Pljesnivi zidovi i žene s debelim obrvama. Gruzijski film u jednoj rečenici. Dokumentarni, igrani, potpuno svejedno. Kada nam netko predloži gledanje novog naramka pokretnih slika iz svjetski poznate filmske nevelesile bivšeg Sovjetskog saveza, reakcija je uglavnom politička nekorektnost iz prve rečenice. Predrasuda? Pa sad, pogledajte prvi kadar ovog filma… nije trebalo dugo da se potvrdi naša definicija.
Zanimljivo je, zapravo, kako svako malo festivale zaskoči pokoji gruzijski dokumentarac, posebno ako znamo da je financiranje dokumentarnog stvaralaštva u toj nesretnoj zemlji rezano za 30 posto pa je gruzijskom HAVC-u ostalo tek 80 tisuća eura za kompletnu produkciju. Iz očaja, autori sve više grizu i snalaze se, a negdje u tom čudu hendlanja sitniša s većinskim koprodukcijama koje se neočekivano pojavljuju i spašavaju stvar, našla se i dugometražna debitantica Salomé Jashi. Ona u svojem dokumentarcu “Zasljepljujuća svjetlost sutona” / “The Dazzling Light of Sunset” / “Daisis miziduloba” (2016) skida veo turističke propagande i razotkriva stvarnost trauma tranzicije, procesa snalaženja u tektonskim lomovima povijesti, s navikama prošlosti i željama fantazijske budućnosti.
Raskorak je u ovom filmu na svim mogućim razinama; onoj želja i mogućnosti, globalnih simbola i lokalnog mentaliteta, glamura stranih medija i surove zbilje stvarnog bankovnog računa. Ništa ne funkcionira, a opet u tom kaosu krije se šarm – filma, naravno, sigurno ne i alanfordovskog real lifea od kojeg svatko normalan želi pobjeći; oni koji ili ne žele ili nemaju druge nade uglavnom postaju protagonisti. Jedni uživaju u raspadu, drugi u snovima. “Zasljepljujuća svjetlost sutona” vodi nas u malu zajednicu gruzijske provincije, gradić od svega 9000 ljudi po imenu Tsalenjikha, gdje pljesnivih zidova i debelih obrva, ma koliko vlastima bilo draže da se snimalo sportske terene i arhitektura centra, ima pregršt, baš kao i velikih snova izgubljenih u malim mogućnostima.
Emocionalna gradacija “Zasljepljujuće svjetlosti sutona” – montažom, glazbom i kamerom, nenapadnom, meditativnom, koliko urnebesnom i apsurdnom – odrađena je poput prave male simfonije.
Dariko je lijepo ime. I lijepa žena. Njezin posao jednako je lijep, unatoč stravičnoj scenografiji unutar koje ga obavlja; ona je jedina novinarka i voditeljica male lokalne TV-postaje bez pretjerano velikog talenta, ali s dozom upornosti i predanosti dostojne uragana nezaustavljive ambicije. Ali ona ovdje nije glavna priča, ma koliko se to čini kada čitate festivalski sažetak. Dariko se, sa svim svojim razarajućim nesigurnostima pred kamerom, pojavljuje kada treba pogoniti ili oblikovati radnju, raditi očajan intervju s lokalcem koji je ulovio rijetku sovu, moderirati raspravu političkih stranaka kao izišlih iz skečeva koje u Hrvatskoj nitko nije snimio a trebao bi (onda kada ne bi takve skečeve gledali u opet alanfordovskoj saborskoj zbilji), ili jednostavno paničariti zbog svoje potencijalno ugrožene fotelje.
Njezina televizija neovisna je lokalna postaja, koja privlači gledanost mještana snimkama sprovoda kao najpopularnijim sadržajem, iako itekako ovisi o oglašivačima pod političkom kontrolom. A dok starci pasionirano gledaju tko koga i kako šalje na vječna lovišta, klinci imaju druge preokupacije – ako su ženskog spola i imaju noge do poda, pokušavaju naučiti da nikada među ljude ne izlaze s petom manjom od 15 centimetara, posebno ako se misle nastaviti baviti manekenstvom. Ako ono što gledamo kako se razvija i konačno izvodi na pozornici dotičnog gradića uopće možemo tako nazvati.
Salomé kaže da je u snimanje i krenula s idejom dokumentarca o životu i radu televizijske postaje – “Postaja” je bio i prvi naslov – ali brzo je TV priča postala tek “sporedni alat za pričanje mnogih drugih priča”, pri čemu joj linearno pripovijedanje, kako sama napominje, nije važno, koliko emocionalna gradacija. A ona je ovdje montažom, glazbom i kamerom, nenapadnom, meditativnom, koliko urnebesnom i apsurdnom, odrađena poput prave male simfonije.