Trebalo je proći gotovo šest mjeseci natopljenih krvlju stotina ozlijeđenih i poginulih Ukrajinaca kako bi tamošnji omraženi predsjednik Viktor Janukovič abdicirao sa svoje predsjedničke fotelje. Događanje naroda na kijevskom Majdanu početkom studenog 2013., potpalila je iskra prisilnog ukrajinskog udaljavanja od europskog zagrljaja.
Do eskalacije sukoba i najvećeg sukoba s policijom, u kojem je život izgubilo osamdesetak ljudi, dolazi početkom veljače 2014., i to u trenucima kada ukrajinski parlament odbija od naroda traženo smanjivanje (pre)velikih predsjedničkih ovlasti.
U srcu samog sukoba obitavali su ukrajinski mladići Aleksej Solodunov, Dmitrij Stojkov i Oleksandr Tečinski, snimivši “Sve je u plamenu” / “All Things Ablaze” (2014), jedno od najbrutalnijih nefikcijskih svjedočanstava nekom prosvjedu u filmskoj povijesti. S dvojicom filmaša – Aleksejem i Dmitrijem – čiji je film nedavno osvojio nagradu na 57. DOK Leipzigu, uspjeli smo popričati za vrijeme 12. Human Rights Film Festivala.
Međusobno razumijevanje uvelike je olakšala novinarka Anna Nekrasova, inače djevojka hrabrog Alekseja Solodunova. Dmitrij je u hrvatsku prijestolnicu doputovao sa suprugom Anastazijom.
Jeste li dugo razmišljali o priključenju protestima u snimateljskoj ulozi?
Aleksej Solodunov: “Najprije smo jednostavno počeli snimati prosvjede. Onda je naš prijatelj novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga predložio da napravimo kratki prilog za njegovu redakciju. Tek nakon nekoliko tjedana shvatili smo kako moramo napraviti nešto više.”
Koji su bili glavni okidači nezadovoljstva u Ukrajini?
Dmitrij Stojkov: “Svaki pojedinac je imao vlastiti razlog izlaska na prosvjede. No svima je jedna stvar bila zajednička – željeli su odlazak predsjednika Viktora Janukoviča.”
A.S.: “Ljudi su počeli protestirati nakon saznanja kako Ukrajina neće krenuti europskim kursom. No, to se odnosilo na dio prosvjednika. Većina je bila protiv predsjednika, njegovih upitnih poslovnih transakcija i raširene korupcije.”
U kojem trenutku su prosvjedi skrenuli na nasilni kolosjek? Gledajući “Sve je u plamenu” stječe se dojam kako mirnog izraza nezadovoljstva zapravo nije niti bilo…
A.S.: “Nakon Janukovičeve odluke, ljudi su počeli pristizati na Majdan. Uglavnom se radilo o studentima, ali bilo je i ostalih. Prosvjedi su u početku bili nenasilni, sve dok policija nije počela upotrebljavati silu prema studentima. Vlada je, naime, odlučila očistiti trg od prosvjednika zbog postavljanja novogodišnje jelke. Uistinu se radilo o glupom razlogu. Policija i specijalne snage tukli su ljude i dok su ležali na podu…”
Glavni sukobi s policijom, kako ste rekli, dogodili su se početkom veljače ove godine. U tom okršaju poginulo je najviše prosvjednika, njih osamdesetak. Koja je službena verzija tih događaja?
A.S.: “To još nitko ne zna, Priča je dosta komplicirana, a službena policijska verzija ograđuje se od umiješanosti u ubojstva. Njihova strana priče opisuje uporabu gumenih metaka umjesto bojeve municije. Uglavnom, nitko nije preuzeo odgovornost za smrt tih ljudi.”
Je li vas bilo strah? Vjerojatno vam nije bilo svejedno biti sudionikom majdanskog kaosa…
D.S.: “Kad snimaš, ne razmišljaš o strahu. Uvijek postoje neočekivani trenuci, ali osjećao sam se sigurnije među prosvjednicima. Opasnije je kad snimaš s policijske strane, nikad ne znaš što se može dogoditi.”
Zašto je Ukrajina toliki trn u oku Rusije? Smatraju li Rusi vašu zemlju svojevrsnom kolonijom?
A.S.: “Možda. U Ukrajini ljude govore oba jezika – i ukrajinski, i ruski. U zapadnom dijelu zemlje i selima govori se više ukrajinski; u centralnoj i istočnoj Ukrajini, odnosno velikim gradovima, prevladava ruski. Ljudi u Donjecku isticali su probleme sa zatiranjem ruske kulture, pa i jezika. No, mislim kako je to umjetno napuhan problem.”
Viktor Janukovič je u veljači otišao s mjesta čelnog ukrajinskog čovjeka. Diše li nešto lakše vaš prosječni sunarodnjak?
A.S.: “Još je prerano za vidljive rezultate. Novog predsjednika smo izabrali prije šest mjeseci, a parlamentarni izbori završili su prije nekoliko tjedana. Privremena vlada dosad se najviše bavila vojskom koja nije bila u dobrom stanju.”
Kamerom ste uhvatili trenutak u kojem jedan gospodin očajnički brani srušeni Lenjinov spomenik. Dosta upečatljiva i simbolična scena. Kako ste je vi doživjeli?
D.S.: “Ljudi su tada vikali: ‘Srušili smo Lenjina!’ Ne sjećam se je li to završilo u dokumentarcu. Zapravo, ne smatram to simboličnim trenutkom. Da, srušili su spomenik idola, važne ličnosti, i s te je strane to važan događaj. No, s moje strane gledišta, radilo se o spomeniku, ničem više.
“Između svih ljudi koji su bili uključeni u incident, njegovo ponašanje u tom trenutku držim najnormalnijim. Poslije su po gospodina došla kola hitne pomoći. Proglasili su ga neuračunjivim, ali samo jer je situacija tako nalagala. Morali su ga skloniti radi njegove sigurnosti.”
