“Bez sna” / “Trouble Sleep” (2020), debitantski film Alaina Kassande, rođenog u Kongu, školovanog i stasalog Francuskoj, filmskoj režiji prikučenoga u Nigeriji, gdje je došao prateći suprugu antropologinju i ondje boravio od 2015. do 2019., neuobičajen je spoj tuge i veselja, patnje i vedrine, potištenosti i bodrosti. Donekle slično kao iranski “Kruh svagdašnji” (2020) Rahima Zabihija usmjeren na prikaz teškog i slabo plaćenog posla žitelja gudurasto-stjenovite provincije zapadnog Irana – isto u Međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa – “Bez sna” zagleda u grupu stanovnika nigerijskog velegrada Ibadana koji također obavljaju slabo plaćen i težak posao, doduše ipak znatno manje opasan i naporan, a po svemu sudeći i bolje nagrađen. Oba filmaša time, dakako, kazuju ponešto i o širem kontekstu sustava, država u kojima cvjetaju takvi izrabljivačko-korumpirani principi poslovanja.
Zabihijevi se prekogranični nosači mahom nadaju očajnicima pomirenima s beznađem nevoljne im sudbine, dočim Kassandini taksisti, ubirači dažbina i policajci ibadanskih ulica, mada im život i sudbina nisu laki (ali ni teški poput onih iranskih kulbara), nerijetko zrače neobičnom živošću i elanom. Iako otrcan, oronuo i neugledan, barem u četvrtima u kojim je sniman, te zagasito sivookerastih tonova, barem u predstavljenoj kolornoj paleti, Ibadan je živopisan grad bodre ulične vreve kojoj je Kassanda posvetio osobitu pozornost i u čijem je bibavom ritmu očito nastojao oblikovati svoj prvi redateljski okušaj, kojem je bio i snimatelj slike i tona, montažer i producent.
U temu nas uvodi razgovorom dvojice mladih Nigerijaca u zbrda-zdola sklepanom kafiću. Profesor književnosti Akin i strojarski inženjera Fred, poput mnogih drugih, ne mogu naći posao u struci, pa se privremeno (?) snalaze kako mogu. Nezadovoljni stanjem u zemlji koje moraju kusati, Akin se, barem na riječima, čak zalaže za revoluciju, dok Fred šutke izbjegava koraknuti u tom smjeru, ali i suprotstaviti mišljenje. Uz Fredov prvi dan za volanom taksija, u sjajnom monologu njegova podučavatelja doznajemo mnogo o nadničarskoj usustavljenosti toga posla, u kojem svakodnevno, svako malo, nekomu, u ruke, bez računa, mora plaćati neke takse, poreze, placovine, prolaznine. Nerijetko – i pozamašno – i policajcima koji će tako utješeni zažmiriti na prometne nepravilnosti koje su tobože uočili, a na kraju, dakako i poslodavcu. Taksistu samom, što ostane.
Ubrzo nailazi sjajan, najbolji prizor filma, trominutna sekvenca što prikazuje ubirače poreza za Državni prometni savez – jedan od njih je Akin – koji, u ležerno urednim bijelo-zelenim odorama, davanja prikupljaju posred ulice, gotovo i ne zaustavljajući promet, naizgled u gotovo baletno akrobatskoj igri s automobilima u pokretu, cirkuski okretno skakućući i izvijajući se ovamo-onamo, kao da je riječ o kakvom pomno koreografiranom performansu. Gledajući ih, pozavidjeli bismo im na sretnom izboru zanimanja koje ih ispunjava takvom radošću. Postavljen uz dinamičnu, melodiozno plesnu glazbenu podlogu instrumentalnog jazz-funky afrobeata (“Taxi’s Taxes” skladao je, po Kassandinoj narudžbi “skladbe koja će zvučati kao afrobeat sedamdesetih”, francuski džezist Florent Dupuit, a izvodi je njegov Alice’s Mirror Quartet), prizor vibrira montažno i kadriranjem, ali dojam čile energičnosti uličnih poreznika čini se spontano nehinjenim, zarazno poletnim.
Vješto i nadahnuto režiravši zanimljiv film, Kassanda nije zlorabio svoje junake, niti krivotvorio njihove sudbine prikazavši ih u blistavom svjetlu koje ne odgovara zbilji.
Među rahlo povezanim epizodama pretežno eksterijernih gungula, značajno mjesto zauzimaju one u kojima čigrasti poreznici, sad izvan radnog vremena, otkrivaju drugu stranu medalje. Njihov posao loše je plaćen, iscrpljuje, pogibeljan je – nemalo njih udari automobil ili razljućeni vozač osobno. Mnogi nakon radnog dana tek stignu brzinski večerati prije negoli se skljokaju u skroman krevet svoje izbice i počnu sanjati da su, primjerice, izgubili kredu za označivanje vozila koja su platila porez. Iz taksističkog gledišta sprva najavljeni kao derikožni zlikovci, ti će nas momci prvo osvojiti radnom izvedbom, a potom ćemo otkriti da su i sami eksploatirane žrtve moćnijih, baš kao i taksisti. Jednostavno i jednostrano nisu česte pojave, a knjigu ne valja suditi po koricama.
Vješto i nadahnuto režiravši zanimljiv film, Kassanda nije zlorabio svoje junake, niti krivotvorio njihove sudbine prikazavši ih u blistavom svjetlu koje ne odgovara zbilji. Jad njihova svagdana u nebrižnoj zemlji dočaran je i prenesen, ali uočivši i naglasivši očiglednu krepkost njihova predavanja zadatku koji im i nije mio, ostvario je malu, ali srčanu i pobudnu odu katkad začuđujuće krepkoj vitalnosti ljudskog duha.
