“Zameteni trag” – Film kojeg nije bilo

“Ovo je film o čovjeku koji se neće pojaviti u filmu.”

Kako snimiti film o onome čega nema i odsutno pretvoriti u još jedan sloj kojim se dopire do istine? Dokumentarac “Zameteni trag” (Zagreb film, 1972.) Borislava Benažića (Slavonski Brod, 1933.) govori o čovjeku i umjetničkim slikama kojih u njemu nema, kao ni muzeja kojeg skoro da i nije bilo. Nije, na kraju, bilo ni samog filma, koji je bunkeriran nakon tek nekoliko dana prikazivanja na Zagrebačkom salonu 1972. godine. Benažić i “Zameteni trag” na sljedeće javno prikazivanje čekat će točno dvadeset godina i prvo izdanje Dana hrvatskog filma.

“Zameteni trag” je film o čovjeku koji se u njemu – ne pojavljuje, poznatom kolekcionaru, slikaru, restauratoru, trgovcu umjetnina i donatoru Anti Topiću Mimari. Benažić posjećuje njegovo rodno selo u Dalmatinskoj zagori gdje o siromašnom djetinjstvu svjetski poznatog kolekcionara umjetnina govori njegov brat – po svemu tipičan seljanin. Prava tema filma ipak nije Mimarin životopis, oslikan u dokumentarcu tek osnovnim faktografskim premazima, već njegova impresivna prva donacija Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu iz 1948. godine, teška čak 140 umjetnina. Dokumentarac Benažić otvara kratkim razgovorom s akademikom Grgom Novakom, tadašnjim direktorom te institucije, koji upozorava na nesvakidašnju vrijednost spomenute donacije. Većinu zvučnog zapisa Benažićevog filma čini Mimarino pismo u offu, napisano dvadeset godina kasnije u kojem ovaj prijeti odustajanjem od daljnjih donacija ne bude li njegova zbirka udomljena a u istu vraćeno desetak otuđenih umjetnina koje umjesto u Strossmayerovoj galeriji vise u stanovima određenih visokopozicioniranih funkcionera. Proći će još dvadeset godina do svečanog otvorenja njegova muzeja u Zagrebu 1987. godine, na kojem, usput budi rečeno, “Zameteni trag” uopće nije prikazan. Privatne projekcije filma utjecajnim očima toga doba, međutim, značajno su u konačnici utjecale na povrat umjetnina kojima se bio zameo svaki trag.

No, ono najuzbudljivije u Benažićevom filmu nije sama priča koja se s različitim akterima poput utvare ponavlja u našoj sadašnjosti, savršeno zrcaleći stalno mjesto našeg samorazumijevanja, već način na koji ju je autor filmski uobličio. Dominanta slikovna podloga filma sastavljena je od samih umjetnina iz Mimarine donacije po kojima se kamera neumorno kreće kao po stvarnom krajoliku, približavajući se i udaljavajući od određenih motiva te tako gradeći složenu vizualnu dramaturgiju filma. Ono što vođeni putujućim okom kamere tražimo u prikazanim umjetničkim Arkadijama i besmrtnim portretima smrtnika, odgovor je na pitanje odakle uopće hrabrost pojedincima stavljati vlastiti osobni interes iznad prava svih ostalih, kojima kulturno nasljeđe i službeno pripada.

Po struci likovni kritičar, Borislav Benažić film radi iz dubokog uvjerenja kako umjetnost pripada svima nama, a ne samo njima. Autor tek dva puta napušta začudan umjetnički sloj filma: prvi put kako bi prikazao kršku grubost Mimarinog rodnog kraja, drugi da bi približio njegovo trenutno boravište, dvorac Neuhaus iz 12. stoljeća smješten na brdu ponad Salzburga. Ova dva po svemu suprotstavljena toponima ispisuju nadrealan luk Mimarine biografije koja u sebi skriva arhetipsko putovanje čovjeka iz naroda prema moćniku iznad istoga.

Mimara je odbio sudjelovati u Benažićevom filmu “kako ne bi na sebe navukao crne vragove”. Stoga kamera opetovano iz daljine snima misteriozni zamak dok glas u offu pripovijeda priču velikog kolekcionara, onako kako ju je sam uobličio. Odabirom određenih motiva kojima se dodaju značenjski potentni zvukovi, međutim, sugerira se kako je priča koju čujemo tek jedan od mogućih narativa, dok istinu čuvaju upravo sama prikazana djela. Na početku i kraju filma Benažić snima veliko pejzažno platno fokusiravši se na proplanak u daljini, zatim i na vlastelina što jaše šumom, dodajući u zvučnoj podlozi glasan konjski topot. U nama se rađaju asocijacije na dolazak moćnika koji želi pokoriti još nepripitomljeni teritorij, uzeti plijen za koji vjeruje da mu pripada. Njegove namjere u pitanje dovode netremični pogledi portretiranih bića sa slika koji kroz cijeli film potkopavaju svaku od ponuđenih fabulacija, pa i onu o dobrotvoru iz visokog dvorca. Mimarino pismo ispod maski velikih fraza skriva ucjenu koja ga ne čini ništa drugačijim od onih koji su njegove umjetnine samovoljno udomili u svojim stanovima. Iz bespoštednih pogleda platnenih besmrtnika izvire snažna istina – geni kameni su onoliko daleko od autentične filantropije koliko niske potleušice Dalmatinske zagore od visokih dvoraca Salzburga.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.