Foto: Jelena Pintarić

Prije petnaest dana hrvatsku metropolu posjetio je Joshua Oppenheimer, nesumnjivo jedan od najvažnijih dokumentarista današnjice. Amerikančev masterclass zajedničkim su snagama organizirali Restart i Subersive Film Festival, koji je redatelju prigodno uručio i nagradu Wild Dreamer za aktivistički doprinos u svojim filmovima.

Nikad punije zagrebačko Dokukino KIC (zbog ogromnog interesa organiziran i live stream za ostatak znatiželjnika u KIC-u) dočekalo je redatelja do neba slavljenih “Čina smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) i “Pogleda tišine” / “The Look of Silence” (2014), dokumentaraca koji svaki na svoj način govore o indonezijskom genocidu 1960-ih.

Nevjerojatno skroman, elokventan, prisutan u trenutku i (emotivno) inteligentan Oppenheimer u tri zagrebačka sata hipnotizirao je zagrebačku publiku, pretvorivši izlaganje rođenog Teksašanina (“Austin zapravo nije Teksas”) u vjerojatno najvažniji doku-događaj tekuće godine.

Joshua-Oppenheimer-01
Joshua Oppenheimer i Nenad Puhovski / Foto: Jelena Pintarić

“Želio sam da ovo ne bude predavanje ili prezentacija, već dijalog. Ovo je šansa da i vi mene nešto naučite, isto koliko i moja da razgovaram s vama”, započeo je Oppenheimer svoj masterclass uz moderatorsku palicu riječkog mu kolege, Igora Bezinovića.

I zaista, kako se kraj izlaganja bližio kraju, inače uvijek opipljiva granica između onog koji priča i onih kojima se priča, u Oppenheimerovom slučaju u potpunosti je nestala.

Tako smo doznali niz zanimljivih sitnica iz filmaševog života, poput priznanja o strahu od smrti, piškenju u krevet do dvanaeste godine, voljenom psećem mješancu, pristupanju Arijevskoj braći u svrhu snimanja dokumentarca itd.

No, vratimo se na ozbiljniji početak i pozadinu snimanja već sad kultnog “Čina smaknuća” koji nije mogao ugledati svjetlo dana u normalnoj kino distribuciji pošto indonezijske vlasti cenzuriraju određene filmove iz političkih razloga.

Čin smaknuća
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Čin smaknuća”

Bio je to jedan od razloga napada paravojnih skupina na same projekcije koje su ubrzo morale šmugnuti u ilegalu, na skrivene matineje u organizaciji nevladinih organizacija za ljudska prava.

Na jednoj od njih, pojasnio je Oppenheimer, istinu iz prve filmske ruke doznao je i glavni urednik indonezijskog magazina Temple, koji je također njegovao psst kulturu o događajima iz šezdesetih.

“Magazin Temple odjednom je okončao šutnju mainstream medija o genocidu”, rekao je američki genijalac, napomenuvši kako glavni urednik spomenutog lista nije želio završiti kao Anwar Kongo, jedan od glavnih likova “Čina smaknuća”.

Ubrzo je Temple poslao šezdeset novinara diljem zemlje u potrazi za pojedincima koji će ispričati svoju ulogu u zvjerskim ubojstvima. U samo dva tjedna sakupljeno je pregršt hvalisavog materijala, od čega u Templeu završilo 25 stranica, plus još isto toliko namijenjenih “Činu smaknuća”. Zanimanje javnosti je toliko nabujalo da je dvostruko izdanje magazina triput razgrabljeno s kiosaka.

Čin-smaknuća
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Čin smaknuća”

Od tog je trenutka, prisnažio je američki redatelj, započela transformacija indonezijskih medija, koji su, slijedivši Templeov primjer, počeli upotrebljavati riječ “genocid” za zločine sredinom 1960-ih godina. “To se prije nije događalo”, natuknuo je Oppenheimer, ističući njihovu hrabrost i u prokazivanju korumpiranih dužnosnika čija moć – ovisi o strahu.

Indonezijska vlast napokon je događaje iz prošlog stoljeća nazvala pravim imenom – zločin, ali svejedno nije propustila kritizirati dokumentarac, gotovo lakonski otpovrnuvši “kako će situaciju riješiti u svoje vrijeme”.

“‘Čin smaknuća’ bio je idealan uvod za ‘Pogled tišine'”, nastavio je Oppenheimer, gurnuvši u prvi plan Adija Rakuna, glavnog protagonista potonjeg filma, koji se nakon premijere prometnuo u nacionalnog junaka na Twitteru.

I druga Amerikančeva kino turneja bila je prožeta brojnim problemima, pa su za ljude željne istine o sudbini vlastitih sunarodnjaka organizirane u pravilu zatvorene projekcije.

Joshua-Oppenheimer-02
Joshua Oppenheimer i Igor Bezinović / Foto: Jelena Pintarić

“2001. godine bio sam 26-godišnji filmaš koji je istraživao granice između fikcije i dokumentarnog. Za to me inspirirao Dušan Makavejev, moja inspiracija i prijatelj.

“Zanimalo me, a još uvijek me zanima, nasilje koje podupire našu normalnost; na neki način sadašnji trenutak globalnog kapitalizma i strah koji je njegov sastojak”, vratio se američki filmaš na početak svojeg gotovo petnaestogodišnjeg filmsko-životnog puta.

Oppenheimer se na startu tisućljeća, dakle, uputio u indonezijsku avanturu. U početku ga je avanturističko-radoznali duh odveo na belgijsku farmu uljarica na kojoj su Indonežani radili u uistinu teškim uvjetima. Žene su toksični herbicid, primjerice, po biljkama špricale bez ikakve zaštite, a većina radnika nije doživjela svoj pedeseti rođendan.

Belgijski poslodavci, međutim, nisu udovoljili sindikalnim zahtjevima za poboboljšanje uvjeta na radu. Dapače, unajmili su jednu od paravojski – inače aktivnu i u genocidu šezdesetih – u svrhu zastrašivanja vlastitih radnika.

The-Look-of-Silence
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pogled tišine”

“Zapitao sam se što mogu napraviti kako bih rasvijetlio mehanizme ovog straha i njegove posljedice. Strah ovisi o tome jesu li ljudi preplašeni. Kako bi strah funkcionirao da ga ljudi vide transparentno? Da li bi i u tom slučaju funkcionirao na isti način? Ukoliko pokažeš njegove posljedice – kao što to čini drugi film – možda to uspije genererirati dovoljno vike za promjenu stvari?”, zapitao se tada Oppenheimer.

Kada je završeno snimanje filma “The Globalisation Tapes” (2003), Indonežani su ga zamolili da se vrati i snimi novi film, ovaj put o životu u okruženju još uvijek moćnih počinitelja genocida.

Oppenheimer se u Indoneziju vraća 2003. godine, upoznaje Adija i njegovu obitelj, čiji je ubijeni sin Ramli, inače Adijev brat, postao sinonim genocida u regiji. Za razliku od desetak tisuća drugih ubojstava, “njegovo je imalo svjedoke”.

“Prijetnje vlasti i uvjeravanje kako se zapravo ništa nije dogodilo, ljude učini ludima. Zato inzistiranje na činjenici kako se ipak nešto dogodilo, spada u oblik otpora. Ljudi su govorili i šaputali o Ramliju, pričali mitove… Ramli je postao simbol otpora”, naglasio je vrsni redatelj.

The-Look-of-Silence
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Pogled tišine”

Iako je vojska tjednima uvjeravala ljude da ne sudjeluju u snimanju filma, Ramli je – vidjevši cijelu situaciju kao oruđe za konačno dobivanje odgovora – pred Amerikančevu kameru neumorno dovodio rođake i susjede.

“Tko god vidi ovaj film, bit će prisiljen priznati da genocid još uvijek nije završio; još uvijek nije prekinut. Ljudi su još uvijek uplašeni”, govorili su Oppenheimeru njegovi sugovornici.

Nakon dvije godine snimanja i napredovanja u vojnoj hijerarhiji odgovornih za zločine, Oppenheimer je upoznao Anwara Conga, pojedinca poprilično drugačijeg od ostalih intervjuiranih počinitelja. Od te 2005. godine talentirani je Amerikanac, kako sam kaže, počeo sumnjati u sve što je dotad mislio da zna.

“Počeo sam se pitati spada li njihovo hvalisanje zločinima u ponos ili u nešto suprotno, defanzivno. Hvalite se kad ste nesigurni i kad tu nesigurnost kompenzirate na takav način. Trauma i hvalisavost sačinjavaju dvije strane istog novčića”, rekao je Joshua Oppenheimer koji je sljedećih pet godina dosta vremena provodio upravo s Congom, jedinim protagonistom “Čina smaknuća” s promilom grižnje savijesti.

Trenutak kasnije redatelj nas je vratio godinu unazad, u 2004., i scenu u kojoj dva počinitelja – gotovo lepršavo – na obali Zmijske rijeke (Snake river) opisuju križni put vlastitih žrtava. Scena je to, ukazao je redatelj, koja je nadahnula obje njegove dokumentarne uspješnice.

“Morao sam saznati tko spada u zamišljenu publiku počinitelja. Radi li se o meni ili mojoj kameri? Razgovaraju li tako međusobno ili sa susjedima? Na kraju sam poduzeo rizik dovevši dva pripadnika susjednih odreda smrti.

“Kad sam to napravio, shvatio sam da su oni još gori, kako se još više hvale svojim zločinima. Više se nisam mogao nadati da razgovaram s isključivo individualnim monstrumima i psihopatima. Morao sam priznati kako je cijeli proces politički; nekažnjeno i sistematski ubili su 10,500 ljudi”, naglasio je Amerikanac stravičan razvoj događaja sa Zmijske rijeke.

“…Kao nacističko opisivanje holokausta da su Nijemci dobili rat”, poentirao je kasnije Oppenheimer.

“Bio je to moćan trenutak kad sam shvatio kako je krivnja dio mehanizma hvalisanja. Nema sumnje da je hvalisanje dio mehanizma zla; hvalisanje i opravdavanje zločina spada u dio mehanizma zla ovog koruptivnog društva. Prepoznao sam kako su krivnja ili trauma nešto ljudsko, nešto što ne leži u činjenici da je Anwar čudovište, već u njegovoj ljudskosti.

“To je dio mehanizma zla i dubokoumno otkriće za mene – shvatite da ne možete dijeliti svijet na dobre i loše dečke. Svaki čin zla počinila je osoba poput nas. Ako se želimo nositi s posljedicama zločina i horora kojeg smo napravili drugima, moramo se suočiti s tom osnovnom istinom.

“Inače ne gledamo u istinu već idemo pogrešnim putem. Shvativši to, u početku sam osjetio prestravljenost i gađenje”, podijelio je Oppenheimer svoje otkriće s publikom u Dokukinu.

Vratio se vrsni dokumentarist na jednu od ključnih scena “Čina smaknuća” u kojoj Anwar, ovaj put u ulozi žrtve, proživljava dio horora kojeg je u stvarnosti priuštio nebrojenim nevinim žrtvama.

“Mislim da ne simpatiziramo Anwara, već da se tu radi o empatiji”, naglasio je Oppenheimer, u to vrijeme propitkujući svoj nečisti osjećaj nakon snimanja konkretne scene. I onda mu je sinuo razlog – tome nije kumovalo Anwarovo ubijanje nedužne djece, već stvarnost u kojoj njegov centralni junak više nije mogao poricati svoje zločine; više se nije mogao opravdavati…

Za Oppenheimera je uslijedilo osam mjeseci noćnih mora i nesanice, koja je potrajala još dugo vremena nakon snimanja uistinu ogromne količine filmskog materijala u Indoneziji.

Joshua-Oppenheimer-03
Foto: Jelena Pintarić

O bizarnosti cijele indonezijske priče svjedoči i priča o Amiru Hasanu, jednom od sporednih likova iz “Čina smaknuća”, koji je za sudjelovanje u masakru nagrađen – unaprjeđenjem. Od profesora umjetnosti u osnovnoj školi, brzinom svjetlosti napredovao je do mjesta ministra kulture i obrazovanja cijele regije.

Za razliku od scena u “Činu smaknuća”, one iz “Pogleda tišine” protekle su obavijene prijeteće-nasilnom magluštinom. Bilo je bježanja od policije, spremljenih kofera u slučaju nevolja itd. Srećom, izostali su veći incidenti, što ne znači da Oppenheimer i danas uredno ne zaprima zavidnu količinu prijetnji, od društvenih mreža do izravnih obraćanja na mobitel.

“Nemoj se vraćati, jer ako se vratiš upotrijebit ćemo tvoju ćelavu glavu kao nogometnu loptu”, opisao je dokumentarist jednu od maštovitijih. S druge strane, nikome u dvorani nije mogao promaknuti redateljev ponos snimljenim materijalom u konkretnom trenutku ljudske povijesti.

“U povijesti nefikcijske kinematografije, koliko mi je poznato, ne postoji dokumentarni film u kojem preživjeli konfrontiraju počinitelje zločina dok ovi još uvijek imaju monopol na vlast”, poentirao je pred kraj masterclassa Oppenheimer.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here