Snimiti film o za velik dio društva provokativnoj temi neminovno povlači odgovornost, kao i svijest o opasnosti od zapadanja u samodostatni senzacionalizam. Kad je u središtu zanimanja dijete, sve se predostrožnosti udvostručuju. Već sama činjenica da ono ne može do kraja shvatiti konotacije čina snimanja, zahtijeva specifičan pristup, a redatelj mora predvidjeti širok horizont potencijalnih reakcija. Da bi se izbjegla eksploatacija, važno je precizirati cilj i razraditi sve mehanizme njegova postizanja. Ukratko, svaka pogreška prvotnu namjeru može preobraziti u suštu suprotnost.
Francuski redatelj Sébastien Lifshitz u svom se najnovijem filmu “Mala djevojčica” / “Little Girl” / “Petite fille” (2020), nastavlja zaokupljati queer tematikom (“Les invisibles”, “Bambi”), no ovaj put iz manje očekivane vizure. Film bilježi godinu dana u životu osmogodišnje transrodne Sashe, čiji nam se kontekst približava reminiscencijama o situaciji koja prethodi, kao i projekcijama očekivane budućnosti. Vođena inherentnom potrebom Sasha odbacuje rođenjem pridano rodno određenje i identificira se kao djevojčica. Pritom su ona i obitelj izloženi permanentnom pritisku i optužbama neposredne društvene okoline. Sashino stanje psihijatrica u filmu obuhvaća pojmom rodne disforije, čime ga se pozicionira i ukalupljuje unutar racionalnog diskursa. Klasifikaciji prethodi nelagoda izazvana nepoznatim, koja se paralelno vizualizira kao stanje Sashinih roditelja. Svjedočimo zgušnjavanju stanja krivnje i nesigurnosti, koje se postepeno rastvara kako kod protagonista, tako i gledatelja, da bismo otkrili prostor za moguće razumijevanje.
Rodnoj se problematici najčešće ne pristupa iz pozicije djece. Jedan od razloga jest to što ne možemo očekivati da će ona osvijestiti značenje identiteta, no s druge strane, njegova fluidnost baš kod djece plastično dolazi do izražaja. Općenito, od praktičkih reperkusija dostupnije su nam teorijsko-političke implikacije kategorije roda i njegove neraskidive veze sa ženskim, klasnim ili općenito manjinskim pitanjima. Njihovo je sjecište pak zajednička borba protiv društvene opresije. Pomak koji donosi Lifshitz jest autentičnost primarne dječje bezinteresnosti, koja nije kontaminirana naknadnom racionalizacijom – u ime pojedinačnog iskustva odbacuje se eksplikacija pojmovno-političkog okvira. Koliko god smo taj odabir skloniji prozvati eskapizmom, u ovom se slučaju čini jedinim mogućim, jer istovremeno uspješno eliminira ostrašćivanje suprotstavljenih stavova publike i vraća fokus na življeno iskustvo, odnosno konkretne prepreke razvoju uslijed društvene i institucionalne krutosti i nepopustljivosti.
Skoro za čitava trajanja filma Sashu pratimo posredno, u igri ili izvanškolskim aktivnostima. Kamera nikad invazivno ne ulazi u njen prostor, već je na odstojanju. U spoznajnom se smislu oslanjamo na majčinu moć rasuđivanja i dinamiku koja proizlazi iz njihova odnosa. Svi razgovori koji je se tiču, ipak se suptilno ocrtavaju u krupnom planu Sashe, čiji izraz u pokušaju potiskivanja i traume i emocije, ispoljava ono što sama nije u stanju artikulirati.
Najširi spektar emocija potiču psihijatričine seanse, s obzirom na to da traumu uspješno ogoljuje i omogućava njeno procesuiranje svim članovima obitelji, uključujući gledatelja samog. Time njen lik postaje strukturirajući moment, koji koordinira razvoj. Materijal film zadobiva iz razgradnje konflikata, dok napredak stanja svakog protagonista ponaosob postaje konkretan rezultat. Akt snimanja i sam zadobiva dodatnu rehabilitacijsku dimenziju, omogućivši svim akterima izraz i kritiku sputavajuće okoline. Sashino rijetko direktno obraćanje u kameru pritom je u kontrastnom odnosu spram ostalih; njoj trenutno zaista važno jesu igračke, crtići i haljine.
“Mala djevojčica” ne donosi pomak u estetskom smislu, no kad je u pitanju etički uvijek dvojbena uloga redatelja, postaje primjer uspješnog pristupa osjetljivoj temi.
Razdoblje odrastanja u kojem je film sniman nije odabrano slučajno, već je trebalo biti presudno za Sashino društveno prihvaćanje, odnosno pokazati volju institucija za preventivnim djelovanjem. Psihijatričina se uloga medijatora na filmskom planu, koja istovremeno senzibilizira publiku i objašnjava fenomen, u jednom trenutku podvaja te ona na isti način djeluje u konkretnoj zajednici. Redatelj film svjesno preobražava u jedan od alata normalizacije, kojoj očito pridonosi stručni autoritet, inzistirajući pritom na strpljenju, potpori i reverzibilnosti procesa.
“Mala djevojčica” ne donosi pomak u estetskom smislu, no kad je u pitanju etički uvijek dvojbena uloga redatelja, postaje primjer uspješnog pristupa osjetljivoj temi. Pomno razrađujući detalje i izbjegavajući bezrazložno izlaganje protagonista, u gotovo neutralnoj poziciji pokazuje da je sličnost, a ne razlika prava spona integrativnog procesa. To ne znači da u “Maloj djevojčici” ne možemo iščitati aktualna politička pitanja, no ovaj je put njihov domet sužen na pojedinačni slučaj. Sébastien Lifshitz studiozno istražuje kako se ona reflektiraju na djeci, i na koji način pounutreni društveni stavovi od najranijih dana determiniraju međuodnose.
