Izraelski redatelj Shaul Schwarz već je i prije svog debitantskog cjelovečernjeg dokumentarnog projekta “Narco Cultura” (2013) izgradio ime kao cijenjeni fotograf (Newsweek, Time, New York Times…) i direktor fotografije/redatelj (National Geographic, TNT, History Channel…).

“Narco Cultura” je, međutim, ovom nagrađenom fotografu – čiji radovi, između ostalog, obuhvaćaju snimke sukoba u Haitiju i pojasu Gaze – prvi izlet u čistokrvni autorski dokumentarizam. Stoga neupućenog promatrača sa strane i ne treba previše čuditi podatak o pomno biranoj tematici s kojom se Schwarz odlučio predstaviti široj javnosti, a koja ponovno obuhvaća nasilje u onom najizvornijem, uglavnom beskompromisno uništavajućem obliku.

Izraelčev (od 1999. godine u SAD-u) debitantski dokumentarac iznenađujuće je precizna i analtična studija posljedica koje (ne)uspješna borba tamošnjih vlasti protiv razgranatih pipaka sveprisutnih narkokartela ostavlja na živote običnih ljudi, ali i na popularnu – naročito glazbenu – kulturu.

I dok se u Meksiku broj poginulih od početka službenog rata protiv narkokartela 2006. godine već odavno mjeri u desecima tisuća, u spomenutoj srednjoameričkoj državi rasplamsao se novi glazbeni fenomen pod nazivom narcocorrido, ili u slobodnom prijevodu – narko balada.

“Narco Cultura” niti u jednom trenutku ne bježi od direktnog suprotstavljanja tinejdžerskog imaginarija s otrježnjujućim i nepovratnim posljedicama tihog građanskog rata, čije je krvavo lice i naličje Schwarz hvatao majstorskom rutinom.

Duboko ukorijenjena kultura usko povezana s drogom, nasiljem i brzinskom zaradom tako je u ovom glazbenom križancu između tradicionalnog meksičkog folka i jedne verzije američkog hip-hopa, ekspresno dobila melodični put u milijunska srca sirovim posljedicama dugogodišnjeg narko-masakra neopterećenih mladih ljudi.

Schwarz u “Narco Culturi” ne raščlanjuje uzročno-posljedičnu meksičku opsjednutost nasiljem. Njegov konačni dokumentarni proizvod ne nudi odgovore, ne postavlja dodatna pitanja niti jeftinim propovijedanjem otvara narcisoidni lijevi bok utvaranog političkog dosega, poput demagoškog Stoneovog “South of the Border”, megadebakla iz 2009. godine.

Naprotiv, Izraelac u svom izvrsnom dugometražnom debiju, kroz sudbinu mladog pjevača narcocorrida Edgara Quintera i istražitelja CSI-ja Richija Sota, apostrofira duboko procijepljenu i besperspektivnu stvarnost prosječnog meksičkog državljanina, rastegnutog između neučinkovitog državnog čekića i neopraštajuće konstantnog kartelskog nakovnja.

“Želim biti djevojka narca, to je naša kultura”, govori jedna od brzinski intervjuiranih djevojaka, zaljubljeno izjednačavajući pripadnike kartela sa sherwoodskim streličarskim baletanom u zelenom.

Kultura je to i način razmišljanja koji svojim pjevanjem o ubojstvima, kalašnjikovima i meksičkoj verziji YOLO načina života, dobrano iskorištavaju pjevači poput Edgara Quintera i njegovog benda Buknas de Culiacan. Po ciljoopravdavajućem para vrti tamo gdje burgija ne može receptu, Quintero po direktnoj narudžbi ubacuje detalje iz života lokalnih pripadnika narkomiljea.

Kad svoje gledatelje ne šokira neprekinutim kolažom mrtvih Meksikanaca i snimkama ožalošćenih članova obitelji, izraelski redatelj suptilnom virtuoznošću svoju beznadnu lopticu prebacuje na teren organa reda i mira, koji bi trebali garantirati kakvu-takvu sigurnost svojim sugrađanima.

“Narco Cultura” niti u jednom trenutku ne bježi od direktnog suprotstavljanja tinejdžerskog imaginarija s otrježnjujućim i nepovratnim posljedicama tihog građanskog rata, čije je krvavo lice i naličje Schwarz hvatao majstorskom rutinom.

Kad svoje gledatelje ne šokira neprekinutim kolažom mrtvih Meksikanaca i snimkama ožalošćenih članova obitelji, izraelski redatelj suptilnom virtuoznošću svoju beznadnu lopticu prebacuje na teren organa reda i mira, koji bi trebali garantirati kakvu-takvu sigurnost svojim sugrađanima.

No, u Meksiku, a pogotovo u Juarezu, stvari odavno ne plove normalnim meridijanima. Svjestan je toga i tamošnji CSI istražitelj, Richi Soto, uporno odbijajući vapaje vlastite obitelji za promjenom zanimanja.

Tko bi im mogao zamjeriti? U Juarezu život ne vrijedi previše, a ni policijski u posljednje vrijeme nije na naročito visokoj cijeni. Ubojstva policajaca polako su postala uobičajena crtica u novinama, a stalna psihoza strahovanja za vlastiti život desetkovala je tamošnje policijske redove.

“Narco Cultura” je kompleksno i studiozno remek-djelo o kojem bi se, bez prevelikog ustručavanja, mogao napisati zaseban esej. Shaul Schwarz je nevjerojatnim redateljskim dirigentskim štapićem uspješno isprepleo političku i sociološku komponentu u atraktivan, slojevito kompleksan ali i opominjući dokumentarni paket. Recenzija koju ste upravo pročitali u najboljem slučaju predstavlja pet posto konačnog iskustva Izraelčevog ostvarenja.

“Narco Cultura” je jedan od najzrelijih debitantskih dokumentarnih ukazanja u povijesti. Film o kojem će vam pričati i o kojem ćete pričati. Vjerujte nam na riječ.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here