Čin promatranja, tu alfu i omegu svega filmskoga, Ulrich Seidl transcendira iz postupka u središnji sadržaj svojih magistralnih ostvarenja. Svojim duboko promišljenim problematiziranjem snimanja i njegovih implikacija pred nama na autentičan i kompleksan način otvara pitanja tko gleda, kako gleda, čime gleda, zašto gleda i time posredno zašto je ono što u njegovim filmovima vidimo za nas nelagodno i uznemirujuće.

Kako to postiže? Na razini forme beskompromisnom dosljednošću – montaža je minimalna, gotovo nepostojeća, njome objedinjeni kadrovi statični, široki i dugi, a u njima zatočena zbivanja koreografski su precizna.

Ovim rigorozno provedenim režijskim postupcima autor istovremeno šalje dvije kontradiktorne informacije – s jedne strane nam se signalizira kako je intervencija u snimljenu stvarnost minimalna jer su uplitanja u obliku raskadriravanja i montaže gotovo poništeni, a s druge je ono što vidimo kazališno artificijelno u svojoj elaboriranoj dramaturgiji kadra-sekvence.

Na sadržajnoj pak ravni Seidl nas i opet prisiljava da se suočimo s ambivalentnošću i kompleksnošću prikazanog upornim spajanjem dokumentarnog i fikcionalnog. Riječ je o autoru koji u svojim ostvarenjima istinu i laž tretira kao ravnopravne elemente cjeline koja posljedično neprestano upućuje na neuhvatljivu prirodu vlastite konstrukcije.

U-podrumu-3

Prvi prizor njegova posljednjeg filma “U podrumu” / “In the Basement” / “Im Keller” (2014) je čin promatranja usmjeren na čin smaknuća. Gledamo veliki terarij u kojem se ogromna zmija sprema pojesti s njom zatočenu nemoćnu životinjicu – malenog miša. Kadar i njime dan pogled je širok i neumoljivo statičan, kao da smrznut čeka okrutan razvoj situacije u terarijskoj areni.

Ishod nam je naravno unaprijed poznat jer u životinjskom svijetu kojim upravljaju nagoni i u kojem jači uvijek tlači – zmija beziznimno na posljetku proguta miša. Seidlova kamera, pri ovom očekivanom činu smaknuća, u za njega tipičnoj maniri ne trepće.

Nema detalja, nema bližeg plana, tek jedna jedina kadar–sekvenca kojom je ovaj neugodan prizor dan i u čijem nas društvu autor ostavlja i nakon što je sve gotovo, što je još jedna autorova specifičnost. Rezultat je dojam kako je ono što se upravo dogodilo imalo svoj početak, sredinu i kraj, ali kako ništa od toga nije imalo posebnu važnost i kako se život nastavlja odvijati svojim monotonim ritmom svim činovima smaknuća unatoč.

Kamera će ostati jednako statična, široka i neumoljiva i u ostatku filma koji nas vodi u nekoliko pomno odabranih austrijskih podruma. Naime Austrijanci, tvrdi Seidl, najviše vremena ne provode u dnevnim sobama već u svojim živopisnim podrumima u kojima se bave raznoraznim hobijima te tamo prepuštaju strastima i užicima.

Jedno je sigurno – povjerenje koje su protagonisti bezrezervno ukazali opravdano je jer Seidl ne eksploatira njihovu intimu niti ih prikazuje kao nakaze nad kojima je gledatelj pozvan moralno likovati. Upravo suprotno.

Dnevne sobe tako ostaju prazne i od doma do doma izgledaju slično jer nose masku građanske uljuđenosti koja u mraku podruma nije potrebna – tamo su Seidlovi junaci oslobođeni društvenih konvencija i normi te stoga konačno sretni.

Očekivano ono što susrećemo u podrumima jesu ponašanja koja se tretiraju represivno na svjetlu dana, a proizlaze iz nagona, podsvijesti i ne-svijesti jer autor bira isključivo protagoniste koji nemaju problema s prepuštanjem onom najmanje uljuđenom u sebi, bilo u seksualnom, moralnom ili duhovnom smislu.

Tako upoznajemo dominu i njenog seksualnog roba, pervertita i njegove prostitutke, nacista-alkoholičara i njegove kolege muzikante, lovca na egzotičnu divljač i njegove preparirane trofeje, strastvenog strijelca i njegove papirnate mete. Dakle, kao i u prvom kadru, pred nama se ponavljaju brojne varijacije na temu predator i plijen. Samo što u pitanju više nisu životinje već ljudi.

Kad je o samim podrumima riječ, jedan je okićen puškama i lovačkim trofejima, drugi poligonom za pucanje, treći simbolima Trećeg Reicha, četvrti kavezom, a peti spravama za sadistički seks. Svima im je dakle zajednički motiv nasilja i dominacije odnosno simbola onih poriva koji su nepoželjni na svjetlu dana – autoriteta, moći, kontrole, idealizma degeneriranog u fanatizam. U svojim podrumima ovi Austrijanci stoga žive živote koji su im nedostupni kada napuste sigurnost doma i zakorače u uljuđeno društvo u kojem se sankcionira drugo i drugačije svim političkim korektnostima unatoč.

U-podrumu-2

Seidl ulazi isključivo u podrume onih koji odstupaju od dominantne slike društva kojem pripadaju – njegovi likovi slave devijantnu seksualnost, nesputano nasilje i moralnu patologiju; dakle sve ono što se smatra bolesnim i opasnim, sve ono što čovjek radi jer je dijelom i životinja, a što kroz njegovu povijest uvijek nekako ispliva na površinu ma koliko god bio dubok podrum u koji smo ga zakopali.

Seidl je u intervjuima otkrio kako su neke od priča u filmu potpuno izmišljene dok one koje to nisu začuđuju činjenicom kako se protagonisti pred kamerom ponašaju opušteno i otvoreno i kako su posvema spremni na suradnju s autorom koji im više nego očito daje jasne i precizne upute koje slijede odanošću dresiranih životinja.

Seidlova je mizanscena filigranski razrađena iako je zvanično riječ o dokumentarizmu. Protagonisti ili netremice zure u kameru reflektirajući tako naš vlastiti pogled ili posvema predano obavljaju radnje koje među ostalim uključuju raznovrsne seksualne egzibicije. Svi su oni pripustili autora u svoj intimu, no neki od u njoj zatečenih svjetova toliko su uznemirujući da se pitamo može li netko zaista takvo što opušteno pokazivati pred okom kamere.

Seidl nam pokazuje kako smo skloni sve ono što se ne uklapa u (malo)građanski normativ strpati u terarij ili kavez i onda to s gnušanjem, iza kojeg se krije lažni moral i licemjerje, s visoka promatrati.

Seidl nas ostavlja da odlučimo sami, čini da svaku scenu doživimo i kao izvitoperenu manifestaciju ekstremne individualnosti. Ili je pak riječ o patološkoj narcisoidnosti?

Njegovi su junaci u filmu oslobođeni svakog građenja društveno prihvatljive slike sebe. Žena koja razgovara s lutkama kao da su žive bebe? Istina ili igra? Žena koja radi u centru za zlostavljane žene, a u podrumu se prepušta mazohizmu?

Činjenica ili provokacija?

Pitanja se svakom novom pričom množe i usložnjavaju u paklenom mozaiku. Kako film odmiče, od odgovora smo sve dalje a nelagoda je sve jača. Jasno je da su duge kadar-sekvence koreografirane pa se postavlja pitanje otkud toliko povjerenje u autora i njegove namjere. Gledamo seksualne igre i seksualna mučenja, gledamo ponižavanja, gledamo nanošenje boli – sve to bez da itko okom trepne.

Jedno je sigurno – povjerenje koje su protagonisti bezrezervno ukazali opravdano je jer Seidl ne eksploatira njihovu intimu niti ih prikazuje kao nakaze nad kojima je gledatelj pozvan moralno likovati. Upravo suprotno.

Seidl nam pokazuje kako smo skloni sve ono što se ne uklapa u (malo)građanski normativ strpati u terarij ili kavez i onda to s gnušanjem, iza kojeg se krije lažni moral i licemjerje, s visoka promatrati.

U-podrumu-5

Suočavajući nas s pričama što su utočište našle u podrumima, autor pred nas stavlja okrutno ogledalo koje ne laže, već pokazuje kako se ljudskost iskrivljuje pod represijama mehanizama kontrole i socijalizacije, odnosno pod dominantnim modelima što su nam nametnuti kako bi se s nama lakše upravljalo.

Postavlja se pitanje jesu li u filmu prikazane individue bazični stratum društva, njegovi tipični predstavnici, ili su oni njegovo manjinsko bolesno tkivo. Autor ni ne pokušava odgovoriti. Snimajući ih jednako kao životinje u terariju s početka filma, Seidl pokazuje njihovo mjestu na mapi svijeta – promatramo njihove nagone i borbe dok između nas i njih stoji sigurnost stakla / filmskog platna.

Kako u njihovim malim podzemnim terarijima vladaju narativi protjerani iz javnosti, oni postaju svjedočanstvo univerzalnosti animalnog u čovjeku kojeg civilizacija nije mogla uljuditi. U zadnjem kadru tako doslovno vidimo ženu u kavezu – ona je zatočenica vlastite nepripitomljene animalnosti, ali i opomena onima koji se usude iskoračiti van utabanih staza.

Jer, stranputice vode u stupicu u koju se love čudovišta koja proučavamo ne bi li se podsjetili kako je divno biti Čovjek, ma što čuvali u našem podrumu. Zanimajući se dominantnim vrijednostima te paradoksima u njihovoj pozadini koji ih čine neumoljivim instrumentima naše neslobode, Seidl svojim filmskim manifestima uporno protiv njih diže glas. Jer cilj njegovog čina promatranja uvijek je isti – pronaći i vidjeti čovjeka.

Višnja Vukašinović objavljuje na Trećem programu Hrvatskog radija, Hrvatskom filmskom ljetopisu, Zapisu, Zarezu, Filmonautu i drugdje. Voditeljica je radionica filmske kritike u Kinoklubu Zagreb, na Danima hrvatskog filma i festivalu Vox Feminae. Autorica je filmskog bloga Felix Trot.

Tekst je originalno izašao u Hrvatskom filmskom ljetopisu broj 82-83 / 2015. godina.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here