Naslovna fotografija: Hrvoje Krstičević
U zagrebačkom Dokukinu (Kino Grič) jučer je organizirana projekcija prošlogodišnjih pobjednika Liburnia Film Festivala, jedinog festivala u Hrvatskoj kojeg pokreće isključivo domaća nefikcijska kreativna pamet.
Imali smo tako priliku nadoknaditi propušteno gradivo i pogledati naslove koji su nas zaobišli prošle godine, a od kojih smo prethodno pogledali tek debitantsko ostvarenje Kaje Šišmanović o turbulencijama razvoda vlastitih roditelja, “Kak’ je doma?” (2013., produkcija: Slobodna zona Jr. i Fade In).
Dva srednjometražna dokumentarca – “Polazište za čekanje” (2013., Maša Drndić) i “Čedo” (2012., Nikola Strašek) – ostavili smo za sutrašnje recenzije, dok ćemo se u ovom tekstu pozabaviti s ostatkom kratkometražne konkurencije s prošlogodišnje Liburnije.
I već nakon prve projekcije – iako to, naravno, u tom trenutku nismo znali – dobili smo i pobjednika večeri u “Parku ljubavi” (2013., produkcija: ADU, ★★★★), prekrasnom i decentnom 15-minutnom slavlju nešto drugačije i gotovo dinosaurski izumrle ljubavi prije socijalnih mreža.
Debitantski film Lane Kosovac minimalistički je, ali zato nevjerojatno osvježavajući i dječje iskreni uvid u bračne “tko preživi pričat će” putešestvije gotovo zaboravljenih ljudskih duhova s pogrešne strane Univerzijade.
Tri para u najboljim godinama govore o vlastitim zabludama (“Muž mi nikada nije rekao ‘oprosti’ za prevaru”) i epifanijama (“Najprije smo bili ljubavnici, pa brat i sestra, a sada smo dvije sestre”), a mjesto u dokumentarcu je pronašla i priča o unajmljenom detektivu. Slatko, lepršavo i preporučljivo!
Tek mrvicu, mrvicu slabiji i koncepcijski potpuno drugačiji “Autofocus” (2013., Milva film i video, ★★★ i 1/2) Borisa Poljaka, prošlogodišnjeg apsolutnog pobjednika Liburnije, na prvi pogled izgleda poput rutinske vježbe s ADU-a.
Zagledate li se, međutim, nešto dublje u Poljakov voajerski prikaz crkve sv. Nikole pokraj Nina i rijeke turista koja očajnički želi prokljuviti (zaključani) interijer hrvatske kulturne baštine, “Autofocusu” nesumnjivo možemo nakalemiti i dodatnu antropološku dimenziju.
Hrvatski redatelj je u svoj objektiv uhvatio čitavu lepezu različitih pojedinaca i njihovih postupaka – od nervoznih roditelja s djecom, do egzibicionistički nastrojenih čeških turistica i muškaraca koji meditiraju ispod kraljevskog ninskog sunca. Poseban plus ide pomalo nadrealnim krupnim kadrovima putničkih zrakoplova koje gotovo možete dotaknuti.
U “Presudi” (2012., produkcija: Pipser, ★★★) Đuro Gavran prati reakcije Zagrepčana i njihovih gostiju na Trgu bana Josipa Jelačića, povodom prvotne Haaške negativne presude generalu Anti Gotovini.
Nada i uzbuđenje u pozitivan ishod ultimativno se miješa s gorkim osjećajem konačnog, pa i osobnog poraza, kojeg je Gavran krupnim kadrovima najugorženijih zauvijek majstorski uspio zabilježiti na svojoj kameri. Kao i uvijek, teško je ocjenjivati ekstra-kratke dokumentarne uratke poput “Presude”, pa ocjenu uzmite s određenom rezervom…
I za kraj prvog bloka (“Kak je doma?” smo već recenzirali”), ostala nam je “Terasa” (2011., produkcija: Mitropa, ★), besmisleni i nepotrebni dokumentarac redateljskog dvojca Vedran-Sanja Šamanović, čiju ionako upitnu premisu o promatranju okolnog svijeta sa svoje terase, dodatno narušava tek materijaliziranje zamišljene ideje.
