Prije tri godine “Betonski spavači” (Hulahop / HRT; 2016. – 2018.) autora Saše BanaMiljenke ČogeljeMaroja Mrduljaša i Nevenke Sablić, na prepad su osvojili domaću javnost, kako stručnu tako i onu širu, uvjetno rečeno običnih gledatelja. Kao svojevrsni raritet na domaćoj televizijskoj sceni serijske dokumentarne proizvodnje, “Spavači” su u jednom visokokvalitetno produkcijski izbrušenom paketu objedinili obrazovnu i povijesno-informativnu funkciju, uz neizbježne nostalgične primjese tematski atraktivnih poglavlja jugoslavenske modernističke arhitekture, s kojom i pokraj koje su odrasli mnogi stanovnici Hrvatske i okolne regije. Pedesetak godina kasnije, mnogi od tih arhitektonskih dragulja, izgrađenih uglavnom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, danas zjapi prazno, napušteno, derutno, ponekad i opasno za život kao u slučaju nikad dovršenog Doma revolucije u Nikšiću (2. epizoda, “Uređaji emancipacije”), u čijem je čelično-betonskom skeletu zauvijek ugašeno šesnaest duša. Zašto je tome tako mogli bi vjerojatno raspredati do sljedeće godine. Dobar dio razloga zapravo je one obične, financijske vulgaris prirode, no škodila nije ni promjena društveno-vrijednosne paradigme početkom devedesetih, kada su širi, kolektivni interesi ustupili mjesto partikularnim, zastupanima od strane često gramzivih, sebičnih i needuciranih dozvole nemam, ziđat se mora pojedinaca, koji su povijest počeli računati od 91. nakon Krista. 

Za razliku od premijerne sezone gdje je fokus autora bio usmjeren prema domaćoj arhitekturi turističke namjene, druga, najnovija pod nazivom “Nedovršene modernizacije” istražuje arhitekturu i građevine koje bismo mogli svesti pod nazivnik javnog i društvenog dobra – od modernog višenamjenskog prostora Zagrebačkog Velesajma (1. epizoda, “Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada”), domova kulture često smještenih u ruralnim sredinama kao hubovima društvenog života (2. epizoda), do eksplozije modernih splitskih kvartova u simboličnom pokazivanju mišića socijalističkog prosperiteta (3. epizoda, “Split, između plana i kaosa”) i preobrazbe cijelih gradova u slučaju Skoplja i arhitektonskih zamisli Japanca Kenza Tangea (4. epizoda, “Grad koji je bio premoderan”). Zašto smo, pak, premijeru druge sezone čekali do sinoć – iako je ista dovršena još prošle godine – trebalo bi priupitati HRT-ove glavešine. Šteta je, da ne kažemo neku težu riječ, igrati se, poput zaigranih dječaraca s pikulama, terminima prikazivanja nečega što već sada spada u baštinu domaće dokumentaristike, flagship seriju koja je zaslužila neusporedivo bolji tretman prisavskih šefova, ako ne već posve zasluženi bianco ček budućih sezona.

No, tko čeka taj dočeka, pa u prvoj epizodi druge sezone pod nazivom “Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada”, otkrivamo prostorno-arhitektonsku povijest novozagrebačkog područja koje se nedavno ponovno našlo u središtu zanimanja šire javnosti. Prije budućnosti još starijeg i ljepšeg Zagreba, vječnih gradonačelnika i delanja za javno dobro, vratimo se na trenutak perifernoj povijesti u kojoj je hrvatska metropola zauzimala mrvicu istaknutije mjesto od današnjeg. Zagrebački Velesajam otvoren je 1956. godine, uz povijesni jugoslavenski TV-prijenos uživo. U sljedećih dvadesetak godina Zagreb i bivša Jugoslavija, zahvaljujući Velesajmu prate svjetske trendove iz prvog reda izložbenih prostora, osjećajući se dijelom razvijenog svijeta pa makar kroz najnovije modele automobila, luksuznih kuhinja i pogleda na Mjesec. Nekadašnje rakete sovjetskog i američkog svemirskog programa usred Zagreba, danas su zamijenili kamioni Čistoće koji bezbrižno istovaruju smeće ispred jednog od paviljona, inače službeno zaštićenog kulturnog dobra. Nešto benignija sudbina zadesila je, primjerice, Talijanski paviljon arhitekta Giuseppea Sambita, zgradu ukrašenu prekrasnim lukovima koji podsjećaju na obrnuto postavljene satenske suncobrane. Paviljon danas, nažalost, služi tek kao skladište, dok drugi betonski suborci nastavljaju životariti, prenamjenom prostora uglavnom kroz sportske sadržaje. Najveći postotak paviljona djelo je hrvatskih arhitekata Marijana Haberlea i Božidara Rašice. O jednom od njih – Rašici, u prvoj epizodi govori poznati arhitekt Bogdan Budimirov, jedan od projektanata poznatog sajma u Nürnbergu. Rašica je prije svega umjetnik, govori Budimirov, ističući slikarski background ovog arhitekta, koji se u konkretnom slučaju jednog od paviljona, ogleda u nepravilnim, valovitim linijama fasade iznad rastera nosivih stupova. 

Uz velesajamsku epizodu, jedan od vrhunaca druge sezone “Betonskih spavača” pripada i trećoj epizodi posvećenoj projektu Split 3 (“Split, između plana i kaosa”). Krajem šezdesetih, drugi najveći hrvatski grad krenuo je, naime, u realizaciju jednog od najvećih graditeljskih pothvata onoga doba. Zamišljen kao svojevrsni grad u gradu, opsežni urbanistički projekt Split 3 predviđao je izgradnju 14 tisuća stanova sa svim popratnim sadržajima za pedesetak tisuća stanovnika. Na natječaju je pobijedio rad slovenskih arhitekata Vladimira Mušiča, Nives Starc i Marjana Bežana, dok je kasniju projektnu grupu Poduzeća za izgradnju Splita (PIS) predvodio Josip Vojnović. Split 3 uspio je tek djelomično ostvariti svoje nemale ambicije – izgrađene zgrade ostavljale su dovoljno zraka za disanje prostora, a široke, poprečne pješačke avenije, poput krvotoka su povezivale različite kvartove otvoreno pozivajući njihove stanovnike na istraživanje i međusobno druženje. Tadašnji gradonačelnik Jakša Miličić jedan je od sugovornika treće epizode, koji ističe zanimljiv, danas pomalo nadrealan detalj, o konzultaciji s građanima prije početka gradnje naselja. Ista je osamdesetih godina u potpunosti zamrla, pa izvorna ideja o kulturnim, sportskim i zelenim sadržajima nikad do kraja nije realizirana, oko čega se i danas spore aktivisti i stanari s jedne, odnosno potencijalni investitori s druge strane. Sukob između planskog i divljeg zauzimanja javnog prostora traje i danas – neboderskih vojnika jugoslavenske modernističke arhitekture te kućeraka naslaganih bez reda i zakona, od kojih neki svojim novokomponiranim ciglama guše i građevinsku baštinu 19. stoljeća.

Deinstaliramo li na trenutak arhitektonski software, “Betonski spavači” najbolje funkcioniraju kad se iz rakursa velikih ideja i mastodontskih građevina, spuste na mikro-razinu pojedinca na čiji život utječu.

I druga sezona “Betonskih spavača” obiluje komponentama koje pojedinačno ne spadaju u red naročito revolucionarnih dokumentarističko-režijskih tehnika i postupaka, ali koji u svojem zbroju svejedno otvaraju dimenziju kvadranta izuzetnog filmskog iskustva – poput predivnih totala građevina snimljenih dronom iz zraka ili distopijsko-apokaliptične glazbe koja ispunjava zebnjom ionako sablasni čemer napuštenog betona. Svaki kadar serijala, dojam je sa strane, ubačen je s konkretnim ciljem, namjerom, istraživačkom pozadinom. U centru svega, pak, nalazi se Maroje Mrduljaš, arhitekt i kritičar arhitekture i dizajna, bez čije smirene, eruditske energije zainteresiranog i uronjenog kormilara te čovjeka koji u svojim razgovorima i zapažanjima naizgled bez napora pretvara široj javnosti nezanimljive arhitektonske fakte u filmski doživljaj par excellence“Spavači” jednostavno ne bi bili ovo što jesu.

Deinstaliramo li na trenutak arhitektonski software, “Betonski spavači” najbolje funkcioniraju kad se iz rakursa velikih ideja i mastodontskih građevina, spuste na mikro-razinu pojedinca na čiji život utječu. Jer danas, više nego ikad prije, promišljanje javnog prostora i osvještavanje uloge pojedinca kao katalizatora promjena, ključnog kotačića za resetiranje nametnutog narativa o nemogućnosti mijenjanja statusa quo, izuzetno je bitno za sagledavanje šireg društvenog konteksta i sazrijevanje društva u cjelini. “Betonski spavači” su i svojevrsna humanistička oda zaboravljenim vrijednostima pola čovječanstva vrijednog iskupljenja; bljesku trenutka u povijesti kad smo probali razmišljati izvan kalupa sebičnih privatnih interesa i kada je ono kolektivno, bar za trenutak-dva promišljano izvan današnjih derogativnih imputiranja crvenih i crvenijih vragova. Serija koja, protivno svim izgledima, okružena shizofrenijom narančastog fake newsa, rodijačkog delanja i izmišljenih radnih mjesta, dopušta postojanje kutka svemira kojim caruje valuta uljuđenosti, kompetencije i provjerenim činjenicama argumentiranog dijaloga.

PREGLED
"Betonski spavači", 2. sezona

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here