PočetnaRecenzije"Spartacus i Cassandra" - Ekspresno odrastanje bez mogućnosti izbora

“Spartacus i Cassandra” – Ekspresno odrastanje bez mogućnosti izbora

-

Dokumentarci koji svijet gledaju iz dječjeg rakursa ne spadaju u epifanijsko vrelo inspiracije na koje bi mladi redatelji trebali entuzijastično dogalopirati. Pa opet, poznatoj premisi unatoč, i ove je godine na tržište izašao cijeli niz kvalitetnih filmova koji na zanimljiv način progovaraju o djeci i njihovoj ulozi u sve nestabilnijem odraslom okruženju.

Prisjetimo se samo, primjerice, filmova “Toto i njegove sestre” / “Toto and His Sisters” / “Toto şi surorile lui” (2014) Alexandera Nanaua i “Boljeg života” / “Something Better to Come” (2014) Hanne Polak, pa onda skandinavskog “I Am Kuba” (2015) Åse Svenheim Drivenes te “Razreda” (2015) naše Vesne Ćudić, i tako mic po mic sve do današnjeg recenzentskog gradiva, “Spartacusa i Cassandre” / “Spartacus & Cassandra” (2014) Francuza Ioanisa Nugueta.

Servisnih informacija radi, “Spartacus” sutra kreće u hrvatska kina (Dokukino KIC, besplatna projekcija), i to u sklopu manifestacije Rendez-vous, festival Francuske u Hrvatskoj. Nuguetov film nije smolfišast, dapače – prikazan je u sklopu prošlogodišnjeg Cannesa, a odlikovan je i Fiprescijevom nagradom na 57. DOK Leipzigu, odnosno Nagradom publike 7. Supetar Super Film Festivala.

Dječaci koji nalikuju muškarcima. Muškarci koji nalikuju dječacima. Jedni žele što prije odrasti. Drugi vjerojatno neće nikad. Postoji i treća kategorija. Dječaci koji moraju odrasti – jer nemaju nikakvog izbora.

Kako vrijeme prolazi, djeci je sve teže održavati raskorak između roditelja osuđenih na propast i svojeg napredovanja u novoj sredini. Kočnice su odavno popustile. Samopoštovanje se broji u promilima. Otac i majka očajnički traže pomoć od onih kojima bi oni trebali držati leđa.

Spartacusu (Spartaku?) je trinaest. Njegovoj sestri Cassandri tek koja godina manje. Oni su Romi koji žive u barakama jednog pariškog predgrađa. Filmska imena u gradu čiju se grandioznost ne usudi obujmiti niti filmska vrpca. Njihov život, međutim, prokleto je daleko od aristokratske pravocrtnosti Elizejske poljane ili grandioznog stoicizma Slavoluka pobjede.

Spartacus i Cassandra nemaju vremena obilaziti pariške turističke atrakcije. Spartacus i Cassandra moraju preživjeti današnji dan. Nekako, valjda, dogurati i do sljedećeg. Dolaskom mlade trapezistice Camille, njihove privremene udomiteljice, ta će borba postati barem malo lakša.

“S četiri godine počeo sam prositi na ulici. Sa sedam sam preselio u Francusku; s osam krao autoradije, a s deset pobjegao iz hostela za nezbrinutu djecu”, gurka nas Nuguet kroz Spartacusovu naraciju do present day trenutka i početka zagrijavanja Francuzovih zupčanika na kameri.

Naracija će i u nastavku filma imati veliku ulogu; često kao korektiv okružujuće shizofrenije i testament jednog blatom zamackanog i nesigurnog vremena. Za gledatelja te refleksije – riječi koje ponekad zvuče predotjerano za jednog trinaestogodišnjaka – znače sigurnu sobu i hvatanje zraka. Kao da nas i Francuz na određeni način želi poštedjeti pogleda na raspadajući leš zapadnih multikulturalnih ideala. Stvarnost kojoj često vjerujemo tek uz prijateljsko tapšanje alkoholnih promila…

No čini se kako ni država nije pretjerano zainteresirana za rješavanje konkretnog pitanja. I Francuskoj su – naročito nakon 2010. godine – Romi samo neugledan i smrdljiv broj kojeg treba što prije svesti na prihvatljivu decimalu. Red odvjetnika, red socijalnih radnika, red nezainteresiranih roditelja. Djeca kao koletaralne žrtve. Užasna stvarnost makes good documentary.

Nuguetov verité ispresijecan je lirskim dionicama poput one u kojoj Spartacusova i Cassandrina majka Lamina, očito mentalno bolesna individua, bere cvijeće za uličnu prodaju. No takvi, relativno normalni trenuci s jasno podijeljenim odraslim ulogama, spadaju u povremene bljeskove inače sasvim patološkog odnosa između glavnih likova dokumentarca i njihovih roditelja.

Kao i njegova supruga, Spartacusov otac također nema stalni posao pa je primoran tražiti milodarni poguranac s hladnog pariškog asfalta. Fodor nema doticaja sa stvarnošću. Bogme ni s osnovnim principima roditeljske odgovornosti. Suočen s mogućom deportacijom, počinje maštati o Španjolskoj, zemlji meda i mlijeka gdje kuća i posao čekaju svakog dobronamjernika s ispravne strane granice.

No čini se kako ni država nije pretjerano zainteresirana za rješavanje konkretnog pitanja. I Francuskoj su – naročito nakon 2010. godine – Romi samo neugledan i smrdljiv broj kojeg treba što prije svesti na prihvatljivu decimalu. Red odvjetnika, red socijalnih radnika, red nezainteresiranih roditelja. Djeca kao koletaralne žrtve. Užasna stvarnost makes good documentary.

Neodgovorni brigo moja pređi na drugoga ciklus prekida mlada Camille, i sama s tek dvadesetak u guzici. Odluka je pala: Spartacus i Cassandra živjet će s njom do pronalaska nekog boljeg rješenja…

Po čemu se onda “Spartacus” izdvaja iz već viđene socijalno ugrožene doku-produkcije? Ponajprije nerazrijeđenim odnosom bez rukavica između samog Spartacusa i njegovog oca. U toj zanimljivoj dinamici Spartacus često izlazi kao odgovornija i zrelija osoba, svjesna potrebe kidanja međusobnih veza radi normalnije budućnosti.

Sp&Cass-2
Ioanis Nuguet s junacima svojeg dokumentarca / Foto: PR

Bezuvjetna i rezignirana predaja arhetipskog pater familiasa s jedne i gubitak iluzija u nepogrešivi očinski ideal s druge strane. Sve uhvaćeno u živi objektiv kamere bez presedana. A to je već moćna, moćna stvar!

Kako vrijeme prolazi, djeci je sve teže održavati raskorak između roditelja osuđenih na propast i svojeg napredovanja u novoj sredini. Kočnice su odavno popustile. Samopoštovanje se broji u promilima. Otac i majka očajnički traže pomoć od onih kojima bi oni trebali držati leđa.

“Dođi po mene, nemam što jesti. Tvoj otac me tuče”, zlokobno s druge strane telefona vrišti Lamina. Cassandra u tom trenutku počinje živjeti život dostojan čovjeka, okružena prirodom i naznakama pravih kućnih zidova. Povratka na staro više nema, ali kako otvrdnuti srce na poziv ljudi koji su ti podarili život?

Hipotetsko pitanje “Koje bi dijete spasila da možeš spasiti samo jedno?” ovdje zaokreće ironičnom stranputicom. Kako bi spasili sebe, i Spartacus i Cassandra moraju pustiti obje ruke dojučerašnjih hranitelja…

Ako morate pogledati samo jedno ostvarenje (uz neizostavni “Dolazimo u miru” Huberta Saupera) iz Tjedna francuskih dokumentaraca, “Spartacus i Cassandra” je vaš film. Dođite sutra u Dokukino KIC od 19 sati, a poslije projekcije upitajte pokoju pametnu i njegovog autora, Ioanisa Nugueta.

"Spartacus i Cassandra" / "Spartacus & Cassandra"

O FILMU:

Režija: Ioanis Nuguet
Godina proizvodnje: 2014.
Zemlja podrijetla: Francuska
Trajanje: 80 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Otvorene prijave za 6. CIRCLE Women Doc Accelerator

Otvorene su prijave za 6. CIRCLE Women Doc Accelerator.

Hrvatska koprodukcija u programu 73. Berlinalea

U sklopu ovogodišnjeg Berlinalea, hrvatska će dokumentaristika biti zastupljena s jednim filmom, "Između revolucija" (2023) Vlada Petrija.

“38 at the Garden” – Osjetilo se i u Zagrebu

"38 at the Garden" (2022) debitantskog redatelja Franka Chija bavi se poznatim fenomenom košarkaškog "Linsanityja".

“All That Breathes” – Do neba i nazad

Za Oscara nominirani "All That Breathes" (2022) indijskog filmaša Shaunaka Sena, jedan je od najboljih dokumentaraca 2022. godine.

39. Sundance Film Festival: Velike nagrade doku-žirija filmovima “Going to Mars” i “The Eternal Memory”

Na 39. Sundance Film Festivalu Velike nagrade doku-žirija pripale su filmovima "Going to Mars" i "The Eternal Memory".

Nagrade za hrvatske projekte na industrijskom ogranku 34. Filmskog festivala u Trstu

Na trinaestom izdanju industrijskog programa "When East Meets West" 34. Filmskog festivala u Trstu nagrađena su i dva hrvatska projekta.

Tko će osvojiti ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara?

Pogledali smo svih pet ovogodišnjih kandidata za nagradu Oscar u kratkometražnoj konkurenciji dokumentarnog filma.

Poznate (dokumentarne) nominacije 95. Oscara

Poznate su nominacije za 95. nagrade Oscar, čija će se svečanost održati 12. ožujka u losanđeleškom Dolby Theatreu.

“Fire of Love” – U vulkanskom grotlu

"Fire of Love" (2022) američke redateljice Sare Dose prati putešesvije francuskih vulkanologa i bračnog para Krafft.

“Only the Devil Lives Without Hope” Magnusa Gerttena na programu Al Jazeere Balkans

Al Jazeera Balkans ovog tjedna prikazuje i dokumentarac "Only the Devil Lives Without Hope" (2020) švedskog autora Magnusa Gerttena.
Režija: Ioanis Nuguet<br> Godina proizvodnje: 2014.<br> Zemlja podrijetla: Francuska<br> Trajanje: 80 minuta"Spartacus i Cassandra" - Ekspresno odrastanje bez mogućnosti izbora