PočetnaRecenzije"Betonski spavači: Nedovršene modernizacije" - Legenda jaše dalje

“Betonski spavači: Nedovršene modernizacije” – Legenda jaše dalje

|

Prije tri godine “Betonski spavači” (Hulahop / HRT; 2016. – 2018.) autora Saše BanaMiljenke ČogeljeMaroja Mrduljaša i Nevenke Sablić, na prepad su osvojili domaću javnost, kako stručnu tako i onu širu, uvjetno rečeno običnih gledatelja. Kao svojevrsni raritet na domaćoj televizijskoj sceni serijske dokumentarne proizvodnje, “Spavači” su u jednom visokokvalitetno produkcijski izbrušenom paketu objedinili obrazovnu i povijesno-informativnu funkciju, uz neizbježne nostalgične primjese tematski atraktivnih poglavlja jugoslavenske modernističke arhitekture, s kojom i pokraj koje su odrasli mnogi stanovnici Hrvatske i okolne regije. Pedesetak godina kasnije, mnogi od tih arhitektonskih dragulja, izgrađenih uglavnom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, danas zjapi prazno, napušteno, derutno, ponekad i opasno za život kao u slučaju nikad dovršenog Doma revolucije u Nikšiću (2. epizoda, “Uređaji emancipacije”), u čijem je čelično-betonskom skeletu zauvijek ugašeno šesnaest duša. Zašto je tome tako mogli bi vjerojatno raspredati do sljedeće godine. Dobar dio razloga zapravo je one obične, financijske vulgaris prirode, no škodila nije ni promjena društveno-vrijednosne paradigme početkom devedesetih, kada su širi, kolektivni interesi ustupili mjesto partikularnim, zastupanima od strane često gramzivih, sebičnih i needuciranih dozvole nemam, ziđat se mora pojedinaca, koji su povijest počeli računati od 91. nakon Krista.

Za razliku od premijerne sezone gdje je fokus autora bio usmjeren prema domaćoj arhitekturi turističke namjene, druga, najnovija pod nazivom “Nedovršene modernizacije” istražuje arhitekturu i građevine koje bismo mogli svesti pod nazivnik javnog i društvenog dobra – od modernog višenamjenskog prostora Zagrebačkog Velesajma (1. epizoda, “Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada”), domova kulture često smještenih u ruralnim sredinama kao hubovima društvenog života (2. epizoda), do eksplozije modernih splitskih kvartova u simboličnom pokazivanju mišića socijalističkog prosperiteta (3. epizoda, “Split, između plana i kaosa”) i preobrazbe cijelih gradova u slučaju Skoplja i arhitektonskih zamisli Japanca Kenza Tangea (4. epizoda, “Grad koji je bio premoderan”). Zašto smo, pak, premijeru druge sezone čekali do sinoć – iako je ista dovršena još prošle godine – trebalo bi priupitati HRT-ove glavešine. Šteta je, da ne kažemo neku težu riječ, igrati se, poput zaigranih dječaraca s pikulama, terminima prikazivanja nečega što već sada spada u baštinu domaće dokumentaristike, flagship seriju koja je zaslužila neusporedivo bolji tretman prisavskih šefova, ako ne već posve zasluženi bianco ček budućih sezona.

No, tko čeka taj dočeka, pa u prvoj epizodi druge sezone pod nazivom “Zagrebački velesajam, nesuđeno središte grada”, otkrivamo prostorno-arhitektonsku povijest novozagrebačkog područja koje se nedavno ponovno našlo u središtu zanimanja šire javnosti. Prije budućnosti još starijeg i ljepšeg Zagreba, vječnih gradonačelnika i delanja za javno dobro, vratimo se na trenutak perifernoj povijesti u kojoj je hrvatska metropola zauzimala mrvicu istaknutije mjesto od današnjeg. Zagrebački Velesajam otvoren je 1956. godine, uz povijesni jugoslavenski TV-prijenos uživo. U sljedećih dvadesetak godina Zagreb i bivša Jugoslavija, zahvaljujući Velesajmu prate svjetske trendove iz prvog reda izložbenih prostora, osjećajući se dijelom razvijenog svijeta pa makar kroz najnovije modele automobila, luksuznih kuhinja i pogleda na Mjesec. Nekadašnje rakete sovjetskog i američkog svemirskog programa usred Zagreba, danas su zamijenili kamioni Čistoće koji bezbrižno istovaruju smeće ispred jednog od paviljona, inače službeno zaštićenog kulturnog dobra. Nešto benignija sudbina zadesila je, primjerice, Talijanski paviljon arhitekta Giuseppea Sambita, zgradu ukrašenu prekrasnim lukovima koji podsjećaju na obrnuto postavljene satenske suncobrane. Paviljon danas, nažalost, služi tek kao skladište, dok drugi betonski suborci nastavljaju životariti, prenamjenom prostora uglavnom kroz sportske sadržaje. Najveći postotak paviljona djelo je hrvatskih arhitekata Marijana Haberlea i Božidara Rašice. O jednom od njih – Rašici, u prvoj epizodi govori poznati arhitekt Bogdan Budimirov, jedan od projektanata poznatog sajma u Nürnbergu. Rašica je prije svega umjetnik, govori Budimirov, ističući slikarski background ovog arhitekta, koji se u konkretnom slučaju jednog od paviljona, ogleda u nepravilnim, valovitim linijama fasade iznad rastera nosivih stupova.

Uz velesajamsku epizodu, jedan od vrhunaca druge sezone “Betonskih spavača” pripada i trećoj epizodi posvećenoj projektu Split 3 (“Split, između plana i kaosa”). Krajem šezdesetih, drugi najveći hrvatski grad krenuo je, naime, u realizaciju jednog od najvećih graditeljskih pothvata onoga doba. Zamišljen kao svojevrsni grad u gradu, opsežni urbanistički projekt Split 3 predviđao je izgradnju 14 tisuća stanova sa svim popratnim sadržajima za pedesetak tisuća stanovnika. Na natječaju je pobijedio rad slovenskih arhitekata Vladimira Mušiča, Nives Starc i Marjana Bežana, dok je kasniju projektnu grupu Poduzeća za izgradnju Splita (PIS) predvodio Josip Vojnović. Split 3 uspio je tek djelomično ostvariti svoje nemale ambicije – izgrađene zgrade ostavljale su dovoljno zraka za disanje prostora, a široke, poprečne pješačke avenije, poput krvotoka su povezivale različite kvartove otvoreno pozivajući njihove stanovnike na istraživanje i međusobno druženje. Tadašnji gradonačelnik Jakša Miličić jedan je od sugovornika treće epizode, koji ističe zanimljiv, danas pomalo nadrealan detalj, o konzultaciji s građanima prije početka gradnje naselja. Ista je osamdesetih godina u potpunosti zamrla, pa izvorna ideja o kulturnim, sportskim i zelenim sadržajima nikad do kraja nije realizirana, oko čega se i danas spore aktivisti i stanari s jedne, odnosno potencijalni investitori s druge strane. Sukob između planskog i divljeg zauzimanja javnog prostora traje i danas – neboderskih vojnika jugoslavenske modernističke arhitekture te kućeraka naslaganih bez reda i zakona, od kojih neki svojim novokomponiranim ciglama guše i građevinsku baštinu 19. stoljeća.

Deinstaliramo li na trenutak arhitektonski software, “Betonski spavači” najbolje funkcioniraju kad se iz rakursa velikih ideja i mastodontskih građevina, spuste na mikro-razinu pojedinca na čiji život utječu.

I druga sezona “Betonskih spavača” obiluje komponentama koje pojedinačno ne spadaju u red naročito revolucionarnih dokumentarističko-režijskih tehnika i postupaka, ali koji u svojem zbroju svejedno otvaraju dimenziju kvadranta izuzetnog filmskog iskustva – poput predivnih totala građevina snimljenih dronom iz zraka ili distopijsko-apokaliptične glazbe koja ispunjava zebnjom ionako sablasni čemer napuštenog betona. Svaki kadar serijala, dojam je sa strane, ubačen je s konkretnim ciljem, namjerom, istraživačkom pozadinom. U centru svega, pak, nalazi se Maroje Mrduljaš, arhitekt i kritičar arhitekture i dizajna, bez čije smirene, eruditske energije zainteresiranog i uronjenog kormilara te čovjeka koji u svojim razgovorima i zapažanjima naizgled bez napora pretvara široj javnosti nezanimljive arhitektonske fakte u filmski doživljaj par excellence“Spavači” jednostavno ne bi bili ovo što jesu.

Deinstaliramo li na trenutak arhitektonski software, “Betonski spavači” najbolje funkcioniraju kad se iz rakursa velikih ideja i mastodontskih građevina, spuste na mikro-razinu pojedinca na čiji život utječu. Jer danas, više nego ikad prije, promišljanje javnog prostora i osvještavanje uloge pojedinca kao katalizatora promjena, ključnog kotačića za resetiranje nametnutog narativa o nemogućnosti mijenjanja statusa quo, izuzetno je bitno za sagledavanje šireg društvenog konteksta i sazrijevanje društva u cjelini. “Betonski spavači” su i svojevrsna humanistička oda zaboravljenim vrijednostima pola čovječanstva vrijednog iskupljenja; bljesku trenutka u povijesti kad smo probali razmišljati izvan kalupa sebičnih privatnih interesa i kada je ono kolektivno, bar za trenutak-dva promišljano izvan današnjih derogativnih imputiranja crvenih i crvenijih vragova. Serija koja, protivno svim izgledima, okružena shizofrenijom narančastog fake newsa, rodijačkog delanja i izmišljenih radnih mjesta, dopušta postojanje kutka svemira kojim caruje valuta uljuđenosti, kompetencije i provjerenim činjenicama argumentiranog dijaloga.

"Betonski spavači", 2. sezona
Autori serije: Saša Ban, Miljenka Čogelja, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić
Režija: Saša Ban
Scenaristi: Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić
Producentice: Miljenka Čogelja i Dana Budisavljević
Direktor fotografije: Hrvoje Franjić
Montaža: Vanja Siruček i Nina Velnić
Voditelj / kritičar arhitekture: Maroje Mrduljaš
Istraživačica: Nevenka Sablić
Glazba: Nenad Kovačić
Dizajn zvuka: Martin Semenčić
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Produkcija: Hulahop za HRT
Godina proizvodnje: 2018.
Broj epizoda / trajanje: 4 / oko 200 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.

22. Human Rights Film Festival: “Izrael-Palestina na švedskoj televiziji” – Neočekivane arhivske veze

"Izrael-Palestina na švedskoj televiziji" (2024) je došao u pravo vrijeme kao još jedan u moru dokaza o sustavnom etnički usmjerenom nasilju.

Gruzijski vikend u Dokukinu KIC

Aktualna društveno-politička situacija u Gruziji ogledat će se kroz dva dokumentarca koji će biti prikazani u sklopu programa "Gruzijski vikend" u zagrebačkom Dokukinu KIC 1. i 2. veljače.
Autori serije: Saša Ban, Miljenka Čogelja, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić<br> Režija: Saša Ban<br> Scenaristi: Saša Ban, Maroje Mrduljaš i Nevenka Sablić<br> Producentice: Miljenka Čogelja i Dana Budisavljević<br> Direktor fotografije: Hrvoje Franjić<br> Montaža: Vanja Siruček i Nina Velnić<br> Voditelj / kritičar arhitekture: Maroje Mrduljaš<br> Istraživačica: Nevenka Sablić<br> Glazba: Nenad Kovačić<br> Dizajn zvuka: Martin Semenčić<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Produkcija: Hulahop za HRT<br> Godina proizvodnje: 2018.<br> Broj epizoda / trajanje: 4 / oko 200 minuta"Betonski spavači: Nedovršene modernizacije" - Legenda jaše dalje