“Bino, oko galebovo” – Dvorska luda

Svaki režim ima svoju ludu i pripadajuće budale. Kako se od nas uporno rade budale, usudi se reći jedino – luda. Govoriti istinu – a to znaju svi s urođenim darom govora – nikada nije poželjno. Govoriti istinu ponekad je i kažnjivo. Film Nikole Babića (1935. – 2015.), “Bino, oko galebovo” (1973), suludo hrabro raskrinkava jedan od središnjih mitova komunističkog režima zbog čega je promptno bio završio u bunkeru. Tamo ga je smjestio pokojni Ivica Račan pokopavši ga riječima: “Umjetnička sloboda – da, ali u okvirima samoupravnog socijalizma!”. Zbog čega su se pokojnom partijcu svih sistema zatresle crvene gaće nakon gledanja središnjeg Babićevog filma iz njegovog izvanrednog dokumentarnog ciklusa o ratnicima raznih vojski, koji uz ovaj čine još filmovi “Johan s Velebita” (1973) i “Napoleon iz Rogoznice” (1974)?

Odgovor je jednostavan – autor ne preza ni pred čim kako bi pokazao crne rupe ideološkog haljetka: od sistemski provedenog zaborava vlastite prošlosti sve do nakaradne performativnosti pozicija moći. A sve to kroz usta čovjeka koji se usudi govoriti istinu, uzročno-posljedično zatim osuđenog na gulag vječne margine, uostalom kao i toliki istinoljupci prije i poslije njega.

Bino je suvremena luda, ostarjeli gradski redikul zaogrnut u mornarsku majicu koji sam sebi u bradu frflja ono o čemu ostali mudro – šute. Babić u film kreće upečatljivim portretnim kadrom svog živopisnog junaka, zaleđujući sliku nakon retorički moćnog zuma i mikroskopskog hvatanja Binovih potrošenih, od sudbine nemaženih ruka. Slijedi prizor monumentalnog senjskog spomenika NOB-borbi u čijem su fokusu tri kršna partizana; model jednog od njih rađen je upravo po Babićevom glavnom protagonistu. I dok mu je lik u kamenu oblikovan kao epitom snage, odvažnosti i vitalnosti, Binova trenutna pojavnost gorak je podsjetnik vremensko-zaboravnog zuba i njegovog učinka na ljudsku sudbinu. Jer, Bino u kolektivnoj svijesti sugrađana postoji tek kao sjena herojske prošlosti koju se u sadašnjosti svojski ignorira. Kao lokalni redikul on odavno biva odbačen i ismijan od zajednice za koju se svojevremeno žrtvovao te zbog čije bešćutnosti sada u osami životari, sanjareći o nekoj drugoj, paralelno ružičastijoj stvarnosti.

Binov životni prostor goletni je otok Zečevo s kojeg ovaj u vjetar šalje svoje šekspirijanske kletve. Njihovu jeku Babić grandiozno umjetnički uobličuje, dajući joj preciznu formu, kontekst i značenje. Isto je postignuto dvjema režijskim odlukama. Glavni junak prikazan je isključivo u okruženju negostoljubive prirode, komplementarnoj surovoj ćudi društva u kojem živi, a koja mu, paradoksalno, pruža jedino utočište. Besprijekorna kamera Andrije Pivčevića na čiji smo vrhunski rad već navikli, neprestano je u pokretu zlokobno klizeći krškim goletima u kojima su jedini orijentiri kamen i burom uzburkano more. Bino je zatočenik tog surovog mjesta, ali i uživatelj metafizičkog potencijala što ga donosi direktan susret čovjeka s neukroćenom prirodom.

Druga bitna Babićeva odluka jest kreiranje teatralnih inscenacija čija je glavna zvijezda upravo Bino. Jer, dvorska luda je primarno zabavljač ispod čijeg se performativa skriva osuda vrijednosti njegove publike. Babić se ne libi otvoreno ironizirati monumentalni narativ narodnog heroja, ali i njegovog gazde u bijelom odijelu. Tako Bino s prijateljima pored uzburkanog mora rekreira svoju herojsku skulpturu, razborito savjetujući kako spomenike treba promatrati pri lošem vremenu. Prizore u kojima se troje težaka ljudski trudi dočarati – nadljudske kvalitete spomenika, Babić dovodi do ruba razdjelnog ponora koji filtrira ideologiju od samog pojedinca. Svoju osudu totalitarizma autor zapečaćuje inscenacijom Binovog sna u kojem se ovaj, odjeven u bijelo odijelo, limuzinom vozi centrom Senja dok mu razdragana gomila zdušno kliče. Pametnome dosta.

Nikola Babić napustio nas je prije točno godinu dana, 10. kolovoza 2015. u zastrašujuće gluhoj medijskoj tišini. U domaćoj javnosti previđeni autor snimio je tri izvanredna dokumentarna ciklusa (o ritualima igre, ratnicima i istrajnosti) te dva dugometražna filma, od kojih je “Lude dane” (1977) legendarni Vladimir Vuković uvrstio na svoju listu deset najboljih hrvatskih filmova ikada snimljenih. Izgleda da nam ne treba ni mrak socijalističkog bunkera ni strah od gnjeva moćnika da kao budale nastavimo marljivo prešućivati vlastitu filmsku prošlost i njene dvorske lude.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).