Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Cinema Komunisto"

Dokumentarac srpske redateljice Mile Turajlić“Cinema Komunisto” (2010) – nostalgično je i emotivno alegorijsko putovanje kroz celuloidnu prošlost bivše Jugoslavije, prikazano kroz svjedočenja tadašnjih filmskih zvijezda, dužnosnika i najbližih suradnika pokojnog predsjednika SFRJ-a Josipa Broza Tita.

Najavljen kao presjek cjelokupne jugoslavenske filmske povijesti, film ipak fokus svoje pažnje stavlja na uglavnom skupocjene ratne spektakle te društveni kontekst u kojem su nastajali partizanski filmovi poput “Bitke na Neretvi” i “Bitke na Sutjesci”. Iako pomalo naivno melodramatičan, “Cinema Komunisto” spada među najkompletnije i faktički najsolidnije dokumentarne presjeke stanja bivše socijalističke tvorevine.

Da, upirati prstom i podsmjehivati se zaboravljenim duhovima iz prašnjavog podruma ocvale kuće “Cinema Komunisto”, vjerojatno bi vam bio jedan do lakših i bezbolnijih dnevnih kućanskih poslova. Tko bi vam, zapravo, i mogao zamjeriti?

Jugoslavenska zombi-tvorevina odavno već služi kao usmrđena posuda lokalno-novokomponiranih žvakača duhana. Zemlja u kojoj je većina današnjeg balkanskog stanovništva odrasla, zaljubila se i pogledala prvu nogometnu utakmicu, tako je s početkom devedesetih poprimila lik lokalnog redikula Šime, s kojim više nitko ne želi sjediti u razredu.

Uostalom, Bog je svoje čuveno “i neka bude svjetlo” izgovorio ’91 u Gospiću. Aj ti sad reci da nije, majke ti…

Dokumentarac Mile Turajlić prepun je zlatnogrumenskih snippeta, pa tako doznajemo kako je predsjednik Tito analitički ispravljao scene vlastitih ratnih spektakala, kako je isti, od svih obljubljeni otac nacije ukupno pogledao 8801 film u vlastitoj rezidenciji i da je, uglavnom, od njegovog dnevnog rasploženja ovisio konačni pobjednik filmskog festivala u Puli. “Ne pitaj ništa, drug Tito je to. Nasmij se i tišu!” Dvije minute smijeha za jeftino ljetovanje i osiguran posao, čak i za vašeg poluautističnog sina koji se još igra s JAT-ovim maketama aviona. “Gdje se moramo predbilježiti?”

Izgrađen nakon Drugog svjetskog rata, filmski studio-grad beogradskog Avala Filma bio je perjanica ondašnje jugoslavenske kinematografije, koja je, u ono doba, dobila dotad neviđeni megalomanski kompleks celuloidnih studija. Mi gradimo studio, studio gradi nas, sort of thing. Ili Eto ti sad na, Europo! Uglavnom, nešto od toga dvoje.

Danas, međutim, uostalom kao i većina ondašnjih mastodonata, kompleks uglavnom služi nesmetanom razmnožavanju lokalnih štakora, žohara i ostalih nefilmskih nametnika. Avala Film više ni ne postoji kao pravni subjekt, a jedino se na tom otužnom i pustom mjestu – valjda tu jedino i smiju – ponosno kočopere stare jugoslavenske naljepnice s oznakom YU.

Dokumentarac Mile Turajlić prepun je zlatnogrumenskih snippeta, pa tako doznajemo kako je predsjednik Tito analitički ispravljao scene vlastitih ratnih spektakala, kako je isti, od svih obljubljeni otac nacije ukupno pogledao 8801 film u vlastitoj rezidenciji i da je, uglavnom, od njegovog dnevnog rasploženja ovisio konačni pobjednik filmskog festivala u Puli.

“Ne pitaj ništa, drug Tito je to. Nasmij se i tišu!” Dvije minute smijeha za jeftino ljetovanje i osiguran posao, čak i za vašeg poluautističnog sina koji se još igra sa JAT-ovim maketama aviona. “Gdje se moramo predbilježiti?”

A opet, “Cinema Komunisto” je i elegična, duboko osobna posveta jugoslavenskoj državnoj paradigmi. Na svakog širokoplećatog partizanskog kolosa u liku Bate Živojinovića i jurišarca-mitraljesca Ljubiše Samardžića, dolazio je po jedan obični, davno zaboravljeni relikt prošlosti poput Leke Konstantinovića, koji je godinama radio kao osobni Titov kino-operater.

Na svakog Veljka Bulajića i njegov poluproser o jugoslavenskoj kinematografiji koja je snimala i “kritično-istinite filmove”, dolazio je po jedan mumificirani zaposlenik Avale koji se još uvijek igra skrivača s 21. stoljećem, usput ljubomorno čuvajući prašnjave uniforme iz nekih drugih, davno zaboravljenih vremena.

Da, “Cinema Komunisto” je romantizirana razglednica iz Pule i Brijuna, sa široko nasmiješenom Sophijom Loren. Razglednica s Jovankom Broz i Titom u pripadajućem gliseru. Razglednica sa srcem, rukom i širokom lopatom Alije Sirotanovića.

Razglednica s razbijenim likom druga Staljina, prebacivanjima normi i radnoakcijskih babyboomera. Smrt fašizmu i sloboda naroda na jugoslavenski način. Kako je Bata Živojinović rekao u izvrsnom “Lepa sela lepo gore”: “A mudar je bio šepo ledeni… Mnogo je lagao mamicu mu jebem, ali smo ga svi voleli”. Što tome drugo treba dodati?

P.S. Danas je Dan Republike? Nije bila namjera, časna pionirska!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here