Nakon skoro dvije godine od početka masovnih prosvjeda za poništenje odluke o donošenju takozvanog zakona o izručenju (Extradition Law) u Hong Kongu, donesenog po uredbi vrha Kineske komunističke partije, sjećanja na prve dane jednih od većih političkih previranja u toj posebnoj kineskoj administrativnoj regiji ostala su itekako živa, posebice u recentnoj dokumentarnoj produkciji. Unazad godinu dana, autori su s raznih stilskih pozicija pristupali temi ove političke situacije: od character-driven pa sve preko klasično opservacijskih, odnosno reportažno-novinarskih naslova. Jedan od tih brojnih dokumentarnih naslova je i “Do Not Split” (2020) norveškog redatelja Andersa Hammera, koji je ove godine nominiran za Oscara u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma. Zanimljivo je napomenuti aktualni medijsko-politički rat između Kine i spomenutog naslova koji je, kako je prije nekoliko dana prenio Guardian, kulminirao potpunom zabranom distribucije Hammerovog filma u Kini kao i prijenos dodjele ovogodišnjih Oscara na cjelokupnom tamošnjem teritoriju. Iako se većina političko-ideološki orijentiranih filmova o situaciji u Hong Kongu nađe pod udarom sve represivnijeg kineskog režima, zašto je baš “Do Not Split” u tolikoj mjeri cenzuriran?
Specifičnost Hammerovog naslova nalazi se u njegovoj surovosti, inzistiranju na snimanju u svakom opasnom trenutku kao i izvrsnim sugovornicima. Iako kroz veći dio filma pratimo dva ili tri prosvjednika iz prvih redova, primjerice poznatu aktivistkinju Joey Siu, “Do Not Split” odlično balansira između karakterizacije samih prosvjednika, ali i cjelokupnog političkog pokreta koji se međusobno nadopunjuju čineći zanimljivi kolaž i presjek aktualne društveno-političke situacije. Snimajući konstantno iz ruke i uopće ne mareći za kadriranje i ljepotu kadra, Hammer postiže dodatnu zapanjujuću direktnost i prezentnost, ne ostavljajući gledatelju mnogo prostora za interpretaciju pojedine situacije. Prateći početak prosvjeda, kulminaciju pa sve do njegovog kraja uzrokovanog pandemijom, “Do Not Split” vjerodostojno, iskreno, angažirano, ali i empatično uspostavlja kontakt s ljudima i prostorom u doba velike društveno-političke krize. Balansirajući između reportažnog stila i klasično opservacijskog, Hammer istovremeno postiže prijeko potrebnu bliskost sa sugovornicima, kao i udaljeni portret cjelokupnog prostora prosvjeda. Iako je fokus filma na samim prosvjedima, norveški autor uspješno izbjegava senzacionalističku romantizaciju borbe za bolje sutra. Težište ipak stavlja na one ključne momente prije najvećih okršaja prosvjednika i policije, ali i one u kojima se fokusira na emocionalna stanja prosvjednika.
Specifičnost Hammerovog naslova nalazi se u njegovoj surovosti, inzistiranju na snimanju u svakom opasnom trenutku kao i izvrsnim sugovornicima.
Nakon dramatičnih prikaza prosvjeda i razgovora s prosvjednicima, zadnjih nekoliko minuta filma Hammer prati jednog bivšeg prosvjednika u jeku pandemije koronavirusa u Hong Kongu. Snažnim vizualnim i narativnim kontrastom u odnosu na prethodne snažne i glasne kadrove, očituje se u mračnim i praznim ulicama grada koji još uvijek čuva tragove prošlih prosvjeda. Prateći bivšeg prosvjednika gradom, redatelj prikazuje jedan novi svijet, pa čak i jedan predan grad, otuđen od vlastite nedavne povijesti. Iako je pandemija naglo prekinula prosvjedne akcije, “Do Not Split” prikazuje i ono što ostaje nakon višemjesečnih borbi. Iako je nekolicina portretiranih prosvjednika otišla iz Hong Konga radi straha od sve represivnijih zakona, Hong Kong je ipak daleko od predaje. Otpor je i dalje prisutan u drugim kanalima, primjerice na društvenim mrežama, prvenstveno u slučaju već prethodno spomenute Joey Siu. Hong Kongu nakon borbe ostaju ljudi i sjećanje na međugeneracijsko zajedništvo koje služi kao podsjetnik na ogroman potencijal i društveni kapital koji se iskazao u višemjesečnim uličnim bitkama.
