Zagrebačku redateljicu Jasminu Beširević upoznali smo prošle godine s dokumentarcem prikazanim na 17. ZagrebDoxu, “Sad sam ja Irena” (2021) u produkciji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nedugo nakon Doxa, svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu doživio je i njen drugi dokumentarni film, “Bosanski Brodvej” (Restart, 2021.). Za prvo hrvatsko prikazivanje, pak, trebalo je pričekati više od godine dana, s obzirom na to da je jučer (16.9.) upriličena riječka projekcija u službenom programu 6. History Film Festivala (13. – 17.9.). U filmu pratimo pripreme mladih glumaca u Sarajevu, za nastup u poznatom i nagrađivanom brodvejskom mjuziklu “The 25th Annual Putnam County Spelling Bee”, pod nadzorom američkih umjetnika Aarona Thielena i Ryana T. Nelsona. Sam projekt je 2018. godine pokrenula Američka ambasada, kako bi među ostalim promovirali toleranciju među pojedincima iz različitih etničkih skupina. Za nastup u mjuziklu – nominiranom za šest prestižnih nagrada Tony, osvojivši dvije – angažirano je ukupno šesnaest mladih regionalnih glumaca.
Beširević svoju pažnju usmjerava uglavnom prema troje mladih protagonista – Lamiji, Darku i Tijani – koje gledamo dok uvježbavaju razne elemente mjuzikla, ali i svoja razmišljanja o trenutnoj umjetničkoj situaciji u kojoj su se našli te životu općenito. Potonji dio razgovorne jednadžbe svakako je najzanimljiviji dio “Bosanskog Brodveja”, gdje se Banjalučanin Darko ističe lucidno-humorističkim zapažanjima, bez zadrške roštiljajući voditelje projekta koji se prema njemu i ostatku kolega odnose benignim, ali opet toliko tipičnim američkim paternalizmom. “Oni misle da se kod nas još kočije voze i konji jašu; pitali su nas znamo li što su plazma televizori”, kaže Darko, koji Aaronu i Ryanu ništa ne zamjera, ali da spomenuta dvojica nisu znali gdje dolaze, stavljajući Bosnu i Hercegovinu u kategoriju zemalja Trećeg svijeta. “Sve ovo me podsjeća na kamp Crvenog križa u kakvom sam bio kao klinac”, dodaje.
“Pomutnje” (Eurokaz / ADU Zagreb; 2016.) Lane Kosovac i “Srbenka” (Restart, 2018.) Nebojše Slijepčevića prvi padaju na pamet od recentnih domaćih dokumentaraca, kojima priprema jedne umjetničke predstave služi kao polazišno-fizičko vezivno tkivo kasnije šire poante. I dok Kosovac uspješno apostrofira kaotične uvjete nastajanja jednog kazališnog komada, a Slijepčević još dublje rastvara postratne traume i još uvijek neriješene hrvatsko-srpske odnose, Beširević s druge strane u svom uglavnom rastrganom filmu kao da ne može posve odlučiti o njegovom istinskom identitetu. “Brodveju” za neki podžanrovski making of kronično nedostaje dinamični(ji)h kadrova pripreme mjuzikla, detalja zanata i uopće razgovora s dvojicom američkih organizatora koji jedva da se i pojavljuju u dokumentarcu. Za jasniji zagriz u regionalni, točnije bosanskohercegovački društveno-politički kontekst, pak, s druge strane, nije dovoljno pred kraj filma simbolički izoštravati kadar plakata tamošnjih političara od kojih nema nikakve koristi, ili slušati jadikovke o besperspektivnosti iz usta mladih ljudi koji svojom inertnošću i neizlaskom na ulice, samo produžuju agoniju birokracijom i korumpiranošću premreženu susjednu državu. Sve znamo, naravno, iz prve ruke, jer ni u Hrvatskoj nije naročito bolja situacija.
“Oni misle da se kod nas još kočije voze i konji jašu.”
“Bosanski Broadway” Jasmine Beširević ne donosi naročite inovacije, od autorsko-režijskog pristupa do onog filozofskog. U filmu su prisutne dvije narativne linije – prizori priprema mjuzikla i razgovori s protagonistima – koje bi se bar na papiru trebale organski prožimati, no u stvarnosti film između ostalog pati od nedostatka ritma i prirodnijih segmentnih prijelaza. Intervjui s mladim glumcima rađeni u kućnom, opuštenom i ponekad nedovoljno osvijetljenom kinoklubaškom okruženju, samo po tko zna koji put bolno potvrđuju koliko se naši klinci razlikuju od svojih zapadnih kolega, čak i u prikazanom, sigurnom umjetničkom okruženju gdje bi u prvom planu trebala biti – umjetnost; dok jedni razmišljaju o budućoj osiguranoj karijeri, putovanjima i novim kulturama s dovoljno eura u džepu, Balkanci će još uvijek u prvi plan gurati rat, političare i općeniti manjak perspektive zbog kojih će mnogi privremeno ili čak zauvijek napustiti ovdašnje meridijane. Dok se ova bolesna paradigma ne promijeni, Broadway ćemo si moći priuštiti jedino ako nam ga montiraju ispred zgrade.
