PočetnaRecenzije"Park ljubavi" i "Autofocus" na vrhu naše "kratkodokumentarne" Liburnijine liste

“Park ljubavi” i “Autofocus” na vrhu naše “kratkodokumentarne” Liburnijine liste

|

Naslovna fotografija: Hrvoje Krstičević

U zagrebačkom Dokukinu (Kino Grič) jučer je organizirana projekcija prošlogodišnjih pobjednika Liburnia Film Festivala, jedinog festivala u Hrvatskoj kojeg pokreće isključivo domaća nefikcijska kreativna pamet.

Imali smo tako priliku nadoknaditi propušteno gradivo i pogledati naslove koji su nas zaobišli prošle godine, a od kojih smo prethodno pogledali tek debitantsko ostvarenje Kaje Šišmanović o turbulencijama razvoda vlastitih roditelja, “Kak’ je doma?” (2013., produkcija: Slobodna zona Jr. i Fade In).

Dva srednjometražna dokumentarca – “Polazište za čekanje” (2013., Maša Drndić) i “Čedo” (2012., Nikola Strašek) – ostavili smo za sutrašnje recenzije, dok ćemo se u ovom tekstu pozabaviti s ostatkom kratkometražne konkurencije s prošlogodišnje Liburnije.

Park-ljubavi

I već nakon prve projekcije – iako to, naravno, u tom trenutku nismo znali – dobili smo i pobjednika večeri u “Parku ljubavi” (2013., produkcija: ADU, ★★★★), prekrasnom i decentnom 15-minutnom slavlju nešto drugačije i gotovo dinosaurski izumrle ljubavi prije socijalnih mreža.

Debitantski film Lane Kosovac minimalistički je, ali zato nevjerojatno osvježavajući i dječje iskreni uvid u bračne “tko preživi pričat će” putešestvije gotovo zaboravljenih ljudskih duhova s pogrešne strane Univerzijade.

Tri para u najboljim godinama govore o vlastitim zabludama (“Muž mi nikada nije rekao ‘oprosti’ za prevaru”) i epifanijama (“Najprije smo bili ljubavnici, pa brat i sestra, a sada smo dvije sestre”), a mjesto u dokumentarcu je pronašla i priča o unajmljenom detektivu. Slatko, lepršavo i preporučljivo!

Tek mrvicu, mrvicu slabiji i koncepcijski potpuno drugačiji “Autofocus” (2013., Milva film i video, ★★★ i 1/2) Borisa Poljaka, prošlogodišnjeg apsolutnog pobjednika Liburnije, na prvi pogled izgleda poput rutinske vježbe s ADU-a.

Zagledate li se, međutim, nešto dublje u Poljakov voajerski prikaz crkve sv. Nikole pokraj Nina i rijeke turista koja očajnički želi prokljuviti (zaključani) interijer hrvatske kulturne baštine, “Autofocusu” nesumnjivo možemo nakalemiti i dodatnu antropološku dimenziju.

Hrvatski redatelj je u svoj objektiv uhvatio čitavu lepezu različitih pojedinaca i njihovih postupaka – od nervoznih roditelja s djecom, do egzibicionistički nastrojenih čeških turistica i muškaraca koji meditiraju ispod kraljevskog ninskog sunca. Poseban plus ide pomalo nadrealnim krupnim kadrovima putničkih zrakoplova koje gotovo možete dotaknuti.

Presuda

U “Presudi” (2012., produkcija: Pipser, ★★★) Đuro Gavran prati reakcije Zagrepčana i njihovih gostiju na Trgu bana Josipa Jelačića, povodom prvotne Haaške negativne presude generalu Anti Gotovini.

Nada i uzbuđenje u pozitivan ishod ultimativno se miješa s gorkim osjećajem konačnog, pa i osobnog poraza, kojeg je Gavran krupnim kadrovima najugorženijih zauvijek majstorski uspio zabilježiti na svojoj kameri. Kao i uvijek, teško je ocjenjivati ekstra-kratke dokumentarne uratke poput “Presude”, pa ocjenu uzmite s određenom rezervom…

I za kraj prvog bloka (“Kak je doma?” smo već recenzirali”), ostala nam je “Terasa” (2011., produkcija: Mitropa, ★), besmisleni i nepotrebni dokumentarac redateljskog dvojca Vedran-Sanja Šamanović, čiju ionako upitnu premisu o promatranju okolnog svijeta sa svoje terase, dodatno narušava tek materijaliziranje zamišljene ideje.

Povezani tekstovi

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.

21. ZagrebDox: “Ko će pokucati na vrata mog doma” – Starac i zima

"Ko će pokucati na vrata mog doma" Maje Novaković, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi

U hrvatska kina uskoro dolazi dokumentarac o Borivoju Dovnikoviću Bordi - "Škola hodanja 2" (2025) Jelene Novaković.

Novo staro čulo dokumentaristike

Na 21. ZagrebDoxu po prvi put je održan i popratni program pod nazivom "Audio Dox", posvećen formi audiodokumentaraca.

21. ZagrebDox: “Invazija” – Nazvati stvari pravim imenom

"Invazija" / "The Invasion" (2024) Sergeja Loznice samim svojim naslovom ruši koncepciju suvremene povijesti kakvu ispisuje Kremlj.

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

U tijeku prijave za Tabor New Frame Film

Nakon 22 godine Tabor Film Festivala, spomenuta filmska manifestacija počinje novo poglavlje. Od ove godine kreće Tabor New Frame Film.

“Porcelain War” – Ukradeni trenuci ljepote

"Porcelain War" (2024) gotovo je u cijelosti sastavljen od snimaka koje su u ukrajinskom Harkivu bilježili tamošnji stanovnici.

21. ZagrebDox: “Željezo” – Tvrda vizualna kultura

"Željezo" (2024) Vitalija Manskog doprinosi razumijevanju toga kako se suvremena društva nose s ratnim sukobima.

21. ZagrebDox: “Ko će pokucati na vrata mog doma” – Starac i zima

"Ko će pokucati na vrata mog doma" Maje Novaković, temi iskupljeništva i isposništva pristupa esejistički svrhovito i artistički ambiciozno.

“Kritika i društvo”: Filmska kritika u regiji – mogućnosti suradnje

Prvo ovogodišnje izdanje programa "Kritika i društvo" održat će se 9. svibnja s početkom u 18 sati u zagrebačkom Dokukinu KIC.