez konteksta funkcioniraju gotovo kao apstrakcije, da bi se tragika produbila u kontrapunktu s prizorima pustošenja i žrtava ciljanog razaranja. Loznica demonstrira nemogućnost slike u posredovanju suštinske iracionalnosti, podupirući pritom Sebaldovu tezu o faktički zabilježenoj, ali nikad do kraja procesuiranoj traumi.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Kijevski proces"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Kijevski proces”

Drugi Lozničin film, “Kijevski proces” / “The Kiev Trial” (2022. | ★★★★) također je rezultat preslagivanja arhivskog materijala s jednog od prvih organiziranih suđenja Nijemcima, među ostalim i za zločin u Babinom Jaru gdje je pobijeno 34 tisuće židova. Svjedočimo već viđenom njemačkom bijegu u birokratizam i inherentom izbjegavanju moralnog prosuđivanja, što je Hannah Arendt kasnije označila kao prebacivanju rasudne moći na više instance, ne bi li se stvorili uvjeti za sudjelovanje u sustavnom uništavanju rasa, nacija i stanovništva. U svojstvenom minimalizmu Loznica progovara kroz arhivske snimke, čija dijalektika proizvodi zaključke primjenjive na aktualni trenutak. “Kijevski proces” prepoznatljivog je autorskog potpisa već time što okupirajući pažnju bez direktnog komentara pretpostavlja angažiranog gledatelja, koji će jednako osvijestiti čin promatranja i odatle proizašle konotacije. Bez naknadne rekonstrukcije značenja i neminovne asocijacije na življenu stvarnost, snimke se zatvaraju u samodostatni krug, ali i taj scenarij govori ponešto o tretmanu slike suvremene publike.

Posljedice destruktivnog zamaha u stvarnost s uvijek drugim akterima ogledaju se u mariupoljskom diptihu Mantasa Kvedaravičiusa. U prvom filmu “Mariupolis” (2016. | ★★★★) ratna prijetnja se tek nazire, a autorski razrađen film funkcionira na smjeni opservacijski nenametljivih prizora, detalja i totala koji nadograđuju intimne situacije. Impresionistički intonirane kadrove nagriza društveno politička degradacija, da bi postepena nacionalistička zagađenost prerasla u otvorenu eskalaciju. Ritmičko izmjenjivanje estetski razrađenih kadrova biva potisnuto pred realitetom koji preuzima ton ostvarenja. Činjenica da Kvedaravičius nije dovršio “Mariupolis 2” (2022. | ★★★★) ogleda se u povremenoj gruboj montaži materijala kojem izostaje nešto od poetičnosti pretočene u suptilni komentar. Ipak, u vrijeme ratnih razaranja redatelj se neočekivano zadržava na naoko minornim detaljima ili manje atraktivnim pričama, a sve da bi izolirao opće prepoznatljive momente i spriječio da negativna fascinacija istisne mjesto empatije. Na način uspostavljen u prvom filmu bilježi fragmente života pod opsadom, kao i kadrove sustavnog razaranja prepoznatljivih obrisa grada.

Na HRFF-u je prikazan i Kvedaravičiusov dokumentarac “Barzah” / “Barzakh” (2011. | ★★★★), koji svjedoči o autorovom razumijevanju ruske političke stvarnosti, dopustivši pogođenima da svjedoče o teroru provođenom nad čečenskim stanovništvom. Već je tu očita autorska poetika visoke stilizacije nasuprot svakodnevnim momentima, koji portretiranim pojedincima osiguravaju više od ilustracije čiste traume. Sitnim estetskim intervencijama, poput osvjetljenja ili inzistiranja na detalju koji ih karakterno predstavlja, redatelj protagonistima višestruko osigurava pažnju.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Kako spasiti mrtvog prijatelja"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Kako spasiti mrtvog prijatelja”

Nešto od urbanog ruskog života spoznajemo u filmu “Kako spasiti mrtvog prijatelja” / “How to Save a Dead Friend” (2022. | ★★★★) redateljice Marusje Siroječovskaje, koji se svrstava u niz ostvarenja snimljenih posljednjih desetak godina s fokusom na posljedice konzervativnih politika po mlade ljude, prokazujući diktatorsku prirodu režima, na Zapadu tek sada otvoreno priznatu. Iako film uspješno autorefleksivno propituje životna opredjeljenja, a film pretvara u sredstvo uspostavljanja kontrole nad vlastitom egzistencijom, ipak prigodno denunciranje putinovske Rusije objašnjava nešto od svjetskog uspjeha. Film je međutim važniji zbog otvorenog prikaza mentalnih poremećaja i depresivnih epizoda, a koji direktno uzrokovani političko ekonomskim okvirom, sve snažnije pogađaju svekoliko stanovništvo.

“De humani corporis fabrica” (2022. | ★★★★) Véréne Paravel i Luciena Castaing-Taylora, doslovno prodire u unutrašnjost ljudskog tijela u potrazi za onim iza neposredno danog. Snimke nastale rentgenom ili kroz mikroskopsku leću tvore mozaik eksperimentalnog tonusa. Baš kao što eksperimentalni film potencirajući materijalnost čini pomak u razumijevanju funkcija poznatog, kroz fragmentiranu tjelesnost razotkrivamo šire dimenzije njena određenja. Okvir čine opservacijski kadrovi bolničke svakodnevice, da bi nam diskretnim prizorima bila dana prava dijagnoza zapadnih društava, sažeta u sužavanje radnih prava i posljedično uvjeta pacijenata.

A da se sustavna nebriga u nekim sredinama osjeća snažnije, svjedoči bugarski film “Provincijska bolnica” / “A Provincial Hospital” / “Edna provintsialna bolnitsa” (2022. | ★★★ i 1/2) redatelja Iliana Meteva, Ivana Chertova i Zlatine Teneve. Iako zamišljen kao opservacijski film iz doba pandemije, ekipa ipak neprekidno probija zid ne bi li svladala nesigurnost pacijenata i njihov nejasno usmjeren otpor. Ne zazirući od uznemirujućih detalja, zanimanje usmjeravaju prema izloženom osoblju, istovremeno plastično pokazujući posljedice zanemarivanja sustava zdravstvene skrbi, odnosno pogrešno kanaliziranog nepovjerenja korisnika.

Film Mladena Kovačevića “Još jedno proljeće” / “Još jedno proleće” (2022. | ★★★★ i 1/2), iznoseći povijesnu priču o uspješnom suzbijanju epidemije velikih boginja u Jugoslaviji 1972. godine, gotovo da progovara o šizofrenosti suvremenog stanja. Epidemija variole vere zbog umjetničke je prerade danas skoro predmet fascinacije, dok sam događaj ilustrira efikasnost zdravstvenog sustava. Ne bi li izbjegao glorifikaciju bez problematizacije, Kovačević manipulira arhivskim materijalom proizvodeći efekt zastrašivanja i tromosti, opisujući ujedno bolest koja svojom nepredvidljivošću koči pojedinca i društvo. Implementirani strah postaje aktivni element filma i direktna poveznica s današnjicom.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Pomrčina"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pomrčina”

Srpski je dokumentarizam zasigurno doživio renesansu posljednjih godina inzistirajući na srazu osobnog i kolektivnog sjećanja. “Pomrčina” / “The Eclipse” / “Formøkelsen” (2022. | ★★★★ i 1/2) Nataše Urban posljednji je film u nizu bliske tematike, ostvarenje o bystanderima kako ih shvaća Daša Drndić, no manje iz oportunizma, više iz nemoći. Intimni je to prikaz o održanju privida normalnosti u uvjetima kontinuiranih ratova, jedinog odraza raspada države. Sastavljena od zapisa iz očeva dnevnika, ciljanih rekonstrukcija, ali i reminiscencija na vlastitu podijeljenosti između zatvorene sredine i mogućnosti bijega, “Pomrčina” zaziva atmosferu iz doba o kojem pripovijeda, nadopunjavajući je snimkama prostora kakve danas nailazi. Poetičnošću i svojevrsnom pomirenošću film postaje gotovo epitaf zajedničke prošlosti.

Od hrvatskih je filmova prikazano ostvarenje “Mekani brodovi” (Studio Artless, 2022. | ★★★) Željka Zorice Šiša o radu Kugla glumišta, a sudjelovanje Zlatka Burića, dobitnika ovogodišnje nagrade Europske filmske akademije, kao protagonista filma, tako i Kugle, čini ga neočekivano aktualnim. Međutim, koliko god metode Kugle bile revolucionarne, toliko su “Mekani brodovi” tradicionalni, a u dokumentarcu je propuštena prilika filmskim postupcima probiti malograđansku učmalost na način na koji je to Kugla činila u teatru. Zbog toga “Mekani brodovi” ostaju informativni film, baziran na intervjuima s protagonistima i istraživačima, a u budućnosti će tek moći poslužiti za činjenično upoznavanje s našom utjecajnom kazališnom praksom.

Dva su filma, “Ljubav, smrt i njemačke marke” / “Love, Deutschmarks and Death” / “Liebe, D-Mark und Tod” / “Aşk, Mark ve Ölüm”; 2022. | ★★★ i 1/2) Cema Kaye i “Casa Susanna” (2022. | ★★★ i 1/2) Sébastiena Lifshitza formirana klasičnim postupcima, ne zazirući od frontalnog intervjua, a osnovna im je vrijednost upozoriti na negativne prakse diskriminacije i stereotipizacije, ne bi li se spriječila njihova ponovna uspostava. Filmovi Sébastiena Lifshitza često su prikazivani na HRFF-u, pri čemu je posebno zapamćena “Mala djevojčica” (2020) koja na laički način obrađuje iskustvo rodne disforije. U istom se smjeru razvija posljednji film, zahvaćajući dublje u prošlost i kriminalizaciju drag kulture. “Ljubav, smrt i njemačke marke” atraktivniji su film zbog spoja efektne pop muzike i simpatiziranja manjine. Kad su u pitanju njemački gastarbajteri, teško je ne prisjetiti se Žilnikovih uvida, no nasuprot njegovim inventivnim metodama, ovdje smo suočeni s tipičnim spojem faktografije, zabave i nostalgije, ali i upozoravajućih uvida o opasnosti ksenofobnih pokreta.

Nakon dvadeset godina postojanja Human Rights Film Festivala, publika je naviknuta na specifičnu poetiku i tematsku opredijeljenost, u kojem je ljudskopravaški sadržaj nadopunjen razrađenim estetskim formama. U središtu su filmovi kontemplativnog pristupa, koji od gledatelja traže osvješćivanje višestrukosti vlastitog položaja u relaciji spram predočenog, ali i najurgentniji problemi današnjice, pri čemu se ne zadržava na isključivo zapadnom kulturnom krugu. Ove je godine naprosto zbog preseljenja srži događanja u europski prostor, naglasak bio na Ukrajini, no to ne mijenja činjenicu globalne opterećenosti uvijek istim fenomenima, prouzročenima nejednakom raspodjelom ekonomske i političke moći.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Rekordan broj hrvatskih dokumentaraca na 20. ZagrebDoxu

U zagrebačkom WOW baru danas je predstavljen program jubilarnog, 20. ZagrebDoxa.

“The Flats” Alessandre Celesije najbolji film 21. CPH:DOX-a

"The Flats" (2024) talijanske autorice Alessandre Celesije proglašen je najboljim filmom 21. CPH:DOX-a.

Filmovi po izboru članova HDFK-a na jubilarnom ZagrebDoxu

U sklopu 20. ZagrebDoxa prikazat će se filmovi po izboru članova HDFK-a, uz pomoć direktora festivala, Nenada Puhovskog.

Otvorene prijave za 25. Mediteran Film Festival

Otvorene su prijave za 25. Mediteran Film Festival, koji će ove godine biti održan od 8. do 12. listopada u Širokom Brijegu.

“Ljubav na prvu dijagnozu ili ‘Let iznad grličjeg gnijezda'” – U vrućici ekspresije

"Ljubav na prvu dijagnozu ili Let iznad grličjeg gnijezda" (2023.) Bartul Marušić izrađuje umalo opipljivima žarom i predanošću...

Otvorene prijave za 4. Novu školu dokumentarnog filma

Otvorene su prijave za 4. Novu školu dokumentarnog filma udruge Filmaktiv.

Hrvatski projekt na Hot Docs Forumu

Hrvatski projekt "Autumn of the Patriarch" ruske autorice Ane Bogolubove, ušao je u industrijski dio festivala Hot Docs.

Dokukino KIC: Tjedan posvećen mentalnom zdravlju

U zagrebačkom Dokukinu KIC ovaj će tjedan biti posvećen filmovima koji imaju veze s mentalnim zdravljem.

20. ZagrebDox: Pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva…

Na ovogodišnji, 20. ZagrebDox (14.4. - 21.4.) dolaze pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva...

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.