Više je momenata povijesti bivše države koji su kroz popularnu kulturu postali dio zajedničkog imaginarija, da bi se i dalje dovodili u odnos spram suvremenih fenomena. Prisjetimo se samo studentskih pokreta šezdesetih i daljnje revalorizacije kroz film i književnost, ali i uspostave paralela u događanjima nedavne prošlosti. U kolektivnoj memoriji mjesto zadržava i epidemija velikih boginja 1972. godine, s jedne strane potičući daljnju imaginaciju, a s druge svjedočeći o efikasnom društvenom odgovoru. Reminiscencije na događaj zadržane u svijesti građana probijaju se do današnjeg vremena, a u kulturnu su povijest upisani njime inspiriran film “Variola Vera” (1982) Gorana Markovića ili žanrovska polifonija romana “Besnilo” Borislava Pekića iz 1983. godine. Dokumentarni film “Još jedno proleće” (2022) Mladena Kovačevića najnoviji je doprinos u struji umjetničke prerade uznemirujućih elementa življene zbilje. Zadirući duboko u sačuvani arhivski materijal, Kovačević rekonstruira tijek pojave bolesti i njene kontrole, pri čemu recentna pandemija pridaje nove slojeve značenja.
Usporedba reakcije sustava nekad i sad neminovno se nameće, neovisno je li film mišljen kao indirektan komentar vlastite historijske stvarnosti. Prvi sloj filma razotkriva faktografiju i funkcionira kao detaljna studija slučaja uz naraciju jednog od sudionika liječničkog tima doktora Zorana Radovanovića. Radovanović kirurški precizno iznosi razvoj događaja, eksplikacijski popunjavajući praznine u povezivanju poznatih podataka. Gole su činjenice po sebi dovoljno zanimljive da okupiraju pažnju, od unošenja u zemlju i brzog širenja pa sve do globalno relevantnih podataka o opasnosti od zaraznih bolesti, a variole posebno, koja je u dvadesetom stoljeću usmrtila više ljudi od svih drugih katastrofa. Također, riječ je o prvoj smrtonosnoj bolesti u potpunosti iskorijenjenoj ljudskom intervencijom, odnosno cijepljenjem, da se vratimo na goruće društveno pitanje današnjice.
Drugi sloj čine arhivske snimke lokalnih televizija, a koje uključuju ne samo konkretna izvještavanja medija o slučaju, intervjue s uključenim liječnicima ili fizičke transformacije oboljelih, već i one svakodnevice, mjesta okupljanja i razonode. Time do izražaja dolaze različiti aspekti života jugoslavenskog društva implicirajući uključenost u život zajednice, što je do određene mjere uvjetovalo povjerenje građana i posljedičnu efikasnu akciju.
Dva su odvojena aspekta, naracija i slika, povezana svjesnom autorskom intervencijom. S izuzetkom reportaža, Kovačević snimke usporava i pridaje im prijeteći zvuk da bi poduprti pripovijedanjem ostvarili atmosferu skoro trilerske napetosti, sve ako nam je krajnji rezultat i poznat. Usporavanja zahtijevaju da ih se prihvati kao prevladavajući ton filma i do kraja osvijesti tek u kontrapunktu s reportažnim dijelovima. Pritom stanje konstantne vizualno-auditivne preopterećenosti sugerira onu psihološku, kakvu nemoć pred sličnom prijetnjom izaziva.
“Još jedno proleće” funkcionira kao umjetnička gesta, manipulacijom arhivskog materijala multiplicirajući efekt sadržan u danoj informaciji.
Relevantnost “Još jednog proleća” nadilazi filmološku dimenziju i u njemu je moguće tražiti neke od odgovora na dileme koje sežu dalje od društava na koje se film referira. Nedavna neadekvatna reakcija na globalnu zdravstvenu krizu, baš kao i prateći društveni raskol, rezultat su globalnih kretanja koja daju prednost profitu pred kredibilitetom znanosti, podupirući ujedno kakofoniju dezinformacija koja pogrešno adresira srž problema. U filmu iznesena faktografija naglašava presudnu važnosti cjelovite i dostupne medicinske skrbi, baš kao i razumijevanja etičkih problema koji se u slučaju sveobuhvatnih intervencija neminovno javljaju. Riječ je o fenomenima u posljednjoj pandemiji interpretiranima iz ideološki suprotstavljenih pozicija, pri čemu se ona koja individualnu slobodu pretpostavlja društvenoj dobrobiti, redovito nameće kao relevantna, iako proizlazi iz same srži društveno-ekonomske organizacije koja je krizu uvjetovala. Natruhe se toga mogu iščitati iz Kovačevićeva filma, a diskrepancija slika prošlosti i onih aktualnosti potiče zaključke u korist prvih.
“Još jedno proleće” funkcionira kao umjetnička gesta, manipulacijom arhivskog materijala multiplicirajući efekt sadržan u danoj informaciji. Gledatelj se gotovo na visceralnoj razini povezuje s posljedicama bolesti, dok uplivi činjeničnosti podsjećaju na permanentnu opasnost. Izlaganjem zanemarenim dijelovima zajedničke političke prošlosti, teško je ne osvijestiti problematičnost suvremenog inzistiranja na egoizmu nasuprot solidarnom društvu, čiji je preduvjet osigurana osnovna skrb za stanovništvo. Kovačevićev film zbog izvanjskih okolnosti radikalno korespondira s vremenom u kojem nastaje, a oni naoko sporedni momenti, poput kolektivne odgovornosti, suprotstavljaju se suvremenoj jednoobraznoj individualnosti. “Još jedno proleće” kolektivnu akciju vraća u domenu mogućeg, podsjećajući na alternativu sukcesivnim krizama na kojima naša egzistencija počiva.
