Dokumentarci koji svijet gledaju iz dječjeg rakursa ne spadaju u epifanijsko vrelo inspiracije na koje bi mladi redatelji trebali entuzijastično dogalopirati. Pa opet, poznatoj premisi unatoč, i ove je godine na tržište izašao cijeli niz kvalitetnih filmova koji na zanimljiv način progovaraju o djeci i njihovoj ulozi u sve nestabilnijem odraslom okruženju.
Prisjetimo se samo, primjerice, filmova “Toto i njegove sestre” / “Toto and His Sisters” / “Toto şi surorile lui” (2014) Alexandera Nanaua i “Boljeg života” / “Something Better to Come” (2014) Hanne Polak, pa onda skandinavskog “I Am Kuba” (2015) Åse Svenheim Drivenes te “Razreda” (2015) naše Vesne Ćudić, i tako mic po mic sve do današnjeg recenzentskog gradiva, “Spartacusa i Cassandre” / “Spartacus & Cassandra” (2014) Francuza Ioanisa Nugueta.
Servisnih informacija radi, “Spartacus” sutra kreće u hrvatska kina (Dokukino KIC, besplatna projekcija), i to u sklopu manifestacije Rendez-vous, festival Francuske u Hrvatskoj. Nuguetov film nije smolfišast, dapače – prikazan je u sklopu prošlogodišnjeg Cannesa, a odlikovan je i Fiprescijevom nagradom na 57. DOK Leipzigu, odnosno Nagradom publike 7. Supetar Super Film Festivala.
Dječaci koji nalikuju muškarcima. Muškarci koji nalikuju dječacima. Jedni žele što prije odrasti. Drugi vjerojatno neće nikad. Postoji i treća kategorija. Dječaci koji moraju odrasti – jer nemaju nikakvog izbora.
Kako vrijeme prolazi, djeci je sve teže održavati raskorak između roditelja osuđenih na propast i svojeg napredovanja u novoj sredini. Kočnice su odavno popustile. Samopoštovanje se broji u promilima. Otac i majka očajnički traže pomoć od onih kojima bi oni trebali držati leđa.
Spartacusu (Spartaku?) je trinaest. Njegovoj sestri Cassandri tek koja godina manje. Oni su Romi koji žive u barakama jednog pariškog predgrađa. Filmska imena u gradu čiju se grandioznost ne usudi obujmiti niti filmska vrpca. Njihov život, međutim, prokleto je daleko od aristokratske pravocrtnosti Elizejske poljane ili grandioznog stoicizma Slavoluka pobjede.
Spartacus i Cassandra nemaju vremena obilaziti pariške turističke atrakcije. Spartacus i Cassandra moraju preživjeti današnji dan. Nekako, valjda, dogurati i do sljedećeg. Dolaskom mlade trapezistice Camille, njihove privremene udomiteljice, ta će borba postati barem malo lakša.
“S četiri godine počeo sam prositi na ulici. Sa sedam sam preselio u Francusku; s osam krao autoradije, a s deset pobjegao iz hostela za nezbrinutu djecu”, gurka nas Nuguet kroz Spartacusovu naraciju do present day trenutka i početka zagrijavanja Francuzovih zupčanika na kameri.
Naracija će i u nastavku filma imati veliku ulogu; često kao korektiv okružujuće shizofrenije i testament jednog blatom zamackanog i nesigurnog vremena. Za gledatelja te refleksije – riječi koje ponekad zvuče predotjerano za jednog trinaestogodišnjaka – znače sigurnu sobu i hvatanje zraka. Kao da nas i Francuz na određeni način želi poštedjeti pogleda na raspadajući leš zapadnih multikulturalnih ideala. Stvarnost kojoj često vjerujemo tek uz prijateljsko tapšanje alkoholnih promila…
No čini se kako ni država nije pretjerano zainteresirana za rješavanje konkretnog pitanja. I Francuskoj su – naročito nakon 2010. godine – Romi samo neugledan i smrdljiv broj kojeg treba što prije svesti na prihvatljivu decimalu. Red odvjetnika, red socijalnih radnika, red nezainteresiranih roditelja. Djeca kao koletaralne žrtve. Užasna stvarnost makes good documentary.
Nuguetov verité ispresijecan je lirskim dionicama poput one u kojoj Spartacusova i Cassandrina majka Lamina, očito mentalno bolesna individua, bere cvijeće za uličnu prodaju. No takvi, relativno normalni trenuci s jasno podijeljenim odraslim ulogama, spadaju u povremene bljeskove inače sasvim patološkog odnosa između glavnih likova dokumentarca i njihovih roditelja.
Kao i njegova supruga, Spartacusov otac također nema stalni posao pa je primoran tražiti milodarni poguranac s hladnog pariškog asfalta. Fodor nema doticaja sa stvarnošću. Bogme ni s osnovnim principima roditeljske odgovornosti. Suočen s mogućom deportacijom, počinje maštati o Španjolskoj, zemlji meda i mlijeka gdje kuća i posao čekaju svakog dobronamjernika s ispravne strane granice.
No čini se kako ni država nije pretjerano zainteresirana za rješavanje konkretnog pitanja. I Francuskoj su – naročito nakon 2010. godine – Romi samo neugledan i smrdljiv broj kojeg treba što prije svesti na prihvatljivu decimalu. Red odvjetnika, red socijalnih radnika, red nezainteresiranih roditelja. Djeca kao koletaralne žrtve. Užasna stvarnost makes good documentary.
Neodgovorni brigo moja pređi na drugoga ciklus prekida mlada Camille, i sama s tek dvadesetak u guzici. Odluka je pala: Spartacus i Cassandra živjet će s njom do pronalaska nekog boljeg rješenja…
Po čemu se onda “Spartacus” izdvaja iz već viđene socijalno ugrožene doku-produkcije? Ponajprije nerazrijeđenim odnosom bez rukavica između samog Spartacusa i njegovog oca. U toj zanimljivoj dinamici Spartacus često izlazi kao odgovornija i zrelija osoba, svjesna potrebe kidanja međusobnih veza radi normalnije budućnosti.
Bezuvjetna i rezignirana predaja arhetipskog pater familiasa s jedne i gubitak iluzija u nepogrešivi očinski ideal s druge strane. Sve uhvaćeno u živi objektiv kamere bez presedana. A to je već moćna, moćna stvar!
Kako vrijeme prolazi, djeci je sve teže održavati raskorak između roditelja osuđenih na propast i svojeg napredovanja u novoj sredini. Kočnice su odavno popustile. Samopoštovanje se broji u promilima. Otac i majka očajnički traže pomoć od onih kojima bi oni trebali držati leđa.
“Dođi po mene, nemam što jesti. Tvoj otac me tuče”, zlokobno s druge strane telefona vrišti Lamina. Cassandra u tom trenutku počinje živjeti život dostojan čovjeka, okružena prirodom i naznakama pravih kućnih zidova. Povratka na staro više nema, ali kako otvrdnuti srce na poziv ljudi koji su ti podarili život?
Hipotetsko pitanje “Koje bi dijete spasila da možeš spasiti samo jedno?” ovdje zaokreće ironičnom stranputicom. Kako bi spasili sebe, i Spartacus i Cassandra moraju pustiti obje ruke dojučerašnjih hranitelja…
Ako morate pogledati samo jedno ostvarenje (uz neizostavni “Dolazimo u miru” Huberta Saupera) iz Tjedna francuskih dokumentaraca, “Spartacus i Cassandra” je vaš film. Dođite sutra u Dokukino KIC od 19 sati, a poslije projekcije upitajte pokoju pametnu i njegovog autora, Ioanisa Nugueta.
