Na ovogodišnji vinkovački Filmski tjedan (7. Antičke filmske večeri + 13. DORF) Vladimir Gojun (Dubrovnik, 1979.) ušetao je s čak tri filma – “Moj život je naopačke” (manjinska koprodukcija Restarta, 2016.) Petre Seliškar i “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.) Gorana Devića potpisuje uobičajeno montažerski, dok će na trinaestom izdanju Festivala dokumentarnog rock filma predstaviti svoj četvrti i najnoviji režijski uradak, “Time of Great Depression” (Nukleus film, 2018.), nazvan po istoimenom debitantskom albumu glavnog protagonista, bluzera Adama Semijalca, poznatijeg kao Bebè Na Volè.

Zašto uobičajeno montažerski? Zato jer ovaj akademski montažer (Filmska i TV montaža; ADU, 2007.) spada među najbolje i najzaposlenije domaće rezače filma, s gažama na poznatim igranim ostvarenjima poput “Buick Riviere” (2008) Gorana Rušinovića, “Ti mene nosiš” (2015) Ivone Juke, “Muškarci ne plaču” (2017) Alena Drljevića itd. Nama je pak zanimljiviji Gojunov rad u svijetu dokumentarnog filmskog roda, gdje se ističu “Plati pa ženi” / “Cash and Marry” (manjinska koprodukcija Nukleus filma, 2009.) Makedonca Atanasa Georgieva, “Kralj” (DA Film, 2012.) Dejana Aćimovića, “Houston, imamo problem” (manjinska koprodukcjia Nukleus filma, 2016.) Slovenaca Boštjana i Žige Virca te već spomenuta Devićeva “Željezara”.

Da zaključimo nabrajalicu, Gojun je dakle režirao četiri dokumentarna filma, od kojih je onaj pretposljednji pušten u javnost prije čak devet godina. “Ciklusi” (Nukleus film, 2010.) prate mladića Joška koji boluje od zloćudnog tumora, dok njegov najbolji prijatelj kamerom bilježi ovu tešku i nezvjesnu borbu za život. Tko nije gledao – trebao bi (spoiler alert!), pa i zbog jednog od najvećih/najdražih twistova u povijesti domaće dokumentaristke. Bilo kako bilo, Gojun – stalno zaposleni docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje predaje montažu – je za svoj film opravdano nagrađen Nagradom za najboljeg debitanta na 19. Danima hrvatskog filma, odnosno Grand Prixom 11. Mediteran Film Festivala.

Čovjek je zaposlen – i neka je! Svejedno, mi bismo sebično nekako voljeli da ovaj (i) talentirani redatelj češće uzme kameru u ruke, barem u intervalima kraćim od desetak godina. Jer, i njegov najnoviji dokumentarni film “Times of Great Depression” intimna je (i uspjela!) štorija o pojedincu koji odbija nametnute kalupe, pa makar morao poginuti radi svojih ideala. Njegov glavni protagonist, Adam Semijalac aka Bebè Na Volè, izuzetno je talentirani blues glazbenik; Hrvatska i blues popriličan su oksimoron, stoga su razumljive i frustracije glavnog protagonista koji od svojeg sviranja teško ili nikako ne može preživjeti. Inicijalno snimanje “TOGD”-a započelo je još 2011. godine, većina materijala pak nastala je baš u početne dvije godine. Nakon tridesetak snimljenih nastupa diljem Hrvatske, paralelno se razvijao i narativ budućeg dokumentarnog filma, kaže Gojun.

Našeg je autora osim bezrezervne naklonosti glazbenim paralelama, projektu privukla nevjerojatna talentiranost glazbenika i svjež, posve originalan zvuk Bebè Na Volè kojeg ovaj zagrebački glazbenik interpretacijski besprijekorno prezentira. Nije u početku, naravno, sve išlo kao po špagi, pa Gojun kao najveći izazov ističe zadobivanje Adamova povjerenja, unatoč dugogodišnjem poznanstvu s njegovim ocem. Kad je i ta misija uspješno okončana, moglo se prionuti snimanju jednog od zapaženijih modernih domaćih glazbenih dokumentaraca – da, istog onog koji nam je promaknuo ispod radara nakon prošlogodišnje svjetske premijere na Liburnia Film Festivalu. Nepravda je ispravljena, evo nama stoga napokon Vladimira i Adama na sajtu.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Times of Great Depression”

Adam u filmu često komunicira s fiksiranom kamerom postavljenom u svojoj sobi – na engleskom jeziku, izvrsnim južnjačkim dijalektom ako smijemo primijetiti. Kome se u tim trenucima obraća – publici, američkom sugovorniku ili nekom trećem? 

“Smatram to u jednu ruku posljedicom njegovog bluzerskog glazbenog izričaja i idioma kojim se služi. Kako bismo zadobili njegovo povjerenje, plan je bio dati mu kameru koju će iskoristiti kao sredstvo komunikacije s potencijalnom filmskom publikom. Takvom taktikom dobili smo Adama u mnogo opuštenijem i intimnijem izdanju. Isto vjerojatno ne bismo uspjeli s filmskom ekipom oko sebe. Došao sam stoga na ideju instalirati kameru u njegovu radnu sobu, koja će i dalje predstavljati njegov svijet i zonu komfora. Pritom smo mu dali otvorene ruke za kreativno izražavanje. Konkretni slučaj obraćanja publici na južnjačkom dijalektu, ujedno je bio proces Adamovog prepuštanja i razbijanja treme.”

Od Vašeg posljednjeg filma prošlo je čak osam godina. Postoji li konkretan razlog, evo, gotovo desetljetne pauze? U jednom intervjuu izjavili ste da režija nije karijera koju biste željeli ganjati. Montaža je, dodali ste, ipak Vaš poziv.

“Ja sam prije svega montažer, na svu sreću profesionalno veoma zauzet. Količina posla ide nauštrb nekih drugih izazova, među koje spada i povremeno bavljenje režijom. Također, oba filma radio sam o likovima s kojima me veže kakva-takva povijest. Dakle, nisu mi bili nepoznati, iako ih kroz proces snimanja zaista upoznate. Njihove specifične situacije u kojima se nalaze, odnosno talenti koje posjeduju u slučaju Adama, zapeli su mi za oko. Pomislio sam da bi sve bilo vrijedno zabilježiti kamerom. Osobno smatram da ne posjedujem talent i oko poput mnogih kolega vrhunskih dokumentarista. Oni ponekad iz naizgled nevidljive situacije izvuku suštinu. Iskreno, za tako nešto vjerojatno nemam strpljenja, mada me demantiraju velike pauze između filmova i dugogodišnji rad na njima. Uglavnom, sve je posljedica stvari koje smatram osobnim prioritetima. Najčešće je to nepravedno prema temama i likovima kojima se bavim, kao i prema svojoj filmskoj ekipi. Svjestan sam toga.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Times of Great Depression”

Kako ste doživjeli Adama i zajedničku suradnju? Riječ je o očito inteligentnom pojedincu, koji po pitanju egzistencije, konkretnih financijskih plodova svoga rada, još uvijek nije pronašao svoje mjesto pod suncem. Što se događa sa sličnim pojedincima koji ne zadovoljavaju gabarite određenih hrvatskih kalupa?

“Adam je vrlo specifičan, vjerojatno najtalentiraniji hrvatski glazbeni kreativac, uglavnom beskompromisan, s jasnom stvaralačkom vizijom. Imao je nesreću roditi se u zemlji u kojoj takve stvari nikome nisu važne. Praktički je nevidljiv i takva situacija čovjeka često može dovesti do ruba ludila, nezadovoljstva, apatije i depresije, stvaralačke blokade. Nažalost, ne radi se o izoliranom slučaju. Snimajući ovaj film, imao sam sreću upoznati plejadu nepoznatih glazbenika, sudionika vrlo neprimjetne glazbene scene. Ona je nadasve zanimljiva u svojoj šarolikosti. Većina ovih umjetnika nikad neće glazbeno uspjeti, ali svejedno stvaraju zanimljiviju i bolju glazbu od devedeset posto hrvatskog glazbenog svemira.

“Takvu nepravdu ne doživljavaju svi na isti način. Neki su zadovoljni tom situacijom, sviraju za uski krug štovatelja i prihvaćaju da njihova glazba nije za široku konzumaciju. Često im je glazba samo hobi. Adam, nažalost, živi isključivo od svoje glazbe i jedno je vrijeme uz pokojnog Antu Perkovića bio jedan od zaslužnijih ljudi za uspostavljanje i održavanje te scene. Organizirao je razne koncertne programe, otkrivajući nepoznate talente istančanog stila, dajući im priliku za predstavljanje publici. S vremenom to postane borba s vjetrenjačama jer je skoro nemoguće pronaći prostore koji bi iskazali interes za organizaciju takvih događaja. Spomenuta situacija na terenu može razočarati čovjeka koji ulaže toliki trud i napor.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Times of Great Depression”

Adam na početku filma introspektivnim monologom poteže pitanje bjelačkog nasljeđa srednje klase. Žargonski, bojao se optužbi za fejkerstvo, neautentičnost, s obzirom da kao uvjetno rečeno privilegirani bijelac korača bluesom, glazbenim žanrom toliko netipičnog našoj rasi.

“Po meni je to legitimno jer Adam s poštovanjem pokazuje odnos prema toj vrsti glazbe i kulture. Ne smatram boju kože automatskim opravdanjem sviranja određenog stila ili glazbe. Pogotovo ukoliko radiš iskreno i tu glazbu osjećaš poput sredstva i osobnog jezika izražavanja.”

“Times of Great Depression” zanimljiv je i zbog društveno-ekonomskog podteksta, zemlje u kojoj brojni vrijedni kulturni projekti završavaju na marginama raznih vrsta. Adam, primjerice, mora birati između uloge providera i onoga što voli/zna raditi, a u filmu se pojavljuje i vrhunski proizvođač gitara za kojeg u Hrvatskoj također nema mjesta. Pravi hrvatski san i eto, gotovo pa nenamjerno društveno angažirani dokumentarac?

“Nažalost, to je hrvatska stvarnost, sve mračnija i turobnija. I Adam kao jedna od njezinih žrtava. Sve je to kanalizirao kroz blues, glazbu potlačenih i nezaštićenih. Otud i ta veza. Njegova pjesma ‘Fuck the Government’ u vrijeme velikih prosvjeda protiv Vlade 2011. godine, umalo je postala himna tog bunta. Otkrio ju je Radio 101 i često puštao u eter. Takvu vrstu njegovog aktivizma i društvenog doprinosa smatrao sam krucijalnim prikazati u filmu, jer dodatno produbljuje vrijednost Adamova stvaralaštva. Isto se ne bi moglo reći za većinu hrvatskih glazbenika čiji glas dopire mnogo dalje od njegovog.”

Adam u jednom trenutku kaže: “Hrvatskom društvu potrebna je kolektivna psihoterapija”. Slažete li se s tom izjavom?

“Slažem se, smatram to i danas. Pogotovo danas. Za takav poduhvat ipak nemamo kvalificirane psihoterapeute, i to je problem. S obzirom na stanje zdravstva vjerojatno smo i podkapacitirani. Drugi problem je što većina za sebe misli da je sasvim normalna i da je onaj drugi – nenormalan.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Times of Great Depression”

Koliko su se okolnosti života Vašeg glavnog protagonista promijenile od vremena snimanja filma?

“Adam je u međuvremenu izdao i drugi album nazvan ‘Hate is a wonderful thing’, koji je dobio izvrsne kritike poput prvijenca. To mu, nažalost, nije donijelo veću slavu i veći broj nastupa. S te strane stvari se ne mijenjaju nabolje. Stilski je mnogo različit, udaljio se od blues izričaja. Svejedno, izvrsno pliva i u žanrovski različitom univerzumu, jednako je beskompromisan kao i ranije. Mislim da se u tom pogledu nikad neće promijeniti – to je njegova vrlina. Vjerujem da je na boljem mjestu otkad izdaje albume i na taj način izbacuje iz sebe sve frustracije, depresije i strahove. Adam svladava demone, pretvarajući ih u nešto predivno. Njegova će glazba za dvadesetak ili tridesetak godina imati kultni status i smatrati se vrijednim glazbenim naslijeđem hrvatske diskografske povijesti. Uvjeren sam u to, još od prvog dana kad sam u svom prvom sinopsisu za dokumentarac napisao da se u slučaju Bebè Na Volè radi o najbolje čuvanoj tajni hrvatske glazbe.”

Montirali ste cijeli niz domaćih filmskih uspješnica, uključujući i dokumentarac o kojem upravo razgovaramo. Vrijede li ovdje drugačije zakonitosti u odnosu na montiranje tuđih filmova?

“Ne postoji značajna razlika, principi su uvijek isti. Mislim da sam na vlastitim projektima često nemilosrdniji kao montažer nego na onima drugih kolega redatelja. Prema svojim projektima postavljam se najprije kao redatelj, a tek onda kao montažer. Iz tog razloga najčešće angažiram nekoga u prvoj fazi kako bi složio grubu verziju filma. Najčešće bez mojeg prisustva, kako bih materijal vidio kroz tuđe oči. Mnogo mi to pomaže u smislu odmaka prema snimljenom materijalu. Nakon toga isti preuzmem i krenem montirati, najčešće sam. Ne radim to zbog želje za apsolutnom kontrolom, već se cjelokupni proces zna razvući godinama. Neugodno mi je i neprofesionalno stoga obvezati nekoga na toliko dug, periodičan proces koji ovisi o mojem slobodnom vremenu. Kao montažer znam koliko to može biti frustrirajuće.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here