“Nakon deset godina predanoga rada posvećenoga snimanju ovoga filma, redatelj je u prosincu 2018. ubijen pod neraščišćenim okolnostima”, obavještava nas natpis pri svršetku “Kruha svagdašnjeg” / “Holy Bread” / “Hazrat e nan” (2020). Očito želeći time poručiti da je Rahim Zabihi (1971. – 2018.) stradao zato što je zadro u područje kojega se mudrije kloniti. Zabihi i brat mu Kaywan poginuli su u automobilu koji se zapalio, dva dana nakon što je redatelj pušten iz zatvora. Okolnosti nesreće nisu jasno utvrđene, a neki smatraju da je riječ o atentatu, budući da je Zabihi uporno aktivistički ukazivao na kobno nepravedan odnos iranske vlade prema Kurdima.
“Kruh svagdašnj” većinom je sniman na zapadu Irana, u pokrajinama Irački Kurdistan, Zapadni Azarbajdžan i Kermanšah, što graniče s Irakom, gdje mnogi Iranci (njih oko 10 tisuća) bijedno nadniče prenoseći na leđima robu preko granice. Posrijedi je krajnje naporna i prosta djelatnost – nosači natovareni s dvadeset do trideset kilograma tereta mukotrpno prte nepristupačnim, opasnim, gdjekad snijegom zametenim gudurama i oštrostjenim strminama planinskog masiva Zagros, stazama koje to nisu, za koje bismo pomislili da su krupan izazov i divokozama. Posrijedi su, kako jedan od njih kaže, ljudi mazge koji na tom putu počesto stradaju – strmoglavivši se niz planinu poginu ili ostanu trajno invalidni. Takve nosače zovu kulbari, a time se, objašnjavaju, bave iz očaja, budući da ne mogu naći nikakav drugi posao. Nije posve čisto koliko je zakonita ta rabota, očito prisutna desetljećima. Jedan od kulbara tumači da nije riječ o krijumčarenju, nego o djelatnosti koja je “poludopuštena-polunedopuštena”. Odulja, upečatljiva sekvenca oko sredine filma prikazuje tzv. privremenu tržnicu kod granice pri vrhu planine, u blatu, sve pod nadzorom i u organizaciji vojske i graničara, dakle, predstavnika vlasti, no drugdje čujemo da isti ti vojnici i graničari znaju i zapucati po kulbarima.
U svemu, malo se toga razjašnjava i objašnjava. O tomu zašto li se uopće razvio taj posao prenošenja robe pješice na tom mjestu preko nemogućeg planinskog lanca, a ne kakvim civiliziranijim putom, na drugim, pristupačnijim, cestovnim graničnim prijelazima, nema riječi. Kao ni o nekim osnovnim postavkama takve trgovine – tko naručuje robu, kamo ona ide, odakle stiže i sl. – a nema niti kakvog tumača izvan kulbarske zajednice koji bi približio kontekst. Naravno, nije to prevažno, no zacijelo bi dobro došlo za razumijevanje problema.Zabihi možda nije ni namjeravao, a možda nije ni smio pojašnjavati šire od toga što je u filmu. Ako je vjerovati sumnjama na ubojstvo, i to dokle je zahvatio bilo je preriskantno zabadanje kamerom u stršljensko gnijezdo.
Osim nekoliko monologa u kojima kulbari kao nevoljko, ali živo i zanimljivo govore o sebi, te pokoje crtice iz informativnog televizijskog programa, većinom “Kruha svagdašnjeg” o siromaškom zlopaćenju u blatu i na kamenjaru govori i doima sama slika, uz pripadajuće zvukove, šumove i razmjerno malo riječi.
Tijekom desetljeća bavljenja temom snimio je, vjerujemo, obilje materijala, a plod je film kraći od sata, što se u tom svjetlu čini razmjerno malo. Premda postavlja i ostavlja brojne upitnike, “Kruh svagdašnji” ne doima se manjkavim ostvarenjem. Nakana je, barem ona u posljednjem krugu oblikovanja, bila ostvariti svojevrsnu elegiju gustoga tkanja, koja će suosjećajno i dirljivo predočiti jad kulbarske egzistencije, a time ukazati i na civilizacijsku zaostalost u nekim dijelovima zemlje (i svijeta), koju vladajući ne znaju ili ne žele poboljšati. “Iran će biti zemlja proizvodnje, izvozit će robu u sve krajeve svijeta. Živio Kurdistan, ponosan i hrabar!”, okupljenoj masi himbeno kliče političar-vjerski vođa na ekranu televizora, a tim praznim riječima po svoj prilici i završava sav njegov angažman.
Osim nekoliko monologa u kojima kulbari kao nevoljko, ali živo i zanimljivo govore o sebi, te pokoje crtice iz informativnog televizijskog programa, većinom “Kruha svagdašnjeg” o siromaškom zlopaćenju u blatu i na kamenjaru govori i doima sama slika, uz pripadajuće zvukove, šumove i razmjerno malo riječi, a Zabihi i montažer Amir Adibparvar stilski su i kvalitativno raznorodne snimke – od onih gotovo diletantskoga tona i tehnički nekorektnih do predivnih noćnih chiara i scura (u boji) u tradiciji, recimo, Gabriela Figueroe ili Josepha MacDonalda u najboljem izdanju – nediskriminacijski slagali jedne uz druge, čime je ostvarena neuobičajena raskoš istovremene ljepote (života kakav bi, valjda, mogao i trebao biti) i ružnoće (života kakav ovdje jest).