Što stane u garažu? Kada je usputna točka odlaska i povratka, kako uobičajeno i jest, za zadržati se koliko je potrebno da se iz auta uđe ili izađe – auto je dostatan. Ali ima garaža koje nadilaze pretpostavljenu ulogu, tako da sadržavaju sve osim auta, pa postaju višenamjenski prostori za hobije, druženja…Ili ispijanje votke. Mjesto gdje čovjek može biti svoj na svome, i slobodan svome oblikovati kako želi. Takve garaže mogu se pronaći po Rusiji, gdje su fenomen i stil života. Da bi zavirila u njihove prostore, Natalija Jefimkina odlazi u Murmansku oblast, na krajnji sjever poluotoka Kola, snimajući garaže na periferiji (neimenovanog) rudarskog grada te četiri godine nakupljenog materijala povezuje u mozaik dokumentarca “Ljudi iz garaže” / “Garage People” (2020).
Jefimkina prati nekoliko protagonista: Vitalij i Ilija skupljaju i prodaju otpadno željezo, Pavel rezbari drvene ikone, Sergeja Parkinsonova bolest ne koči da popravlja koju god mu mehaniku susjedi donesu, Roman uzgaja prepelice i kokoši, Ivan drži probe s metal bendom, sedamdesettrogodišnji Viktor prešetava se podzemnim katovima koje je desetljećima prije kopao… Sve to, jasno, u garažama. Kopajući vlastitu, Viktor je radio i u rudniku, kao i većina muškaraca s područja. Pred nama je samo vječni snijeg. Ovdje je uvijek isto. Voda, prašina, hladnoća. Silazimo dublje i dublje, a da ne znamo što nas čeka…Ne znamo, ali jedno je sigurno: beskrajni snijeg – voice-over je Ivanovih (poetskih) misli tijekom scene silaska u rudnik. Protagonisti žive u tipičnom post-sovjetskom gradu, s blokovima načičkanih zgrada. Garaže i predgrađe dijele neosjetnu sponu, a one traju tamo negdje, izvan granica svakodnevice i njezinih pravila. To su kutci koje vlasnici oblikuju prema vlastitima, preobražavajući garaže u osobna utočišta od surovih rutina. Njihova oprečnost okolnoj scenografiji podcrtana je i vizualnim.
Dokumentarac “Ljudi iz garaže” približava svakodnevne muškarce kao hrabre individue, koji unatoč oštrom okruženju odlučno održavaju svoje kutove nekontaminirane stvarnosti.
Česti su kadrovi gdje se nad garažom izdiže planina, dok raznobojna vrata odudaraju u prirodi negostoljubive klime, okružene nakupinama zahrđalog smeća. Iza svakih je jedna priča, a kamera ih rastvara strpljivo i nenametljivo, s distance dovoljne za znak poštovanja prema prostoru koji jest tuđi. Akteri ostaju neposredni u svim situacijama – ovo je opservacijski dokumentarac, ali Jefimkina povezuje priče (i sadržaje garaža) tako da ostvaruje intimnost i ukaže na mekšu stranu. Koju je nekad doista potrebno izvlačiti, jer ipak je riječ o ruskim muškim kružocima, sačinjenima i od onog za njih stereotipnog: votke, bratske srčanosti i pokoje tuče. Bez obzira na ton, iz situacija izviru refleksivni trenutci. Svećenik obilazi Pavela kako bi naručio ikonu za novoizgrađenu crkvu, a ovaj mu pritom pokazuje onu izrađenu kao posvetu rođenju svoje kćeri. Dolazi do suptilnog sudara svjetonazora njegovim priznanjem da je, zapravo, ateist. Viktor svoju podzemnu garažu obilazi s unukom, pitajući se zašto je uopće proveo život kopajući katove. Na koncu zaključuje da nema razloga. Slijedio je zov srca, kaže, dok unuk sada ne zna što bi s tim nasljeđem. Ostali stariji protagonisti razumiju, pa odgovaraju: “Kako kažu, onoliko je planova koliko je život dug. Ako još želiš raditi, imaš svrhu. Neki vole votku. Neki vole prati aute. Neki vole kopati.” Mlađi, kao Ivan i ostali članovi benda, u garažama promišljaju planove za budućnost. Neki će ih uskoro realizirati selidbom.
Kako se priče raspliću, postupno se otkrivaju bolne pojedinosti iz njihovih života, kojima spona među garažama i zonom stvarnog postaje opipljivija. Mnogi su se od rada u rudniku i teških životnih uvjeta razboljeli, fizički i psihički. Govore o svojim gubitcima i tragedijama umornim glasom, izmireni s bezizlaznošću situacije. Tada je jasnije da garaže nisu hirovita potreba imanja man cavea, nego nužnost. Izlaz iz industrijskog sivila u kojima ovi ljudi nemaju mogućnost biti slobodni i svoji. Dokumentarac “Ljudi iz garaže” približava svakodnevne muškarce kao hrabre individue, koji unatoč oštrom okruženju odlučno održavaju svoje kutove nekontaminirane stvarnosti. Bilo da ju sačinjavaju prepelice, rock bubnjanje ili kopanje u nedogled, Jefimkina ih opservira s toplinom i odmjerenom dozom humora, osvjetljujući u sumornoj atmosferi ljepotu autentičnih ekspresija.
