Prije nešto manje od godinu dana prvi put smo na Dokumentarnom ugostili našeg redatelja i montažera Vladimira Gojuna. Ako se sjećate, Vladimira smo rešetali pitanjima uglavnom iz rakursa njegovog redateljskog stvaralaštva (snimio ukupno četiri filma, “Times of Great Depression” posljednji u nizu), a sada ćemo se u sklopu “Pogleda iz objektiva” pozabaviti VG-jevim glavnim zanatom koji kruh na stol nosi – montažom.
Gojun je 2007. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu stekao zvanje akademsog montažera, na istoj trenutno obnaša dužnost predstojnika odsjeka montaže. Bio je ovaj rođeni Dubrovčanin i savjetnik za dokumentarni film pri HAVC-u, dugogodišnji je selektor kratkometražnog programa “Kockice” na Zagreb Film Festivalu, osvajao je brojne domaće i inozemne nagrada za svoj rad poput one za najboljeg debitanta na 19. Danima hrvatskog filma (“Ciklusi”, režija; 2010. godina) ili ugledne slovenske nacionalne filmske nagrade Vesna (najbolja montaža za film “Houston, imamo problem!” Žige Virca, 2016.; “Rudar” Hanne Slak, 2018.).
Kao montažer radio je na nizu igranih (“Muškarci ne plaču” Alena Drljevića, “Rudar”, “Buick Riviera” Gorana Rušinovića, “Iza stakla” Zrinka Ogreste, “Zagrebačke priče 1 i 3” – segmenti “Žuti mjesec” Zvonimira Jurića te “Goranova ulica” Matije Vukšića, “Ti mene nosiš” Ivone Juke…) i dokumentarnih filmova (“Plati pa ženi” Atanasa Georgijeva, “Kralj” Dejana Aćimovića, “Buffet Željezara” Gorana Devića…), cijelog seta nagrađenih kratkiša (primjerice Jurićev “Žuti mjesec” ili “Nije da znam nego je to tako” i “Slučajno” Tanje Golić), nekoliko eksperimentalnih filmova. Uglavnom, ima toga još, mašala.
“Ne postoji specifičan, romantizirani razlog mog bavljenja filmskom montažom, to se dogodilo igrom slučaja i slijedom događaja. Fasciniran sam filmovima otkad sam svjestan sebe”, počinje naš razgovor Gojun koji je obožavao odlaziti s ocem u kino, u koje ga je ovaj često vodio. Televizor mu je bio, govori, prozor prema drugim svjetovima. Kasnije su se pojavile i videoteke, a upravo je u njima desetogodišnji Vladimir provodio velik dio svojeg vremena. Čekao je ponajviše, kaže, neki novi naslov koji je želio pogledati, a još nije vraćen.
“Cijeli moj adolescentski život često je izgledao kao danas svima poznata, prisilna samoizolacija, samo što bih se ja samovoljno zatvorio u svoju sobu i u mraku vrtio film za filmom, pogotovo vikendima. Nerijetko bih znao reinterpretirati razne uloge iz tih filmova i na taj način razvijati bujnu maštu”, iskreno govori Gojun kojem je uz film druga ljubav bila glazba (završio nižu i srednju glazbenu školu, svirao gitaru). Uz njegovo bavljenje glazbom, dodatno su mu se razvijala čula za umjetnost, a kasnije mu je upravo ta kombinacija, ističe, bila presudna za posao kojim se danas bavi.
Tijekom srednje škole već je mladi Vladimir razbistrio da će se u budućnosti pokušati baviti filmom i studirati film. U početku ga je jedino zanimala režija, montažu i nije previše doživljavao. Ipak, neuspjeh na prijamnom iz režije promijenio je takva razmišljanja. Montaža je od tog trenutka postala prioritet s obzirom na to da mu je film odavno prestalo biti mladenački hir. Fast forward do danas i eto Vladimira Gojuna među istaknutijim montažerskim asevima moderne hrvatske filmske umjetnosti.
U našem prethodnom intervjuu rekli ste da zbog montaže nemate toliko vremena baviti se režijom. Montiranje slike, dakle, kao punokvrni profesionalni posao za Vladimira Gojuna, dok budžet popunjavaju dodatne gaže poput radionica?
“Smatram se filmskim profesionalcem u punom smislu. Već dva desetljeća izričito se uzdržavam ovim pozivom i na svu sreću mogu živjeti pristojno od toga. Bilo je perioda, pogotovo u počecima, kad je bilo manje posla, stoga je i račun bio prazan i po nekoliko mjeseci. Međutim, tome je uzrok najčešće dinamika poslovanja producentskih kuća (i/ili manjak iste) – sve je to to rizik ovog posla, pogotovo ako se bavite slobodnom umjetničkom djelatnošću. Nažalost, svi prešutno prihvaćamo takvo stanje stvari jer iz zajedničkog iskustva ne postoji senzibilitet za dugoročnim rješenjem ovih problema. Stalno sam zaposlen na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu kao docent, i to je olakotna okolnost iz mog kuta. S te strane imam dodatnu sigurnost i financijsku stabilnost. Filmske radionice ili gostujuća predavanja zapravo mi više predstavljaju užitak nego izvor financija, jer takve angažmane prihvaćam poglavito iz humanističkih razloga.”
Nema značajne razlike u pristupu montiranju svojih i tuđih filmova, također ste izjavili u našoj prijašnjoj ćakuli. Čak je Vladimir montažer nemilosrdniji prema Vladimiru redatelju…
“Zapravo i nema veće razlike. Jednak je stupanj odgovornosti koju osjećaš prema materijalu, temi, likovima, suradnicima. Svakako je razlika u pristupu kad radiš samostalno, nasuprot radu u tandemu. Kritička pozicija je drugačija. Ako se dobro sjećam, naglasio sam u prošlom intervjuu da moj izbor rada bez montažera na vlastitim projektima (bar u kasnijoj fazi) nije pitanje nepovjerenja u kolege već, da parafraziram, neka vrsta milosrdnog čina u kojem ih lišavam vlastite prokrastinacije koja najviše utječe na projekt.” (smijeh)
“Buffet Željezara” Gorana Devića, “Houston, imamo problem!” Žige Virca, “Kralj” Dejana Aćimovića… Različite teme, različiti redateljski pristupi, isti montažer. Što Vam danas najviše zvoni iz doba ovih suradnji?
“Sva tri iskustva bila su različita u pristupu, a svih se sjećam u pozitivnom svjetlu. ‘Buffet’ je započet kao projekt zajedničkog entuzijazma i vjere u Goranov materijal. Taj film smatram izrazito važnim u karijeri. Goran mi je prijatelj i kolega s kojim je uvijek užitak stvarati, raditi na projektima i provoditi vrijeme u montaži. ‘Houston’ je opet sasvim drugačije iskustvo; tamo smo tijekom montaže u jednom trenutku morali napisati potpuno novi scenarij, shvativši da početna ideja neće baš funkcionirati. Sve su to bile nove stvari za mene. Također, dostupnost i pregled tolike količine arhivskog materijala doista je bilo iscrpljujuće, dugotrajno, ali svakako zabavno i zanimljivo iskustvo.
“Upravo sam ovih dana završio zanimljiv dokumentarni projekt s jednim mladim rumunjskim redateljem koji je, usput rečeno, gotovo slijepa osoba. Većinu filma snimio je sam, pa je i to novo iskustvo s kojim se dosad nisam susreo u karijeri. Bilo je vrlo inspirativno i kreativno.
“Ponekad mi je užitak biti samo u ulozi kreativnog savjetnika koji pristupa već uspostavljenoj strukturi. Istu sagledavaš iz drugačije pozicije, odnosno svojim savjetima pokušavaš ukloniti potencijalne nedostatke i pritom svjedočiš nekim odličnim ostvarenjima u nastajanju na čije si sudjelovanje ponosan, poput filma ‘U slučaju rata’ Jana Geberta.”
Po čemu se montažerski rad na dokumentarcima razlikuje od ostalih rodova?
“Razlika je najčešće u konceptu i pristupu. Za razliku od ostalih filmskih rodova, dokumentarni film se stvara i formira isključivo i jedino u montaži. Mnogo je izazovniji, usudio bih se reći i teži, dugotrajniji proces od ostalih rodova, posebno igranog filma. Radom na dokumentarnom filmu montažer, uz redatelja, zaista može imati jednako važnu autorsku ulogu i po tome je dokumentarni film specifičan.”
Imate li određene rituale/zacrtani workflow pri započinjanju svakog novog projekta?
“Montažerski posao, kao i ostala filmska zanimanja, ne treba mistificirati. Princip je manje-više svugdje isti: kreneš od prve role, klipa i najprije promatraš kako se događa život pred tvojim očima. Razlike sigurno postoje u pristupu pojedinog montažera. Također, ovisi i od projekta do projekta. Međutim, svi bi trebali imati isti cilj, uspješno i kreativno se probiti kroz džunglu snimljenog materijala i nadati se da nas negdje ispred ne očekuje pustinja.”
Koliko je montažerski posao zapravo stresan?
“Unatoč stresu, zahtjevnosti i nepredvidljivim aspektima posla, i nakon dvadeset godina bavljenja montažom ne pronalazim adekvatnu alternativu kojom bih nadomjestio zadovoljstvo i uzbuđenje koje osjetim pri početku rada na novom projektu, odnosno kad se taj proces okruni njegovim prvim projekcijama u kino-dvoranama. Osjećaj da iza dugotrajnog i mukotrpnog, iscrpljujućeg posla postoji djelo čijem si stvaranju prisustvovao i bio dijelom, nenadomjestiv je s ikojim drugim meni poznatim iskustvom. Pogotovo ako to djelo još na kraju ispuni i neka kreativna, umjetnička i iskustvena očekivanja ljudi i publike kojoj je namijenjeno.”
Da je lako, to bi mogao raditi svatko. Bez kojih kvaliteta je montažeru zabranjeno u ruke uzimati filmske škare?
“Empatičnost iznad svega, biti u stanju razumjeti ljude i na koji način oni prenose emociju ključno je za stvaranje bilo koje dobre filmske priče. Bez toga film nikad ne može dostići svoj puni potencijal. Tek nakon toga dolaze ostale karakterne osobine koje uključuju strpljivost, prilagodljivost i sposobnost komuniciranja te suradnje s različitim osobnostima. Ako nisi spreman provesti određeno vrijeme s jednom osobom, bilo da ti karakterno odgovara ili ne, i usprkos tome ne možeš s tom osobom dijeliti vrlo uzak prostor na duže vrijeme, onda ovo nije posao za tebe. Jedna od osnovnih odlika jest i osjećaj za ritam i vrijeme. Sve prethodno nabrojano nije i jedino važno. Primjerice, jednako je bitno posjedovati interese za druge ne-filmske stvari: glazbu, književnost, umjetnost općenito, filozofiju, sve te vanjske utjecaje uz koje možeš rasti i razvijati se kao kreativac koji pokušava razumjeti svijet i ljude.
“Dugo je postojalo, mada još i danas postoji među širom populacijom, uvjerenje kako je montažerski posao više tehničke prirode nego umjetničke. Istina, i to može biti slučaj u određenim poslovima koje pokrivamo. Međutim, svaki inteligentan, znatiželjan redatelj svom će montažeru dati dovoljnu slobodu i autonomiju u sukreiranju. Samo takvim međusobnim nadograđivanjem film postiže svoju stvarnu svrhu i razlog za postojanjem.”
Tehnologija je od Vaših početaka zasigurno napredovala ogromnim koracima. Danas se praktički klinci rode s Adobe Premiereom u rukama, a gotovo svaki aspekt filmskog posla dostupan je online, na YouTubu primjerice. Smatrate li gledanje videa dobrim načinom za učenje montažerskog zanata?
“Kad sam započinjao kao asistent montaže, još se dosta snimalo na filmskoj vrpci. Tako da sam iskusio rad s tim, već pomalo zaboravljenim reliktom filmske povijesti. Bilo je to taman vrijeme prekretnice, početka prelaska svijeta na digitalne formate. Tehnologija se u odnosu na prošlost konstantno razvija, stoga je potrebno biti ukorak s promjenama. Informacije su dostupne svima, uostalom kao i tehnologija, stoga je danas već deplasirano govoriti o dobrim i lošim stranama takvog stjecanja znanja. Istina, ovakav oblik tehnološke demokratizacije nerijetko izrodi i površnost, disperzivnost, manjak fokusa, vulgarno rečeno gomilu šrota pa možemo postaviti pitanje gdje je tu umjetnost, odnosno kakva je funkcija takvih oblika izražavanja. Iako, ruku na srce, iz te gomile izroni genijalnih stvari. Osobno, mislim da je vrlo važno znati ili osjećati što imaš za reći te na koji ćeš način isto izraziti. Gledajući godinama generacije koje se smjenjuju na Akademiji dramske umjetnosti, oni koji to iskoriste na najbolji način uspiju se formirati u obećavajuće mlade filmske profesionalce. Da je mojoj generaciji u ono vrijeme sve već bilo dostupno, sumnjam da bi se oduprli takvim mogućnostima.”
