Pojedine sredine u povijesnom kontinuitetu zadesi sudbina graničnosti, predziđa i zabačenosti. Koliko takav reljefni status kroji dimenzija kulture dobro pokazuje “Vučja gozba” (Hulahop / Inkubator Rezon; 2025.) Jadrana Bobana. Sniman duž Ravnih kotara i u Bukovici, film portretira sredinu u kojoj i u suvremenom trenutku modernitet uporno teško dopire. Mahom starije lokalno stanovništvo objašnjava da “ovdje živit’, nema šanse (…), ali živit’ se mora dalje dok se živi, kako živimo”. Njihova samopercepcija jest da žive “ne u dvadeset i prvom vijeku, čak ne ni u devetnaestom, nego u petnaestom”, čemu gotovo remetilački kontrast čini doseljenje Ane Grgas, ovlaštene vještakinje Ministarstva zaštite okoliša i energetike za procjenu štete od vukova.
Lokalni ljudi vjeruju da netko vukove dovodi strateški, zlonamjerno, prevozeći ih helikopterima koji ih povremeno nadlijeću. Iako je Dalmatinska zagora odavno vučje stanište, stanovništvo toliko pesimistično doživljava današnjicu da je dojma da čak i ovce stradavaju u većem broju. Što se njih tiče, i Grgas i Hrvatska vlada mogle su raditi u interesu Bruxellesa, i uzaludno je očekivati od njih racionalno objašnjenje tih teorija.
Dok sam početak filma otvaraju različiti rascjepkani prizori kraja, gdje se turisti samo dvadesetak kilometara dalje gube u moćnim planinskim totalima škrte zemlje, a starci noću preventivno rastjeruju predatore gorućom bakljom, jutra Ane Grgas gotovo su fantastično živopisna. Njena svakodnevica djeluje pomalo kaubojski, poput ostvarenog sna svakog slobodnjaka o nekonvencionalnoj karijeri i životnom stilu uopće. Grgas vozi automobil zadivljujućim makijastim pejzažima u kojima dominiraju zelena, plava i bež, slušajući glasno Luciana Pavarottija, pa iako se njen posao sastoji od pregledavanja životinjskih leševa, ispunjen je veličanstvenom životnošću, u neprekidnom dodiru s prirodom, u sekvencama koje čine estetsko središte cijeloga filma.
Iako je pretpostavka međunaslova s početka da je Dalmatinska zagora “vječna granica, nekad pozornica za uspon i pad moćnih carstava”, danas također i “rub Europske unije”, sve to uz stilizirani etno-folklorni ženski grupni lelek u pozadini, film u pravilu ne isklizava u mitom natapano razumijevanje neposredne stvarnosti. Dokumentiranu zabačenu sredinu pogađaju opipljiva ograničenja, posljedice godina loših gospodarskih politika: ovdje nedostaje propulzivne proizvodnje, razmjene roba i usluga, nije riješeno pitanje dotoka vode niti lokalne ceste. Ionako rijetko naseljeno mjesto gubi se u poludivljini zapuštenoj još od rata 1990-ih, u zonama u kojima još uvijek stoji znak opasnosti od mina i razne ruševine.
Ako je suditi prema izboru perspektiva uvedenih u film, čini se da redatelja Jadrana Bobana okupira pitanje što uopće čini civilizaciju i napredak. Grgasin angažman s vukovima svojevrsna je ludost sa stanovišta ugodnog građanskog života, ali je njen osobni izbor, očito motiviran drugačijom željom za samoaktualizacijom. Zaseban sloj filmskog narativa čini lament drugog doseljenika u kraj, stranca koji je isključivo određen oštrim protueuropskim stavom i preispitivanjem tekovina onoga što kolektivno označava Zapadom. Njegov voice-over na francuskom zatiče ga u slikama njegovog osamljenog, možda i krajnje asketskog života. Stvari možda i nisu onakve kakvima ih opisuje ovaj stranac-cinik, sveden na skicoznu funkciju kontraperspektive na europsku idilu, no njegovo oglašavanje pokazuje da euroskepticizam ne dolazi isključivo s margine, barem ne geografske.
Grgas vraća vukove u rudimentarnost životinjskog života, u kojem njihovo razdiranje ovaca ima banalne razloge u instinktu i prirodnom kretanju populacije, a ne u mističnoj teoriji zavjere.
Vukove je moguće interpretirati i simbolički, kao neprijateljsku silu ili subjekt koji nužno nije toliko strašan u stvarnosti. Njih u filmu efektivno ni nema, osim u priči i posljedicama koje ostavljaju pa izmiču u mitsku predodžbu, gdje su u mraku velike oči. Ravni kotari i Bukovica alegorijski tako postaju prostor lova na čudno zlo, gdje ljudi zamišljaju sebe u poziciji žrtve i mete, ali zapravo su oni veća prijetnja onima od kojih se opsesivno nastoje zaštititi. Uz slike poratnog krša u kojem još uvijek leži ženska cipela i dugo razminiravanih poteza zemlje, nije nemoguće u tu ljudsko-vučju dinamiku učitati i povijesna zbivanja na tim prostorima krajem prošlog stoljeća – rasturanje bivše države u kojem svatko u svom taboru lovi i tamani drugoga, tvrdeći da se samo brani.
Grgas vraća vukove u rudimentarnost životinjskog života, u kojem njihovo razdiranje ovaca ima banalne razloge u instinktu i prirodnom kretanju populacije, a ne u mističnoj teoriji zavjere. No nitko u “Vučjoj gozbi” nije cijepljen od motivacije i objašnjenja s jednom nogom u spekulativnom i asocijativnom. Niti jedna teorija ili životni stil propraćeni u filmu nemaju sasvim svrsishodnu, praktičnu pozadinu – ni Grgas koja se bavi prirodnom znanošću ni stranac koji brsti geopolitiku, ako i educirani u modernom smislu, ne oblikuju svoj pogled na život i svijet tehnički, mehanički i lišeno osobnih doživljaja, emocija, možda trauma i potrebe da samima sebi ispredu točno to i takvo, vlastito tumačenje. Podjednako gledaju u nebo, prate i prilagođavaju se promjenama vremenskih prilika, pod utiskom su nekih drugih života koje su živjeli i ljudi koje su u njima sreli, čak i kad to ostaje mahom prešućeno. Lokalni starosjedioci ne razlikuju se ipak toliko od došljaka dotaknutih modernizacijom, odnosno postoji nešto univerzalno u ljudskom iskustvu, uključujući teško iskorjenjivu potrebu za mitom u svakodnevici.
Kao vrlo moćan portret kontinentalnog dijela Dalmacije koji lako ostaje zaboravljen i neshvaćen usred isturenosti razgledničkog karaktera dalmatinskog obalnog područja, “Vučju gozbu” mjestimično usložnjava besciljan pogled na dotrajalu arhitekturu, nemilostive gudure i skroman ruralan život, ali je čine toplom i sekvence impresivnih otvorenih horizonata, žive komunikacije između lokalnih ljudi praćene izbliza i stvaran interes za njihove misli i osjećaje, čak i kad su im temelji apsurdni sa stanovišta obećavane sustavne modernizacije od koje, treba spoznati, ova mala sredina ima malo osjetne koristi. Racionalnije objašnjenje za bijeg u mit i zavjere od ovoga nije niti potrebno.