“Kamčatka – lijek za mržnju” / “Kamchatka – The Cure for Hatred” / “Kamčatka – lekarstvo ot nenavisti” (2014) je intimni, nimalo novinarski film o novinaru koji je nakon izvještavanja s čečenskog ratišta shvatio da mora promijeniti život. Pustio je drugima da pune minutažu državne televizije pa preselio na krajnji istok Rusije, poluotok Kamčatku, gdje s odabranicom uz veselje gladuje i snima mriještenje lososa.
No može li se s demonima suočiti bijegom?
Ratnu traumu i egzistencijalistička razočaranja ratnog reportera Vjačeslava Nemješeva u koherentnu je cjelinu uobličila redateljica Julia Mironova, čiji se kratki uradak tako svrstava u kategoriju filmova o PTSP-u, tj. tematski se bori u istom rovu s “O ljudima i ratu” / “Of Man And War” (2014) Laurenta Bécue-Renarda, na fronti egzorcizma traume kroz rat provučenih američkih vojnika.
Za razliku od “O ljudima i ratu”, “Kamčatka” se fokusira na drugu profesiju, a ono još važnije, kao da skriva traumu od objektiva, potiskuje je kroz kontemplaciju, ribarenje, jedrenje i smrzavanje, sve dok se ne pokaže uzaludnim.
Za razliku od potonjeg, “Kamčatka” se fokusira na drugu profesiju, a ono još važnije, kao da skriva traumu od objektiva, potiskuje je kroz kontemplaciju, ribarenje, jedrenje i smrzavanje, sve dok se ne pokaže uzaludnim.
Ipak, ako uzmemo u obzir da je cijeli film bio svojevrsni eksperiment osobnog propitkivanja jednog čovjeka, kao i odnosa njegovih emocija, koliko i odnosa istih tih emocija s okolinom, logično je da je i on morao doći kraju.
Možda na tom kraju nismo sigurni što je točno taj eksperiment pokazao kada je Vjačeslavov unutrašnji svemir u pitanju, ali nas je po tko zna koji put podsjetio na mudre riječi Weza iz “Mad Maxa 2”: “Možeš bježati, ali se ne možeš skriti.”
S taman dovoljno šarma, potisnutog mraka i prelijepih kadrova prirode da se zaljubimo.
