Proteklih godina sirijska revolucija, a potom i rat, uobičajena su tema dokumentarnih filmova, razlikujući se u pristupu, angažmanu ili odabranoj perspektivi. Slijedimo li logiku razvoja revolucije, pri čemu je za progresivnu liniju neophodno sudjelovanje tzv. privilegiranih pojedinaca, odnosno u kulturnom i društvenom segmentu obrazovanijeg dijela stanovništva, jasno je da su tu nastajali filmovi u skladu s jasno definiranim ciljevima i svrhom, relevantni i na estetskom planu. Sirijski redatelj Talal Derki kao aktivan sudionik dokumentirao je početak sirijske revolucije u “Povratku u Homs” / “The Return to Homs” (2013), da bi ove godine na 14. ZagrebDoxu predstavio pobjednički film u međunarodnoj konkurenciji, “O očevima i sinovima” / “Of Fathers and Sons” (2017), koji donosi uvid u onu suprotstavljenu, ekstremističku stranu sada već dugogodišnjeg ratnog sukoba. S ova dva filma moguće je na neki način rekonstruirati promjene koje su zahvatile sirijsko društvo i neminovne posljedice koje radikalizacija donosi. Održavši masterclass predavanje na ovogodišnjem Doxu pod nazivom “Snimanje u neprijateljskom okruženju”, Derki je inzistirao na društvenoj uvjetovanosti samog čina snimanja, čije su konotacije uvijek podložne manipulaciji. U specifičnom historijskom trenutku sirijskog društva, film je, kaže, odigrao ključnu ulogu:
“Kad je u Siriji sve počelo, počelo je kao revolucija slike. (…) Kad su počeli prosvjedi, vlada je pokušala sakriti događaje, tj. nije propuštala informacije kroz nacionalni servis. Htjeli su to prekinuti prije no što se priča proširi na UN i međunarodnu zajednicu. To je ljude ohrabrilo da postanu tzv. civilni novinari. Svi su osjećali dužnost reći što se događa.”
U svom se nastupu Derki orijentirao na rekonstrukciju revolucije potaknute Arapskim proljećem i postupnih promjena koje su determinirale sve aspekte života. Nepristrani promatrači suočeni s proturječnim informacijama i propagandnim materijalima, sirijsku situaciju sve su teže pratili, a sam je Derki na sličan način naišao na barijeru neshvaćanja: “Prije šest mjeseci zahtijevali su demokraciju, a sad se priča o kalifatu. Pitaš se kako je došlo do toga, dok oni govore kako su svi protiv njih i da je krenuo rat protiv islama.” Preciznim historijskim pregledom prijelomnih trenutaka u Siriji, Talal Derki istovremeno je osvijetlio postrevolucionarni politički kaos i dokazao da je društveni angažman, neovisno o promjenama pozicija ključnih aktera, njegov stvarni raison d’être. Ono što je radom na filmu pokušao ostvariti u samim počecima građanskog bunta, nastavlja i u novoj ratnoj i ekstremističkoj Siriji.
Derki je nabrojao preduvjete za snimanje u ekstremnim situacijama, a čije ispunjenje barem povećava mogućnost preživljavanja: anonimnost u nepoznatoj sredini, ostvarivanje privida prorežimski ustrojenog građanina, razrađen način širenja snimljenog materijala, ocrtavanje razlike ratnog reportera i dokumentarista. Oni su istovrijedni u vremenu opasnosti od režima, kao i kasnije ojačanih islamističkih skupina. Uspjeh revolucije svojevremeno se krio u participaciji građana, pri čemu su filmaši dali svoj obol producirajući konkretne materijale. To je na filmskom planu rezultiralo direktnim filmovima, kakvi se dotad nisu snimali, pa je pojam političkog angažmana zadobio daljnju dimenziju. Aktivno učešće i borba za bolje društvo, neovisno o kasnijim ideološkim skretanjima, tako ipak demonstriraju moć građanskog aktivizma dijelom posredovanog novim tehnologijama.
“Nova generacija posjedovala je snagu jer nije imala stari strah od vlade. Izašli su na ulice, hvatali snimke i stavljali ih na internet. U početku se sve svodilo na slike, ohrabrivalo se ljude na participaciju i na to da sami snimaju. Dnevno se pojavljivalo stotine snimaka. Novinske agencije koristile su te materijale. Pojavio se novi jezik slika”, istaknuo je sirijski redatelj.
Kameri je dana uloga pouzdanog svjedoka i svojevrsnog alata za efektno prenošenje temeljne poruke i aktiviranja istomišljenika: “Dužnost je imati kameru kao svjedoka zločina. Revoluciju smo započeli jer nismo htjeli da se nastave kršiti ljudska prava”, tvrdi Derki u svojevrsnom dvostrukom svjedočenju, nadopunjujući sve što je eventualno propušteno artikulirati filmom. Ipak, pragmatičnost koju promovira nije narušila autorski aspekt filmova, koji se očituje u preciznom oblikovanju priče, fokusiranju na univerzalno razumljive detalje, čija je komunikacijska dimenzija dovoljno snažna za pridobivanje globalne publike. Naglasio je redatelj važnost svijesti što se konkretno želi postići, iz koje se pozicije progovara i najvažnije, kako se želi završiti. Pritom dolazi do jasne diferencijacije u odnosu na novinarstvo jer u filmskom dokumentarizmu strpljivost postaje presudna osobina, a gomila materijala mora biti reducirana na način da najbolje podržava početnu premisu. Kad su promjene dovoljno duboko zahvatile društveno tijelo, možemo govoriti o razini dokumentarizma.
Snimajući film “O očevima i sinovima”, Derki primjenjuje iste metode zaštite kao u vrijeme kad je opasnost prijetila od Asadovog režima i duboko infiltrirane tajne policije. Budući da je među nekadašnjim revolucionarima primijetio negativnu tendenciju podrške radikalnim skupinama, pokušao je demistificirati njihov značaj. “Oni su mi neprijatelji, ali nisam tamo radi osvete, tamo sam da sliku učinim jasnijom”, rekao je autor. Nakon neuspješnih povezivanja s ekstremistima, odlučuje se za koncept prokazivanja uzroka prijemčivosti radikalnih ideja, a koji pronalazi u tradicionalnom autoritarnom odgoju, vizualiziranom kroz konkretnu priču o ocu islamistu i sinu u džihadističkom kampu za obuku.
Talal Derki usmjerio se na osobno iskustvo sudjelovanja u presudnim događanjima, kao i kontekstualizaciji vlastite pozicije prilikom snimanja. Globalni interes nadvladao je etičke dvojbe, koje su u dokumentarizmu uvijek prisutne, a u filmu “O očevima i sinovima” potpuno ogoljene. Dokumentarist je pak u situaciji lažnog predstavljanja i zadobivanja povjerenja, ne bi li javnosti pružio sasvim drugačiju perspektivu od one u koju protagonisti vjeruju. Derki se ipak nije opravdavao, već objasnio: “Vjerovao sam da mnogo elemenata može učiniti film globalnim: na koji se način stvari događaju, kako se tragedija upotrijebila za ideologiju. Tako sam zamislio film. (…) Ljudi poput mene – umjetnici, koji se žele dokazati kao filmaši i žele participirati u pokretu, žele uhvatiti trenutak. Dokumentirati trenutak za mene je vječnost, ono što se zaista dogodio. Ako sve to gledaš i nakon sto godina, i dalje je potpuno isto.”
