Jednom davno živio je jedan kralj. Imao je prostran zeleni vrt, međutim nedostajala su mu stabla. Cijela zemlja upregnula je snage da udovolji kralju i dopremi mu svoje najraskošnije stoljetne akacije, jasene i bukve. Iako baziran na dokumentarnoj fakciji “Kroćenje vrta” / “Taming the Garden” (2021) gruzijske redateljice Salomé Jashi odigrava se poput mita ili bajke koju će gruzijski seljaci stoljećima prije ili poslije u eliptičnoj sinusoidi vremena pričati svojoj djeci. Međutim, ova dendrološka saga doista se dogodila i to u našoj suvremenoj kapitalističkoj temporalnosti u kojoj divovska stabla postaju strast tajanstvenog milijardera s neobičnim hobijem. Dotični naime otkupljuje stabla stara nekoliko stoljeća, od kojih su neka visoka poput nebodera, u mjestima duž gruzijske obale i potom naručuje njihovo iskopavanje kako bi ih preselio u svoj privatni vrt.
Iako se ime anonimnog moćnika tijekom filma izgovara nevoljko i sa šaptom, a često ga se samo oslovljava sa zamjenicom On ispunjenom strahopoštovanjem, ipak postupno otkrivamo kako je u pitanju Bidzina Ivanišvili, bivši premijer Gruzije i 153. najbogatiji čovjek na svijetu. No njegov je identitet manje bitan, ono što Jashi uistinu zanima jest hipnotička procesualnost iza oskvrnjenih krajolika i bolno prigušena podređenost zajednice, pa i gruzijskog društva u cjelini, prohtjevima autoritarnih figura na višem stupnju hijerarhije.
Jashina vizualna poema strukturirana je oko jednog hipnotičnog kadra, slike koju je prisvojila s gruzijskih televizijskih postaja i društvenih mreža gdje se danima dijelila među četiri milijuna Gruzijaca. Oni su bili podjednako opčinjeni i osupnuti prizorom ogromnog stabla koje dostojanstveno i uspravno, veličanstvene krošnje i iščupanog korijenja, plovi na moru. Ovaj opsjenarski vizualni trik Jashi doživljava kao pukotinu u stvarnosti, lom u prostorno-vremenskom kontinuumu koji potom ukroćuje kao svojevrsni vizualni ključ za kriptične tokove kasnog kapitalizma i okrutne ludorije njegovih vladara. Iza poetičnog prizora nestvarne ljepote krije se prisilno putovanje stabla prema nepoznatoj budućnosti; stoljetni zeleni div postaje puki objekt kapitalističkih hirova. Prirodno se nameće paralela s nametnutom migracijom živih bića koja podjednako bivaju podvrgnuta samovolji apstraktnih sila, zatečena i prepuštena vlastitoj sudbini. Ostati bez korijena pritom nije samo puka metafora već opresivna, opipljiva ali pomalo nadrealna stvarnost. Ova stabla doslovno su iščupana iz svojih prirodnih staništa, iskorijenjena iz utrobe zemlje i transformirana u bezdušne, razmjenjive artikle. Da bi se stabla tih razmjera mogla presaditi, okolna se zemlja komada i raskopava, a čitavi redovi manje poželjnih stabala otklanjaju da bi mogla proći utovarena na dizalicu bez da im se pokidaju grane i naruši njihov glamurozni izgled. Sve to utječe i na lokalne stanovnike koji su prisiljeni prilagoditi se dramatičnoj promjeni a zauzvrat bivaju udobrovoljeni velikodušnim isplatama i obećanjima infrastrukturnih pothvata pod egidom progresa.
Jashi podastire svoju priču bez ikakve naracije ili izvanjske intervencije – dokumentaristička bajka sastoji se od niza filmskih tabloa u kojima svaki detalj ima svoje značenje, a prizivaju slikarsku tradiciju flamanske škole, pogotovo ogoljene krajolike Brueghela i Van Ruisdaela koji iza svoje pitoresknosti kao da prikrivaju neku zlu kob, prokletstvo. Kontemplativni pristup utjelovljen u eliptičnim slikarskim tabloima nadopunjen je zvučnim krajolicima koji pretvaraju suvremenost u svevremenost a čine ih Stockhausenova najpopularnija kompozicija posvećena zodijaku (“Tierkreis”), zadimljeni rondo srednjovjekovnog francuskog kompozitora Solagea (“Fumeux Fume”), te “Neobične pjesme za ptice i glas” njemačke eksperimentalne vokalistice Ute Wasserman. Kamera veoma smireno i pedantno secira mastodontsku mašineriju i brojnu radnu snagu koja je potrebna da bi se milijarderov sumanuti capriccio pretvorio u realitet. Zatravljeno promatramo otklanjanje izbrazdane zemlje, zabijanje svrdla i pilona u blatnjave obronke, a u jednom posebno impresivnom kadru voda curi iz kore napaćenog stabla po metalnoj palubi barke koja ga treba transponirati novom vlasniku. Zahrđala površina se crveni poput krvavih rana, a tehnološko-industrijska poezija koju Jashi pritom komponira evocira Antonionijevu “Crvenu pustinju”.
No fokus na procesualnost i tehnikalije ne znači da je ljudska dimenzija zapostavljena – koliko god Jashi promišljeno izbjegava klišeizirane prizore i egzotizaciju života u istočnoeuropskom selu – uspijeva dočarati višeznačne reakcije seljana. Onih iza čijih se lamentacija, sitnih ljubomora, teritorijalnih razmirica i pragmatičnih opravdanja o zamjeni stabala za obećanu novu cestu – koliko god to vješto pokušavali prikriti – ipak osluškuje kolektivno grizodušje, svijest da su oskvrnuli nešto sveto, samo tkivo svoje zajednice. Stabla su tijekom godina postala dio mnogih obiteljskih priča, označitelji prolaska vremena, skloništa prožeta sjećanjima. Brojna su religiozna i mitološka, simbolička, terapeutska i utilitarna svojstva utkana u njih. U posljednjem ispraćaju stabla okupljena gomila kao da organizira bdijenje – stariji par izvlači stolice i promatra iz vrta, jedan starac zapalit će svoju prvu cigaretu u 30 godina, babuška se prekrižuje i tiho jeca. Žene više izražavaju svoje emocije od muškaraca – uostalom one imaju mnogo manje za izgubiti. Muškarci su ponašaju submisivnije kako ne bi naškodili svojem statusu u službenom poretku. Mlađe generacije možda pomalo nonšalantno snimaju selfieje, a jedan nasmijani gospodin odmahuje rukom – koga boli briga za stablo – no prevladava atmosfera tihog očaja i nemoći nad silovanom zemljom i gubitkom vlastitog digniteta. Kroćenje iz naslova filma ne odnosi se samo na prirodu koja se sustavno tretira kao pasivni, subordinirani entitet, tiraninova stega jednako zahvaća i ljude, koji su bojažljivi i rijetko izražavaju svoje mišljenje, pa i o stablima (na odjavnoj špici vidimo da znatan broj protagonista nije htio biti identificiran).
“Kroćenje vrta” bez moraliziranja i nametanja interpretacijskog okvira vješto povezuje kasni stadij kapitalizma s arhetipskim iskustvima čovječanstva i isporučuje snažnu ekološku parabolu, dok ritmička kompleksnost slike i zvuka rezultira impresivnim primjerkom najrjeđe od svih biljaka – ars subtilior – suptilnije umjetnosti.
Herkulijanski pothvat transplantacije stabla vulgarni je izraz moći – “Ja to činim jer mogu”, kao da govori naš kralj – i pomaknut ću raj i pakao ako treba. Srodni poriv doveo je do nastanka kabineta čudesa iz 17. stoljeća (tzv. Wunderkammern) koji su preteče današnjih muzeja, a odražava kolonijalistički, zapadnjački pristup novim svjetovima nakon renesansnih geografskih otkrića. Iza tzv. spasiteljske etnografije i kolekcionarske predanosti često se krije želja za posjedovanjem i podvrgavanjem vlastitoj volji, čiji su možda najgroteskniji primjer i uvrnuće ljudski zoološki vrtovi u kojima je Leopold II. Belgijski izlagao svoje kongoanske podanike. O razlozima iza Ivanišvilijeva čina kolaju razne glasine, a najpopularnija je kako milijarder želi živjeti vječno i vjeruje da mu transplantacija stoljetnih stabala produžuje život, nešto poput fitološke inačice mađarske grofice Bathory i njezinih krvavih kupki za pomlađivanje. Drevna akacija diljem svijeta predstavlja obnovu, duhovnu moć i čistoću, a za masone zbog svoje vazdazelenosti amblem je besmrtnosti ljudske duše.
“Moj vrt samo je moj vrt. Svatko neka to shvati, i ja neću dopustiti nikome da se igra u njemu, samo ja.” Ivanišvili pomalo podsjeća na sebičnog diva iz bajke Oscara Wildea koji je izgradio visok zid kako se djeca ne bi igrala u njegovu vrtu i kako bi ga imao samo za sebe. U konačnici je “Kroćenje vrta” film o razdoru između kolektivnog i privatnog dobra – stoljetna šuma izvorno je zasađena kako bi štitila stanovnike zajednice od vjetra, da bi danas njezina stabla bila transplantirana u privatni vrt izgrađen isključivo za užitak svojeg gospodara. U posljednjoj sceni Jashi nam omogućuje privilegirani pogled u taj apsurdan ali dražestan privatni raj koji nastanjuju ružičasti flamingosi i druge egzotične ptice, bambusova šuma i sanjivi zeleni brežuljci, a tu su i naši gorostasi koji na prvi pogled ne odaju traumu svog dolaska. Ivanišvilijev privatni arboretum evocira vrtove-parkove iz galantnog slikarstva rokokoa kakvo upražnjavaju francuski dvorski slikari Antoine Watteau i François Boucher. Jacques Boyceau de La Barauderie, nadzornik kraljevskih vrtova Luja XIII., napisao je 1638. kako je glavni razlog postojanja vrta estetski užitak koji pruža svojem gledatelju (pa makar bio samo jedan). Stoljetna stabla tretiraju se kao galanterija, bivajući idealizirana i egzotizirana priroda je kolonijalizirana i podređena jezovitoj frivolnosti. Sve je pomno njegovano da bi izgledalo prirodno, ali prskalice i radišna vojska vrtlara u električnim vozilima odaju tajnu. Žovijalna renesansna šansona Clementa Janequina Le Chant des Oyseaux ironično dočarava perverzni trijumf novog vlasnika, a cijela scena odigrava se u posprdno regalnom tonu.
U ovoj mističnoj botaničkoj priči o želji, moći i razdvajanju Jashi njeguje tihi opservacionizam koji bi djelovao hladno i distancirano da nije oplemenjen simboličkom dimenzijom. Iako manje eksplicitno političan od njezinih prethodnih filmova (primjerice “Zasljepljujuća svjetlost sutona”, pobjednik ZagrebDoxa 2017. godine), “Kroćenje vrta” bez moraliziranja i nametanja interpretacijskog okvira vješto povezuje kasni stadij kapitalizma s arhetipskim iskustvima čovječanstva i isporučuje snažnu ekološku parabolu, dok ritmička kompleksnost slike i zvuka rezultira impresivnim primjerkom najrjeđe od svih biljaka – ars subtilior – suptilnije umjetnosti.
