I ove će se godine, kao i prethodnih ljeta u kolovozu, Festival dokumentarnog rock filma – DORF održati na dvije lokacije: publika će imati priliku vidjeti izbor najboljih rock dokumentaraca najprije u sklopu SuperUho Festivala u Primoštenu od 4. do 6. kolovoza, a zatim i u Vinkovcima potkraj istog mjeseca (23. – 25.8.). U sklopu najavnog programa festivala započetog još u lipnju u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, već je održana i promocija drugog izdanja sada već kultne knjige “Sedma republika” pokojnog rock kritičara Ante Perkovića. Na ovoj lokaciji prikazani su i filmovi “Geto – tajni život grada” srpskih autora Mladena Matičevića i Ivana Markova iz 1995., koji prati Gorana Čavajdu Čavketa, bubnjara Električnog Orgazma, te “Danny Says” (2015) Amerikanca Brendana Tollera o slavnom menadžeru Ramonesa, Dannyju Fieldsu, opjevanom u istoimenoj pjesmi benda s albuma “The End of the Century”.

U regionalnoj, natjecateljskoj konkurenciji 12. DORF-a žiri u kojem sjede prošlogodišnja pobjednica Varja Močnik, autorica filma “Pljuni istini u oči” (2016) o prvom albumu slovenskog benda Buldožer; zatim multimedijalni umjetnik i glazbenik Boris Hrepić Hrepa, te performer Siniša Labrović, birat će između šest vrlo raznovrsnih uradaka. Među njima je i “LP film Laibach” (2018) Slovenca Igora Zupea, treći nastavak iz serije “Glasba je časovna umetnost” (Glazba je umjetnost trenutka) koja je iznjedrila lanjskog pobjednika, a čije svako poglavlje prati nastanak jedne od slavnih ploča iz slovenske rock povijesti. Osim već spomenutog filma o Buldožerima, prvi nastavak ove serije bavio se Pankrtima, dok treći, sastavni dio ovogodišnje konkurencije, prati neobičnu priču o nastanku prvog (istoimenog) albuma Laibacha te služi kao posljednji u nizu neoborivih dokaza kako je riječ o jednom od najoriginalnijih i najpromišljenijih umjetničkih projekata proizašlih na području bivše Jugoslavije. Slovenski film i glazbu zastupa i dokumentarac “Električni snovi – Miha Kralj” (2018) Dušana Moravca, priča o pioniru elektronike, klavijaturistu Mihi Kralju, kojega se nazivalo jugoslavenskim Jean Michelom Jarreom.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Glasnije od oružja”

Od regionalnih uradaka kvalitetom svakako odskače prošlogodišnji film Miroslava Sikavice, “Glasnije od oružja” (Factum, 2017.), fokusiran na mračno razdoblje rata u Hrvatskoj početkom devedesetih. Sikavica stvari provlači kroz vizuru domoljubne glazbe, jedinog glazbenog jezika kojim se tih godina moglo komunicirati s publikom. Domoljubna se tematika tada podjednako provlačila kroz sve glazbene žanrove, bilo da je riječ o narodnjacima, tamburaškoj glazbi ili pak onoj urbane provinijencije – od rocka i hip-hopa, preko elektronike do punka. “Mogao si ti i dalje pisati o bilo čemu, ali za to se jednostavno ne bi čulo ako nije bilo domoljubno”, u jednom trenutku u filmu objašnjava Davor Gobac. Sikavica je stvorio film bogat arhivskom građom, dok je iz naftalina izvukao sugovornike koje je vrijeme otad debelo pregazilo (sjećate li se Mladena Kvesića, autora svevremenskog hita “Mi smo garda hrvatska”?). Sve njih hrvatski redatelj plasira u okruženja odgovarajuća tadašnjoj, prevladavajućoj trash estetici, pa tako neki sviraju i sintisajzere u kukuruzištu, dok drugi razgovaraju u oronulim okruženjima koja simboliziraju propast ideala iz tog teškog perioda. O potonjem najbolje govori scena u kojoj Zrinko Tutić, kuhajući večeru u vikendici, s opuškom na usnama objašnjava kako ne bi ponovno napisao “Moju domovinu”. “Ne bi im se svidjela nova verzija”, komentira kompozitor bijesno.

Još jedan hrvatski dokumentarni film, “Pope, vrati se” (Toni Volaric Production, London-Zagreb / Bond Squad; 2018.), govori o životu i karijeri hrvatskog novinara i tekstopisca Momčila Popadića. Progonjen silnom potrebom za pisanjem, Momo je proputovao svijet, izvještavao s bizarnih otočkih događaja, pisao knjige, ali i tekstove nekih od najvećih hitova popularne glazbe sedamdesetih i osamdesetih godina. Pisao je za Runjića i Fosile, njegove pjesme pjevali su i Oliver i Jasna Zlokić, a život mu je dostojan holivudskog filma, ne tek ovog slabašnog dokumentarca Tonija Volarića koji svojom kvalitetom izvedbe ne doseže domet kakav priliči njegovom sjajnom subjektu. Sličan problem dijeli i najkraći od filmova u ovogodišnjoj konkurenciji, “Veja” (HRT, 2017.) našeg redatelja Nevena Mihaela Dianeževića, čija se radnja fokusira na odlični istoimeni pazinski etno sastav kojeg predvodi Goran Farkaš-Veja. Ovaj dokumentarac daleko najbolje funkcionira u scenama gdje Veja izvodi svoju glazbu, dočim su dijelovi s ostalim članovima sastava nezanimljivi i čine iskustvo gledanja dokumentarca od tridesetak minuta izazovnim.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Zarobljeno vrijeme”

“Zarobljeno vrijeme” / “Zarobljeno vreme” (2017) Milana Nikodijevića iz Srbije nadmašuje ove uratke kako trajanjem, tako i kvalitetom, a prati legendarnog srpskog rock novinara Petra Pecu Popovića na proputovanju kroz države bivše Jugoslavije na kojemu se susreće s brojnim prijateljima glazbenicima i kritičarima iz svake od republika. S njima Popović kroz razgovore putuje kroz vrijeme u dane nastanka jugoslavenske rock scene. Iako bremenit nostalgijom, “Zarobljeno vreme” može poslužiti i kao mala čitanka povijesti rocka mlađim generacijama, a ne samo onima koji pamte nastupe bendova kao što su Smak, Indeksi ili Leb i sol.

Od ostalih filmova, u popratnom programu Tajna povijest rocka izdvajaju se film o američkoj funk i soul pjevačici Betty Davis, “Betty: Kažu da sam drukčija” / “Betty: They Say I’m Different” (2017) britanskog autora Philipa Coxa, gosta ovogodišnjeg DORF-a. Tu je i veoma zanimljiv dokumentarni film “Potencijal buke” / “Conny Plank – The Potential of Noise” (2017) o Konradu “Connyju” Planku, inovativnom njemačkom krautrock producentu zaslužnom za zvuk albuma kultnih sastava kao što su Neu!, kojima je producirao sve ploče, ali i Kraftwerku, Clusteru, Harmoniji te Holger Czukayju iz benda Can. Autor filma je Connyjev sin Stephan, koji nedostatak kvalitetnog vremena provedenog s ocem ovim uratkom pokušava nadoknaditi kroz razgovore s cijelom paletom njegovih zanimljivih suradnika.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Betty: Kažu da sam drukčija”

Na 12. DORF-u će biti prikazan i mokumentarac “Spit’n’Split” (2017) Belgijanca Jérômea Vandewattynea, usmjeren prema dogodovštinama sastava Experimental Tropic Blues Band na njihovoj europskoj turneji. Prvi dio filma budit će uspomene svakome tko ima slična iskustva višednevnog putovanja na nastupe po opskurnim klubovima, a zatim će se film pretvoriti u nešto sasvim drugo. Ovdje valja povući crtu kako se ne bi narušio užitak gledanja publici na samom festivalu, ali neka naša preporuka zasad bude dovoljna.

Čini se kako je jedna od prevladavajućih poveznica ovogodišnjeg izbora filmova upravo punk glazba, pa ćemo tako imati priliku vidjeti i film Njemice Christine Franz, “Hrpa umjetnosti” / “Bunch of Kunst” (2017) o engleskom electropunk dvojcu Sleaford Mods kojeg sačinjavaju Jason Williamson i Andrew Fearn iz Nottinghama, duhovit par britkih jezika koji u svojoj glazbi kombinira elemente punka i hip hopa. U deset godina postojanja ovaj dvojac je objavio jednak broj albuma, dok iz filma otkrivamo da su privatno jednako zanimljivi kao i na pozornici, pa bi se film mogao dopasti i onima koji inače nisu među fanatičnim sljedbenicima njihove glazbe.

Iz priloženog se može bezrezervno zaključiti kako ni ovogodišnji DORF zanimljivim temama i kvalitetnim dokumentarcima nimalo ne zaostaje za prethodnih jedanaest izdanja, dapače. Nađete li se krajem mjeseca kojim slučajem u Vinkovcima, ovaj program ne smijete propustiti, a ako se i vama čini da je ove godine SuperUho mršavije po pitanju koncertnog programa, ovaj filmski će tu rupu djelomično pokrpati.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here