“Tchoupitoulas” (2012., Turner Ross i Bill Ross IV) ★★★★
Drugi dugometražni dokumentarni uradak braće Turnera i Billa Rossa IV, “Tchoupitoulas” iz 2012. godine, teško je obuhvatiti uobičajenim nefikcijsko-kritičarskim normativima. Smješten između jave i sna, cinema veritea i igranog filma, impresionističke kakofonije i profilirane ljubavne razglednice upućene New Orleansu, “Tchoupitoulas” spada u one filmove koji nikoga – u dobru i zlu – neće ostaviti ravnodušnima.
Osnovna premisa redateljskog dvorca bila je poprilično jednostavna – snimiti trojicu afroameričkih tinejdžera kako lunjaju New Orleansom i dati im potpunu slobodu u istraživanju prijestolnice jazza, danas uglavnom oporavljene od poplavnih užasa prije devet godina.
No, “Tchoupitoulas” je mnogo više od besciljnog skitanja braće Zanders i njihovog vjernog psa mjesečinom okupanog američkog Amsterdama. Ovo je New Orleans kakav vjerojatno nikad prije niste vidjeli, uronjen u hipnotički melting pot ostarjelih blues svirača, transvestita i napuštenih brodova koji su upravo izašli iz Mark Twainovog romana.
Dokumentarac braće Ross je bučan, razigran, prošaran duginim bojama i podložen dječjom radoznalošću u kojem se avantura skriva i iza obližnjeg kamenčića. Ako ste voljeli igrani film “Beasts of the Southern Wild” (2012., isti izvršni producenti na oba ostvarenja), voljet ćete i “Tchoupitoulas”.
“El Sicario, Room 164” (2010., Gianfranco Rosi) ★★★★
Još zavaravajuće jednostavniji koncept uprizorio je Gianfranco Rosi, i prije naširoko hvaljenog “Sacro GRA” (2013) potvrđujući vlastiti afinitet prema slabo osvijetljenim rubnim dijelovima društva koje nas okružuje.
U “El Sicariju” (2010), koji scenografijom podsjeća na asketsku monodramu, talijanski redatelj u potpunosti ostavlja kontrolu glavnom subjektu, bivšem plaćenom ubojici (sicario) meksičkih kartela, koji je životni vijek skratio nebrojenim neistomišljenicima.
Kao izvrstan trećepoluvremenski dodatak Schwarzovoj “Narko kulturi” (2013), “El Sicario” riječ “šok” dovodi na neviđenu razinu, u detalje opisujući spregu kriminala i politike, tehnike mučenja i ostale grozote koje se u pravilu vežu za kriminalno meksičko podzemlje. Sve uz staložen i odsutan glas nekadašnjeg ubojice, a danas pokojnika koji je spas našao u vjeri, te uz krupne kadrove bilježnice na kojoj flomasterom ilustrira svoju nekadašnju jezovitu paralelnu stvarnost.
Godine nasilja napokon su sustigle Rosijevog sicarija, koji pred kraj filma traži iskupljenje nekadašnjih grijeha. No, stvari koje je ispričao do tog trenutka, poput tvrdnje kako za “narkokartele ne postoje granice”, švercanju droge u policijskim automobilima ili grafičkim opisima samih ubojstava, ostat će vam u sjećanju još dugo nakon završne špice filma “El Sicario, Room 164”.
“A Band Called Death” (2012., Mark Covino i Jeff Howlett) ★★★ i 1/2
Nagledanija dokumentarna publika vjerojatno će nakon inicijalnog pristupa dokumentarcu “A Band Called Death” (2012) povući nezaobilaznu paralelu s “Čekajući Sugar Mana” / “Searching For Sugar Man” (2012) nedavno preminulog redatelja Malika Bendjelloula.
U javnost plasirani u približno isto vrijeme, ova dva dokumentarca u konačnici su odlepršala različitim razvojnim putanjama – Bendjelloulova dokumentarna biografija o Sixtu Rodriguezu zasluženo je pohodila oskarovsku stratosferu, dok je priča o afroameričkim začetnicima punka u SAD-u prošla uglavnom ispod radara mainstream publike.
“A Band Called Death” Marka Covina i Jeffa Howletta prati trojicu braće Hackney (Bobby, David i Dannis) i prapočetke punk pokreta početkom sedamdesetih, dakle dobrih nekoliko godina prije ukazanja Sex Pistolsa. Dečki su bili dobri, smiješio im se diskografski ugovor, a za potpisivanje istog trebalo je ispraviti tek jednu sitnicu – promijeniti ime benda (“Death”) u nešto komercijalno prihvatljiviju i ne toliko slušno opterećujuću varijantu.
Alfa i omega “Deatha”, David Hackney, ipak nije popustio pritisku s vrha, a ostalo je, kako kažu naši stari, postalo povijest. Grupa se raspala, David umro od posljedica dugogodišnjeg trovanja alkoholom, a dvojica braće zaokrenula kurs i nastavila svirati reggae. Sve dok se spletom okolnosti ime grupe nedavno nije napokon zakotrljalo u pozitivnim vibracijama…
Covinov i Howlettov film možda nema dylanovsku-larger than life auru “Sugar Mana” ili njegov bajkoviti happy end potencijal s potpisom Hollywooda. Bendjelloulov dokumentarac je svevremenska poezija dokumentarnih slika u pokretu, no niti film o detroitskim punkerima nije bez svojih aduta.
“A Band Called Death” nikad neće zauzimati visoka mjesta u godišnjim listama glazbenih dokumentaraca, ali njegova generalna prožimajuća nit prijateljstva, odanosti, upornosti i ljubavi prema glazbi, sasvim je dovoljna za garanciju jedne lijepe dokumentarne večeri ispred televizijskog ekrana.
