Ako živite u Zagrebu, zasigurno ste primijetili dražesne grafite koji portretu Beara Gryllsa, najpoznatijeg (iako daleko od najboljeg) pseudosurvivora malih ekrana pridružuju pitanju: “Koliko dugo bi mogao preživjeti u Hrvatskoj?”
Dvije su razine odgovora na ovo pitanje, ali niti jedna zapravo nije odgovor: prva, kad pogledate “Bolji život” / “Something Better to Come” (2014), shvatit ćete da zapravo egzistirate u raju, tako da terapija tuđom bijedom i dalje ostaje najboljim lijekom za vlastite egzistencijalističke dvojbe; druga, tragični junaci ovog dokumentarnog filma ne preživljavaju, nego žive u uvjetima preživljavanja, a pri tome ne govorimo samo o problemima švicarskih franaka i nemogućnosti otplate treće rate kredita za auto, nego o lizanju hrđavih konzervi, krajnjoj neimaštini, besperspektivnosti i nihilizmu, iz čijeg komposta rastu moćne male priče pune karaktera i duha. Zbog ljudi koji, eto, prkose najgorem čak i onda kada se to čini nemogućim.
A kad kažemo “ljudi”, onda mislimo na “djecu”, što stvari čini još snažnijim i potresnijim.
“Bolji život” je danski film snimljen u Rusiji, na najvećem europskom smetlištu smještenom dvadesetak kilometara od središta Moskve. Režiju je potpisala za Oscara nominirana Hanna Polak (“The Children of Leningradsky”, 2005.), koja je za razliku od također nominirane kolegice Lucy Walker (“Zemlja smeća” / “Waste Land”, 2014) svoju priču o svakodnevici ljudi koji ne postoje – zaklonjeni zavjesom smrada i otpada od cilvilizacije koja ih je ispljunula – zadržala u paklu, bez načelnog optimizma koji je Walkerovu epopeju s otpada pretvorio u globalni hit.
Ali objektiv hvata sve, oslikavajući život klinaca praćenih okom kamere tijekom čak četrnaest godina! Kamen temeljac je tinejdžerica Jula, okosnica oko koje se vrte sateliti likova i sudbina; ona pokušava živjeti pubertet, zaljubljivanje, šminku i alkohol, ali nije lako ako ti je prirodno okruženje svratište kamiona, viličara, pijanaca i otpadnika.
Dansko-ruska varijanta daleko je tvrđa, nemilosrdnija, bez melodrame i moraliziranja, izgrađena na principu kombiniranja intervjua na lokaciji i muhe na zidu, samo što u ovom slučaju nema zidova, tek improviziranih nastambi od krpa, vreća i najlona.
Ali objektiv hvata sve, oslikavajući život klinaca praćenih okom kamere tijekom čak četrnaest godina! Kamen temeljac je tinejdžerica Jula, okosnica oko koje se vrte sateliti likova i sudbina; ona pokušava živjeti pubertet, zaljubljivanje, šminku i alkohol, ali nije lako ako ti je prirodno okruženje svratište kamiona, viličara, pijanaca i otpadnika. “Jebeš ovaj usrani život”, reče jedan od klinaca, negdje na polovini parade depresije i čemera.
Harmony Korine i Kusturica u jednom slavenskom paketu; ako se i svira, svira se i pjeva sevdah, a pravi sevdah jest činjenica da “Bolji život”, film koji svojih 110 minuta poklanja ukazivanju na problem, neće promijeniti ništa.
Fali tu američke medijske mašinerije i senzacionalizma, a ponajviše smeta činjenica da je riječ o homo sapiensima u nevolji, a ne o tuljanima, kitovima i delfinima. Takav je život. Usran, za neke.
