“Film je sniman od 2006. do 2022. u malim mjestima na rubu Europe”, zapisano je na odjavnici dokumentarca “Lijepi i dragi ljudi” (Motovun Film Festival, 2024.) Igora Mirkovića, a u njemu se nalaze i stariji materijali, bilježeni pod drugim vodstvom, za neke druge potrebe. Tema mu je “Milenijska fotografija”, projekt vodičkog snimatelja i fotografa Šime Strikomana zametnut 2000. godine kad je Strikoman, želeći obilježiti prelazak iz drugoga u treći milenij, zamislio snimiti masovnu fotografiju Vodičana na vodičkom trgu-rivi. Iz ptičje perspektive, s ljestava vatrogasnog vozila uzdignutih na trideset metara visine. Naum je ostvario 5. studenog 2000., a na njegov poziv okupilo se 1036 ljudi, među inima tad najstarije i najmlađe vodičko čeljade – stoidvogodišnja Uršula Bilan i dvadesetodnevna Petra Grgić. Tu prvu Milenijsku ne rese poseban dizajn, raspored osoba, birana odjeća, tematski rekviziti… što će u narednim godinama i desetljećima stvaranja Milenijskih biti vrlo prisutno. Narod je došao svakodnevno odjeven, skupio se u masu i Strikoman je okinuo. Pothvat zamišljen kao jednokratni čin pobudio je veliku medijsku pozornost, a postupno je prerastao u neprekidni, višedesetljetni projekt koji još traje, koji se približava brojci od tisuću fotografija i koji se, kao pojam i djelo, više-manje općeudomaćio – postalo je takoreći normalno da svako malo čujemo kako Strikoman snima novu “Milenijsku fotografiju”, a na tim je fotografijama do danas zabilježeno više od pola milijuna ljudi.
Činjenica da je film sniman petnaestak godina pobuđuje poštovanje prema ustrajnosti i upornosti filmaša, a ta je produkcijska rastegnutost urodila i jednom od najzanimljivijih sastavnica cjeline, samorazumljivim bilježenjem prolaznosti, neumitnih mijena, ponajprije primjetnih u liku samog protagonista, Šime Strikomana, kojemu je na početku pedesetak godina, da bi na kraju već bio na polovici sedmoga desetljeća. Nije se u tom razdoblju, doduše, puno promijenio, ni stasom ni nastupom, osim što je posijedio, izgubio ponešto kose i skupio poneku boru, no protok vremena ipak je vidljiv. Kao i u prizorima u kojima se osobe koje su svojedobno sudjelovale kao dio mase na jednoj ili više “Milenijskih fotografija”, gledajući fotografiju pokušavaju prisjetiti gdje se na njoj nalaze.
Rahlo kronološki organizirana cjelina ugođena je u razmjerno razonodno-razbibrižnom tonu, katkad će se učiniti revijalno promatračkom, a dojam lakonotnih stremljenja bit će naznačen već pri početku, pjesmom “Kokolo” grupe Magazin koja će se poskočasto razlijegati i preko odjavnice. Sličnim duhom populističke zabave zvoni i nastup u prvom dijelu filma uočljivoga voditelja-animatora-konferansjea nekih milenijskih okupljanja, Cezara, zaduženog za stvaranje ozračja vedrine i podizanja raspoloženja, koji se nazočnima obraća s: “Lijepi i dragi ljudi…”, odakle je i pristigao naslov filma.
Cjelovečernji dokumentarni film sniman petnaest godina mogao je donijeti znatno više informacija i zaći mnogo dublje u izabrani odsječak svijeta…
U središtu zanimanja jest Šime Strikoman koji će donekle objasniti i pojasniti svoju viziju, nekadašnju, sadašnju i buduću, a bit će zatečen i u ponekim neobveznim, neprofesionalnim, privatno svakodnevnim situacijama. Među inime, ispričat će kako je već kao dječak zavolio fotoaparat i kako su drugi o njemu tada često govorili: “Mali Šimić i njegov fotoaparatić”. Unatoč tomu što je već odavna afirmiran majstor i znalac te čovjek ideja koje uspijeva ostvariti, Strikoman i nadalje, barem u ovom filmu, donekle asocira na tog Šimića s fotoaparatićem. Odnosno posve nepretencioznog, opuštenog, nehvalisavog, mirnog, staloženog, skromnog, čak pomalo nehajno smušenog čovjeka introvertnog dječačkog entuzijazma, koji o sebi i svom djelu govori umalo nerado, bez nagovaračkog samopromidžbenog poriva kakav smo navikli očekivati od iznadprosječno poduzetnih i uspješnih. Značaj “Milenijskih fotografija” u filmu će se nastojati približiti i opisati i kroz razmišljanja i tumačenja drugih, no većina toga činit će se opaskama slučajnih prolaznika, poput onih kakve se redovito nađu u, primjerice, informativnim emisijama poput Dnevnika. Brojni će usputice zatečeni ljudi reći koju o ovom ili onom, štogod im je tad na pameti, makar ne bilo osobito povezano sa središnjom temom.
Iako će biti pokazane mnoge “Milenijske fotografije”, a prilikom snimanja nekih filmska će ekipa biti prisutna na licu mjesta, stvoren je dojam kao da one nastaju gotovo samo tako, tek uz malo dobre volje društvanca koje je netko nagovorio da se malo provesele, a Strikoman se, eto, našao tu negdje, pa iskoristio priliku, dao im nekoliko uputa, skoknuo na vatrogasne ljestve i pritisnuo okidač. Mada je bjelodano jasno da su za većinu Milenijskih bile potrebne itekako opširne i ozbiljne pripreme, planiranje i organizacija – a o tome ćemo se učas informirati u bilo kojem iole duljem novinskom ili portalskom razgovoru sa Strikomanom – Mirkovićev film u to područje ne zalazi.
Cjelovečernji dokumentarni film sniman petnaest godina mogao je donijeti znatno više informacija i zaći mnogo dublje u izabrani odsječak svijeta, no autor je izabrao predstaviti protagonista i njegovo djelo u šarmantnom svjetlu i ne zagledati ispod površine, iza kulisa, u zapozorje, gdje se jamačno nalaze brojne golom oku nevidljive zanimljivosti trudbeničkog rada.
