PočetnaRecenzije20. Human Rights Film Festival: "Pomrčina" - 'Fotohemijski' miris slobode

20. Human Rights Film Festival: “Pomrčina” – ‘Fotohemijski’ miris slobode

|

“1996. selim se u Bukurešt da studiram fotografiju. Fotohemikalije i dan danas mirišu mi na slobodu”, govori, izvan kadra, autorica negdje u posljednjoj trećini filma. Nataši Urban, u to vrijeme Stanković, stanovnici Srbije, Vojvodine – urbanog Novog Sada i seoca Begejci – 1996. je devetnaest godina, od kojih je njezina domovina posljednjih pet-šest ratovala. Iako obitelj Stanković nije bila izravna, neposredna žrtva rata, osjetili su grozu, bijedu, strah, susretali su se sa stradalnicima i s ratnicima, nevolje ih nisu posve zaobišle. Pročitat ćemo drugdje, izvan filma, da je, kako sama kaže i zapisuje, Nataša Urban sav svoj odrasli život usmjerila na odmicanje od domovine Srbije, nastojeći izgraditi novi, nezavisni identitet, ponajprije baveći se filmom i skrasivši se u dalekoj tuđini, norveškom Oslu.

Prva tri filma, srednjometražne “Putovanje crvenog frižidera” / “Journey of a Red Fridge” (2007), “Big Sister Punam” (2009) i “Mbambu and the Mountains of the Moon” (2010) surežirala je s Lucianom Munteanom, a bavili su se životom u Nepalu i Ugandi. Ni blizu domovini, ni blizu Balkanu. U svom četvrtom, prvom samostalnom cjelovečernjem filmu, dokumentarnoj “Pomrčini” / “The Eclipse” / “Formøkelsen” (2022) – nagrađenoj, među inime, prvom nagradom na ovogodišnjem CPH:DOX-u – Urban se vraća Srbiji, Vojvodini, Novom Sadu, Begejcima, obitelji, susretu s avetima koje su je odande otjerale. Pod predsjednikovanjem Slobodana Miloševića, ispisuje se na jednoj od posljednjih tekstualnih obavijesti u filmu, Jugoslavija je urušena, raspala se, bjesnila su četiri rata, izgubljeno je oko sto tisuća života, više od milijun ljudi raseljeno je etničkim čišćenjem.

Povratak u ružnu prošlost 1990-ih nikomu se, čak ni autorici, ne mili, no uobičajeno se smatra da je suočavanje s traumama, iako bolno i teško, dobar postupak za oslobađanje od bremena tjeskobe, ključan korak boljitka ka duševnom miru, time i kvaliteti opstojanja. Možda je, međutim, ipak moguće da se potiskivanjem, ignoriranjem, nesjećanjem, zaboravljanjem tegobnih događaja i proživljaja – što je malne prvi i najučestaliji čovjekov instinkt obrane i zaštite – dolazi do podjednakih rezultata. Otac i majka Nataše Urban, Borislav i Ida, za rat(ov)a su, a i odonda, nastojali živjeti normalno koliko mogu, a čini se i da su se održali u okvirima onoga što se smatra normalnim. Život sam, pa i najnormalniji, ionako namire kojekakve neželjene terete i čovjek, s godinama, počesto, biva sve razočaraniji i ne(zado)voljniji. Hoće li životi i duševni mir, primjerice oca Borislava i majke Ide, nakon ovih razgovora, na koje su, kćerinim pozivom, zdravorazumski i dobrodušno pristali, dobiti na kakvoći, pitanje je koje se vrlo suzdržano potkrada cjelinom.

Metaforički omeđena dvama pomrčinama Sunca, onom 11. kolovoza 1961., kad je SFRJ bodrila građane da promatraju fenomen (vrijeme nade, budućnosti), i onom 11. kolovoza 1999., kad je SR Jugoslavija građane njome zastrašivala (vrijeme tjeskobe, skrivanja), “Pomrčina” se u cijelosti odvija danju, uglavnom uz mnogo svjetla, mahom difuznog, pastelnog, nerijetko ugodno mekanog, gdjekad neutralno zagasito tmurnoga. Građa je, koliko se gledanjem može procijeniti, manjim dijelom neosporno arhivska, najvećim dijelom novosnimljena, uz ponešto zapisa što se doimaju lažno arhivskima, odnosno obrađenima tako da se čine ostarjelima i uništenima. Pri čemu se ćuti da nije riječ o pokušaju varanja, već o stilizaciji koja nedvojbeno pridonosi vizualnoj privlačnosti i dinamici, ali i recepcijskom uslojavanju, sljubljujući prošlo i sadašnje u nerazlučivo i neraspletivo. U jedno. Poželimo li o tomu doznati više, pročitat ćemo da je sav film snimljen na celuloidu, većinom na 16-mm vrpci, nemalo i na 8-mm, nerijetko i na materijalu starom četrdeset-pedeset godina, potom razvijanom i obrađivanom postupcima koji će dočarati raznolike patine i oštećenja. Ljubav prema mirisu fotohemijske slobode konkretno materijalizirana i umjetnički oplođena.

Vizualno bogata te, unatoč raznolikosti motiva i tekstura, skladna; odmjerena tempa, blaga, nenametljiva, pa i poetska pristupa, s odgovarajuće suzdržanom, sugestivnom glazbom, “Pomrčina” otvoreno iznosi grube činjenice, no svoje protagoniste, tzv. male ljude, ne osuđuje, niti opravdava.

Urban filmom razgovara sa članovima obitelji te s prijateljicama iz djetinjstva i rane mladosti, nukajući ih da se prisjete svojih iskustava iz ratnoga doba. Ona su pretežno nedramatična ili su tako predstavljena, uz tek poneku burnu dogodovštinu, a riječi sudionika najčešće teku samo zvukom, dok slikom gledamo nešto tek asocijativno vezano, komplementarno, očitije ili manje očito, što navodi na veće zalaganje u promišljanju, a istovremeno umnožava mogućnosti usvajanja i tumačenja. Provući će se i poneko sjećanje iz nekih drugih vremena, primjerice tetke Branislave koju su kao petogodišnju djevojčicu optužili da je oberkurvetina, zbog toga je kaznili, a ona, dakako, nije uopće shvaćala o čemu oni to. Ili ono o tomu kako je deda s užitkom klao svinje. Što, dakako, intonira prema razmatranju ljudske naravi, mentaliteta koji svoje najgore osobito zdušno ispoljava u ratovima.

Središnji lik, glasom i pred kamerom najprisutniji, otac je Borislav, a njegovi planinarski dnevnici pješačenja Fruškom gorom 1990-ih, duž i prijeko, provodna su nit cjeline. Prestavši planinariti 1999., otac sad, za kćerin film, čitajući ondašnje zapise, ponovno gazi stazama kojima je onomad kročio nastojeći – čini se i uspjevši – zadržati prisebnost.

Vizualno bogata te, unatoč raznolikosti motiva i tekstura, skladna; odmjerena tempa, blaga, nenametljiva, pa i poetska pristupa, s odgovarajuće suzdržanom, sugestivnom glazbom, “Pomrčina” otvoreno iznosi grube činjenice, no svoje protagoniste, tzv. male ljude, ne osuđuje, niti opravdava. Propitujući i samopropitujući nastoji razumjeti, ne zavaravajući se da će bezbrojna pitanja dobiti konačne odgovore.

"Pomrčina" / "The Eclipse" / "Formøkelsen"
Scenarij i režija: Nataša Urban
Producentica: Ingvil Giske
Direktor fotografije: Ivan Marković
Montaža: Jelena Maksimović
Glazba: Jared Blum i Billy Gould
Zemlja podrijetla: Norveška
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 99 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Elvis Lenić: “Poslovanje Uljanika godinama je funkcioniralo po piramidalnoj shemi”

Na 20. ZagrebDoxu bit će prikazan i "Brod" (Kinematograf, 2023.), najnoviji dokumentarac redatelja Elvisa Lenića.

Hrvoje Pukšec: “Inzistirati na rastu i količini, neminovno vodi u probleme”

Još nekoliko dana preostalo je do otvaranja jubilarnog, 20....

Vladimira Spindler: “Umjetnost jako često nalazi inspiraciju iz muke umjetnika”

Vladimira Spindler donosi priču o ženama iz svoje obitelji u dokumentarcu "Geni moje djece" (Zagreb film, 2024.).

Katarina Lukec: “‘Đe je kruva nema gladi’ vidim kao poetiziranje ideje doma”

Katarina Lukec za Dokumentarni.net govori o svom novom filmu "Đe je kruva nema gladi" (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2023.).

“Manifest” – Iz Rusije, uživo

"Manifest" / "Manifesto" (2022) Angie Vinchito je u svakom slučaju nesumnjiva kritika suvremene putinovske Rusije.

Predavanje o Chrisu Markeru u Kino klubu Split

U Kino klubu Split (Ulica Slobode 28), u okviru...

“Bol” Ivana Faktora u programu 70. Oberhausena

Dokumentarno-eksperimentalni film "Bol" (Sve gore i gore, 2024.) Ivana Faktora ušao je u natjecateljski program 70. Oberhausena.

Dokumentarni Oktavijani filmovima “Dezerteri” i “El Shatt – nacrt za utopiju”

HDFK u zagrebačkom kinu Kinoteka po trideset i drugi put dodjeljuje svoju godišnju nagradu za najbolje filmove, Oktavijan.

“Titicut Follies” Fredericka Wisemana otvara travanjski program Dokukina KIC

"Ludilo u Titicutu" / "Titicut Follies" (1967) Fredericka Wisemana otvara travanjski program Dokukina KIC.

Rekordan broj hrvatskih dokumentaraca na 20. ZagrebDoxu

U zagrebačkom WOW baru danas je predstavljen program jubilarnog, 20. ZagrebDoxa.
Scenarij i režija: Nataša Urban<br> Producentica: Ingvil Giske<br> Direktor fotografije: Ivan Marković<br> Montaža: Jelena Maksimović<br> Glazba: Jared Blum i Billy Gould<br> Zemlja podrijetla: Norveška<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 99 minuta20. Human Rights Film Festival: "Pomrčina" - 'Fotohemijski' miris slobode