“1996. selim se u Bukurešt da studiram fotografiju. Fotohemikalije i dan danas mirišu mi na slobodu”, govori, izvan kadra, autorica negdje u posljednjoj trećini filma. Nataši Urban, u to vrijeme Stanković, stanovnici Srbije, Vojvodine – urbanog Novog Sada i seoca Begejci – 1996. je devetnaest godina, od kojih je njezina domovina posljednjih pet-šest ratovala. Iako obitelj Stanković nije bila izravna, neposredna žrtva rata, osjetili su grozu, bijedu, strah, susretali su se sa stradalnicima i s ratnicima, nevolje ih nisu posve zaobišle. Pročitat ćemo drugdje, izvan filma, da je, kako sama kaže i zapisuje, Nataša Urban sav svoj odrasli život usmjerila na odmicanje od domovine Srbije, nastojeći izgraditi novi, nezavisni identitet, ponajprije baveći se filmom i skrasivši se u dalekoj tuđini, norveškom Oslu.
Prva tri filma, srednjometražne “Putovanje crvenog frižidera” / “Journey of a Red Fridge” (2007), “Big Sister Punam” (2009) i “Mbambu and the Mountains of the Moon” (2010) surežirala je s Lucianom Munteanom, a bavili su se životom u Nepalu i Ugandi. Ni blizu domovini, ni blizu Balkanu. U svom četvrtom, prvom samostalnom cjelovečernjem filmu, dokumentarnoj “Pomrčini” / “The Eclipse” / “Formøkelsen” (2022) – nagrađenoj, među inime, prvom nagradom na ovogodišnjem CPH:DOX-u – Urban se vraća Srbiji, Vojvodini, Novom Sadu, Begejcima, obitelji, susretu s avetima koje su je odande otjerale. Pod predsjednikovanjem Slobodana Miloševića, ispisuje se na jednoj od posljednjih tekstualnih obavijesti u filmu, Jugoslavija je urušena, raspala se, bjesnila su četiri rata, izgubljeno je oko sto tisuća života, više od milijun ljudi raseljeno je etničkim čišćenjem.
Povratak u ružnu prošlost 1990-ih nikomu se, čak ni autorici, ne mili, no uobičajeno se smatra da je suočavanje s traumama, iako bolno i teško, dobar postupak za oslobađanje od bremena tjeskobe, ključan korak boljitka ka duševnom miru, time i kvaliteti opstojanja. Možda je, međutim, ipak moguće da se potiskivanjem, ignoriranjem, nesjećanjem, zaboravljanjem tegobnih događaja i proživljaja – što je malne prvi i najučestaliji čovjekov instinkt obrane i zaštite – dolazi do podjednakih rezultata. Otac i majka Nataše Urban, Borislav i Ida, za rat(ov)a su, a i odonda, nastojali živjeti normalno koliko mogu, a čini se i da su se održali u okvirima onoga što se smatra normalnim. Život sam, pa i najnormalniji, ionako namire kojekakve neželjene terete i čovjek, s godinama, počesto, biva sve razočaraniji i ne(zado)voljniji. Hoće li životi i duševni mir, primjerice oca Borislava i majke Ide, nakon ovih razgovora, na koje su, kćerinim pozivom, zdravorazumski i dobrodušno pristali, dobiti na kakvoći, pitanje je koje se vrlo suzdržano potkrada cjelinom.
Metaforički omeđena dvama pomrčinama Sunca, onom 11. kolovoza 1961., kad je SFRJ bodrila građane da promatraju fenomen (vrijeme nade, budućnosti), i onom 11. kolovoza 1999., kad je SR Jugoslavija građane njome zastrašivala (vrijeme tjeskobe, skrivanja), “Pomrčina” se u cijelosti odvija danju, uglavnom uz mnogo svjetla, mahom difuznog, pastelnog, nerijetko ugodno mekanog, gdjekad neutralno zagasito tmurnoga. Građa je, koliko se gledanjem može procijeniti, manjim dijelom neosporno arhivska, najvećim dijelom novosnimljena, uz ponešto zapisa što se doimaju lažno arhivskima, odnosno obrađenima tako da se čine ostarjelima i uništenima. Pri čemu se ćuti da nije riječ o pokušaju varanja, već o stilizaciji koja nedvojbeno pridonosi vizualnoj privlačnosti i dinamici, ali i recepcijskom uslojavanju, sljubljujući prošlo i sadašnje u nerazlučivo i neraspletivo. U jedno. Poželimo li o tomu doznati više, pročitat ćemo da je sav film snimljen na celuloidu, većinom na 16-mm vrpci, nemalo i na 8-mm, nerijetko i na materijalu starom četrdeset-pedeset godina, potom razvijanom i obrađivanom postupcima koji će dočarati raznolike patine i oštećenja. Ljubav prema mirisu fotohemijske slobode konkretno materijalizirana i umjetnički oplođena.
Vizualno bogata te, unatoč raznolikosti motiva i tekstura, skladna; odmjerena tempa, blaga, nenametljiva, pa i poetska pristupa, s odgovarajuće suzdržanom, sugestivnom glazbom, “Pomrčina” otvoreno iznosi grube činjenice, no svoje protagoniste, tzv. male ljude, ne osuđuje, niti opravdava.
Urban filmom razgovara sa članovima obitelji te s prijateljicama iz djetinjstva i rane mladosti, nukajući ih da se prisjete svojih iskustava iz ratnoga doba. Ona su pretežno nedramatična ili su tako predstavljena, uz tek poneku burnu dogodovštinu, a riječi sudionika najčešće teku samo zvukom, dok slikom gledamo nešto tek asocijativno vezano, komplementarno, očitije ili manje očito, što navodi na veće zalaganje u promišljanju, a istovremeno umnožava mogućnosti usvajanja i tumačenja. Provući će se i poneko sjećanje iz nekih drugih vremena, primjerice tetke Branislave koju su kao petogodišnju djevojčicu optužili da je oberkurvetina, zbog toga je kaznili, a ona, dakako, nije uopće shvaćala o čemu oni to. Ili ono o tomu kako je deda s užitkom klao svinje. Što, dakako, intonira prema razmatranju ljudske naravi, mentaliteta koji svoje najgore osobito zdušno ispoljava u ratovima.
Središnji lik, glasom i pred kamerom najprisutniji, otac je Borislav, a njegovi planinarski dnevnici pješačenja Fruškom gorom 1990-ih, duž i prijeko, provodna su nit cjeline. Prestavši planinariti 1999., otac sad, za kćerin film, čitajući ondašnje zapise, ponovno gazi stazama kojima je onomad kročio nastojeći – čini se i uspjevši – zadržati prisebnost.
Vizualno bogata te, unatoč raznolikosti motiva i tekstura, skladna; odmjerena tempa, blaga, nenametljiva, pa i poetska pristupa, s odgovarajuće suzdržanom, sugestivnom glazbom, “Pomrčina” otvoreno iznosi grube činjenice, no svoje protagoniste, tzv. male ljude, ne osuđuje, niti opravdava. Propitujući i samopropitujući nastoji razumjeti, ne zavaravajući se da će bezbrojna pitanja dobiti konačne odgovore.
