PočetnaIntervjuiBoris Mitić: "Dokumentarci se kod nas i dalje preolako shvaćaju"

Boris Mitić: “Dokumentarci se kod nas i dalje preolako shvaćaju”

|

Zanimljiv je životni put imao bivši srpski novinar Boris Mitić koji je, između ostalog, radio i za beogradsko predstavništvo ugledne agacije France press, Playboy i New York Times. Početkom novog milenija danas 36-godišnji Mitić je, razočaran u novinarsku profesiju, napustio profesionalno bavljenje pisanim umjetničkim oblikom te se u potpunosti posvetio režiranju dokumentarnih filmova.

Mitić je u desetak godina boravka u dokumentarnim vodama snimio tri srednjemetražna filma: “Lepa Dijana” (2003), “UNMIK Titanik” (2004) i “Doviđenja, kako ste?” (2009), koji su prikazani na oko 150 festivala diljem svijeta i koji su nagrađeni s dvadesetak nagrada.

Razgovor s elokventnim srpskim redateljem imali smo u sad već stalnoj bazi zagrebačkog kina Grič, nakon njegovog predavanja o istini u dokumentarnom filmu u sklopu Restartovog programa Hall od Fame.

Borise, ti si se nakon novinarskog miljea prešaltao u onaj dokumentarni. Gdje se i kada dogodio taj presudni klik?

“Ja sam iz svijeta novinarske prljavštine pobjegao u nešto što sam tada doživljavao kao čistoću dokumentarnog filma. U cijelu priču upao sam prirodno i spontano, kad sam snimajući svoj prvi film (“Lepa Dijana”, op. a.) prvi put uzeo kameru u ruke. Prije toga nisam imao nikakvog iskustva. Niti redateljskog, ni snimateljskog, ni montažerskog, ni distributerskog… Nisam imao pojma o ničemu.”

“U to vrijeme filmski festivali nisu bili eksponirani kao danas i jednostavno nisi imao toliko neposredan i direktan uvid u stanje industrije kao danas. Sjećam se iznimno sporih modema i dana kada je ideal spajanja na internet bio onaj modem brzine 56 kilobita u sekundi. To je onda bilo baš de luxe.”

“Danas ti, recimo, na dva portala možeš saznati sve o svjetskim filmskim festivalima, pogledati 100 najboljih filmova svih vremena, skinuti torente… Imaš praktički sve. Tada ništa od toga nisam znao, ali i takav put je na neki način imao svojih prednosti, pošto stvaraš nešto potpuno prirodno.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Znači li to da si se malo razočarao u dokumentarni svijet? Da možeš birati, bi li ponovio svoj cjelokupni put?

“Pa ne, meni je bilo super. “Lepu Dijanu” sam snimio slučajno. U filmu sam imao karizmatične likove, a i sam dokumentarac je crowd pleaserski i zapravo vrlo gledljiv. Tek sad prepoznajem neke njegove kvalitete koje sam tad instiktivno ili slučajno ukomponirao u film.”

“Ja nisam imao frustraciju režiranja svojeg prvog filma, niti potrebu za dokazivanjem ili opravdavanjem četverogodišnjeg filmskog studija. Sve je, naime, bilo potpuno prirodno. To bi za većinu autora trebao biti pokazatelj kako se probija led u izradi prvog dokumentarnog filma.”

Možeš li navesti neke stvari koje su te kao novopečenog redatelja iznenadile u dokumentarnom svijetu?

“Ono što je mene fasciniralo, i tada i danas, jest ta neka turistička komponenta bavljenja filmom. Kad su me, recimo, zvali na IDFA-u, nisam znao kako je to najveći festival dokumentarnog filma na svijetu. Meni je bilo nepojmljivo da me netko zove u Amsterdam, plati kartu i pet noćenja i da prikaže nešto što sam ja iz zajebancije snimio u svojem kvartu. Znaš, cijelo vrijeme sam mislio da je to neka vrsta onog Nigerian scama, što dobiješ preko maila.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

U biti, radiš ono što voliš i još te za to plaćaju. ‘Di ćeš bolje…

“Da, poslije sam s “Lepom Dijanom” bukvalno otišao na put oko svijeta na osamdeset festivala. Bio sam u četrdeset zemalja koje nikad ranije nisam posjetio. Fascinantna mi je činjenica kako ljudi diljem svijeta doživljavaju filmsku umjetnost na sličan način.”

Jesi li se osjećao poput određenog autsajdera u dokumentarističkom miljeu nakon svojeg prvog snimljenog filma? Jer, budimo realni, donedavno nisi nikad držao kameru u ruci, a sad okolo putuješ s međunarodno priznatim dokumentarcem…

“Dogodilo mi se da prije početka jednog festivala pogledam program na kojem je bio neki film o američkim beskućnicima koji žive po vlakovima.”

“Onda vidim kako je za isti dokumentarac muziku radio Tom Waits, da je sniman na Super 16-ici u crno-bijeloj tehnici i kako je snimanje potrajalo sedam godina. I onda direktno s aerodroma odem pogledati taj film i jednostavno se frapiram kvalitetom viđenog.”

“Poslije sam se upoznao s autorom, koji mi je i dan-danas jedan od najboljih prijatelja. Gledamo mi tako moj dokumentarac, koji se prikazivao nakon njegovog… Publika oduševeljena, a ja samo što ne zaplačem. Počeo sam sam sebi govoriti: “Što ću ja ovdje? Vidi ovdje greške, ajme…”

“I onda, nakon nekoliko projekcija, dođem na prikazivanje “Lepe Dijane” u njihovu najveću dvoranu, gdje je ekran širok dvadeset metera. Gledam ja tako svoj film kao da ga gledam prvi put i u jednom trenutku pomislim: ‘Jebote, stvarno mi je dobar ovaj film!'”

“Poanta je da se previše ljudi izbedači nepriznatom kvalitetom svojih prvih filmova. Isto tako, većina ljudi napravi grešku snimajući tematiku koja im nije bliska i prirodna.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Rekao si da je “Lepa Dijana” došla spontano. A ostali filmovi? Što određena dokumentarna tematika mora zadovoljiti kako bi te potaknula na snimanje budućih dokumentaraca?

“Meni glavno pitanje – koje djeluje poput vrlo sebičnog pristupa – glasi: “Što me toliko trenutno fascinira u životu da bih tome posvetio duže vremensko razdoblje?” Nekad sam mislio da snimanje dokumentarca traje mjesec-dva. Sad se ispostavilo da cijeli proces može potrajati i četiri godine.”

“Recimo, kod “Lepe Dijane” mi se svidjela ta romska alkemičarsko-fajterska energija. To je kod njih najbolje. Moj prvi dokumentarac dobro fukncionira i zbog te energetske zaraznosti.”

“UNMIK Titanik” je važan zbog činjenice kako sam se u jednoj noći riješio pet godina novinarskih frustracija. Rekao sam više u tih pedeset filmskih minuta nego u svih pet godina bavljenja high level novinarstvom.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Sve svoje dosadašnje filmove snimio si kao One man band. Prevedeno – sve elemente dokumentarne produkcije radio si vlastitim snagama. Bojiš li se možda da su tvoji filmovi zbog te odlike izgubili na određenoj tehničkoj kvaliteti?

“Takav način snimanja dogodio se sticajem materijalnih okolnosti, pošto su prva dva moja dokumentarca snimana bez budžeta. A onda, kad dođeš na jedan od pitching foruma, shvatiš da se niti jedan dokumentarac ne snima s budžetom ispod 200 tisuća eura.”

“Ja sam svoje prve filmove snimio ispod dvjesto maraka – zajedno. Naravno da bih najviše volio kad bi imao snimatelja koji bi me mogao rasteretiti u tom pogledu. Volio bih imati i producenta koji bi se bavio svim drugim stvarima. Čak i tonca koji bi tim stvarima pristupao na kreativan način…”

Znači li to da i danas zbog financijskih poteškoća ne možeš skupiti željenu tehničku ekipu s kojom bi snimao nove filmove?

“Danas i hoću, i mogu, i moram… Baš je poanta mog najnovijeg filma “O Ništa” u suradnji s desetinama nagrađenih snimatelja diljem svijeta. Ja, u stvari, samo sjedim i režiram. To radim zadnje dvije godine, ali tek sada kreće operativni dio filma. Cijeli projekt trebao bi se realizirati u naredne dvije godine, a ja sam samo jedan od snimatelja.”

“Stvarno se nadam da će moj najnoviji dokumentarac dobiti na estetskoj i produkcijskoj kvaliteti. Moji prvi filmovi bi ispali potpuno drugačije, čak i da sam imao samo jednu osobu pokraj sebe, pošto bi se izgubila nit spontanosti i intime, koja je bila njihova najveća kvaliteta.”

“U trećem dokumentarcu sam imao sređenu financijsku situaciju, no na pola filma odlučio sam prekinuti suradnju sa svojim prijašnjim snimateljima. Jednostavno sam otišao predaleko u razmišljanjima u odnosu na njih koji su snimali lijepe kadrove, ali koji su bili semantički isprazni.”

“Da ne bi bilo zabune, oni su snimali ljepše kadrove od mojih, ali nisu snimili ono što je meni trebalo. “Doviđenja, kako ste?” se bazira na sadržaju a ne ljepoti slike. Tako da sam cijelu stvar do kraja istjerao sam. Sad imam svoju viziju “Ničega”, no ne želim ispasti pretenciozan prikazujući samo svoju verziju spomenute tematike.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Naravno. Samo teško da dokumentarni filmovi mogu zadržati objektivnost u onom najčišćem i najsirovijem obliku…

“Slažem se. Ali kad se već odvažujem prikazati dokumentarac o ničemu, i kad ti kao gledatelju uzmem sat i pol vremena žviota tom bezobraznom tezom… Previše sam ponizan kako bih ti prikazao samo moje viđenje ničega. Zato i želim pokazati viđenje ničega od strane najvećih svjetskih snimatelja i njihovih različitih kultura i estetika.”

“Kao redatelj ja im dajem uputstva u pet faza, nakon čega gledamo snimljeni materijal. Ovdje, za razliku od “Dijane”, šest mjeseci analiziramo jedan kadar. To je glavna razlika u odnosu na moje prethodne filmove.”

Imam osjećaj da je balkanska publika na poprilično niskim granama glede kulture plaćanja filmske, a naročito dokumentarne umjetnosti. Zapravo, postavlja se i dodatno pitanje – zna li naša publika prepoznati dobar dokumentarni film?

“Dokumentarna publika na Balkanu postoji. To je ista ona publika koja, recimo, prati autorski film. I to je dobro. To definitivno može imponirati svakom autoru koji se bavi dokumentarnim filmom. A opet, ta spoznaja traži i odgovornost koja nalaže kako toj istoj publici ne možeš uvaliti bilo kakav proizvod.”

“Dokumentarci se kod nas i dalje olako shvaćaju, kako u upravljanju, tako i u analizi. Tu ima dosta prostora za napredak, pogotovo u upravljanju. No, doći će to na svoje čim što više domaćih autora shvati koliko drugih ljudi u svijetu gine za svoje filmove.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

U svojim prethodnim intervjuima rekao si da stanje s dokumentarcima na Balkanu i nije toliko loše koliko se možda na prvi pogled čini. Istaknuo si da možda nemamo vrhunsku kvalitativnu produkciju, ali da generalno proizvodimo dobre dokumentarne filmove. Stojiš li i dalje kod tog mišljenja?

“Ima autora, ali rijetko tko se dokumentarcima potpuno posvećuje kao da im je to jedini cilj u životu. Kao što se, recimo, obućar posvećuje izradi i popravljanju cipela. Mislim da redatelji gledaju dokumentarni film kao neku usputnu fazu, a ne kao posao koji zavrijeđuje puni aganžman.”

“Ja sam u toj nekoj suludoj situaciji da se bavim isključivo dokumentarcima. Meni je, iskreno, posve neshvatljivo kako ljudi koji rade dodatne poslove mogu sve to stići. Uzmimo moj primjer – imam pristup gomili baza novih filmova, idem po raznim festivalima, razgovaram s ljudima iz industrije i opet imam osjećaj da kaskam za idealnim znanjem. Da ne mogu pohvatati sve što se događa u svijetu dokumentarnih filmova.”

“A sad uzmite nekoga tko, što ja znam, radi u marketinškoj agenciji ili televiziji. Zamislite kako je njima koji umorni nakon posla moraju raditi i na svojem dokumentarnom filmu. Suludo je to, ali ja sam napravio taj svjestan izbor…”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Znači, ako sam te dobro razumio, ti od svojeg profesionalnog izbora ipak uspijevaš spajati kraj s krajem?

“Da. Radim taj film “O ništa”, živim od svojih starih filmova i predavanja po svijetu. Radim neke stvari koje su vezane za dokumentarne filmove, poput pisanja kolumni, predselekcija za festivale itd. Ali ništa što nema veze s dokumentarcima.”

Kako vidiš uloge država u poticanju dokumentarne produkcije na ovim područjima?

“HAVC je u Hrvatskoj napravio sistem u kojem ste vi kao bubrezi u loju. Čini mi se jedino da ovdašnji ljudi olako primaju taj novac. Ako ti za svoj trip od projekta uzmeš 100 tisuća kuna od države, trebao bi doći pred onog radnika koji kopa ili vari, i koji se ubija od posla, i reći: “Ej, brate, meni je država dala 100 tisuća kuna. Vidi što sam napravio. Misliš li da je to OK?”. E sad, ako ti takva osoba kaće da je to OK…”

“Moraš shvatiti da je novac rijedak i da ga trebaš ispoštovati. To najbolje možeš napraviti tako da za dobivene novce snimiš film koji će izgledati kao da je snimljen za desetorostruko veći iznos. Većina ljudi na Balkanu se ponaša u stilu: “Ako mogu Danci, mogu i ja. I ja sam dokumentarni autor…”

“Mislim da se ljudi u dokumentarnom svijetu previše nonšalantno odnose i prema scenariju, ali i etičnosti koja je na vrlo klimavim nogama. Upitan je i tehnički aspekt cijele priče, koja se odvija na način: ‘Nitko mi neće oduzeti pare ako mi film nije tehnički perfektan.'”

“Naši autori bi trebali poraditi i na plasmanu, u kojem treba biti kreativan. Ne možeš nakon završetka filma očekivati dvadeset agenata ispred pekare, koji u redu čekaju s ponudama. Ukratko, na svakom nivou produkcije ima prostora za napredak.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Svi dokumentarci koje si dosad snimio na izravan su način povezani s tvojom domovinom Srbijom. I sva tri tvoja filma, barem meni, odaju dojam ambivalencije, u kojoj si s jedne strane fasciniran Romima i odlučnošću sunarodnjaka na Kosovu, a s druge razočaran i ciničan oko trenutne političke situacije. Je li ti možda žao, kako osobno tako i profesionalno, da si se rodio na obroncima brdovitog Balkana?

“Generalno mi nije žao. Žao mi je jedino što se cjelokupna situacija razvija na takav način. Ja sam zahvalan toj sredini gdje sam živio. Kao i roditeljima, profesorima, prijateljima i ovim ljudima koji su mi dali najgore kontraprimjere oko sebe. S te strane sam zadovoljniji što sam živio u takvom okruženju, nego da sam odrastao pod staklenim zvonom. Možda me je ta sredina uvjetovala ili sam se možda takav rodio, pa bi mi drugačije bilo dosadno…”

Kako bi opisao trenutnu situaciju na Kosovu? Hoće li dolje ikad biti mira i je li se što promijenilo u odnosu na razdoblje u kojem si snimio “UNMIK Titanik”? Rekao si da si snimanjem tog filma ispucao dosta svojih nakupljenih frustracija…

“Ispucao sam se jer sam rekao sve što sam htio reći glede te tematike, za razliku od novinarstva koje ju banalizira i relativizira. Kosovska situacija je licemjerna i definitivno naopako postavljena…”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Meni su posebno ostale u pamćenju dvije scene “UNMIK Titanika” – ona u kojoj dvije djevojčice na stubištu sa sjetom pričaju o trogodišnjem neodlasku u disko te nonšalantno priznanje dvojice dječaka koji opisuju vezivanje petarde za glavu goluba. Djeca naviknuta na nasilje opet će postati sudionicima neprekinute kosovske spirale zla…

“Ta djeca su odrasla u takvoj sredini. Njima je to normalno. No, ne brinem se ja toliko za njih, koliko je problem u kosovskom diskursu koji se zasniva na pogrešnim premisama, a koji podcrtava normalnost i način svih tamošnjih događanja. Njima je to potpuno normalno. Kao kad bi netko usred rata rekao: “‘Ajde da prihvatimo realnost koja je trenutno prisutna.” Realnost na Kosovu je potpuno naopaka. Ja ih vrlo žalim.”

“Mislim da će albanska euforija brzo splasnusti i da će tamošnji ljudi shvatiti kako su si napravili medvjeđu uslugu. Postaviti jednu kvazidržavnu tvorevinu na toliko bolesnim premisama ne može donijeti ništa dobroga. Albanci na Kosovu ne žele priznati svoje greške i krenuti od nule. Oni zapravo gaze po starim greškama i tjeraju po svome.”

Boris Mitić
Foto: Goran Matošević

Hoćemo li vidjeti dugometražni debi Borisa Mitića? Sva tri tvoja filma su srednjemetražne duljine. S razlogom ili?

“Dokumentarni filmovi se televizijama prodaju u jednosatnim formatima, i ja od toga živim. Mislim da niti jedan europski dokumentarac ne može živjeti od prodaje kino-ulaznica. Za film od sat i pol treba imati i mesa, no moj najnoviji dokumentarni film “O ništa” bit će dugometražnog formata.”

Što bi, po tvom mišljenju, trebalo napraviti za dodatno privlačenje publike na projekcije dokumentarnih filmova?

“Naša publika bi trebala gledati što više filmova. Trebali bi se navući na dokumentarce koji su bliski igranim filmovima i koji u sebi sadrže filmičnost, dinamičnost i kvalitetu filmskog doživljaja. Nakon toga bi se mogli polako prešaltati, pogotovo kad ljudi shvate da u dokumentarnim filmovima mogu dobiti isti nivo filmskog zadovoljstva kao kod igranih ostvarenja.”

“Dokumentarci su još i istiniti, ludi i svaki je drugačiji na svoj način. Recimo, znam dosta ljudi – ja prvi među njima – kojima su igrani filmovi postali banalni. Gledatelje treba navući gledljivijim dokumentarcima koji toliko toga vraćaju svojoj publici, a kasnije im širiti vidike s radikalnijim nefikcijskim formama.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

19. DOKUart: “Susjed Abdi” – U životu je važna velika slika

"Susjed Abdi" (2022) je i stilski konzistentan izvještaj o tome što sve digitalne tehnologije mogu uz malo mašte.

Dokumentarcu “Izbor za Miss zatvora” Srđana Šarenca Grand Prix 25. Mediteran Film Festivala

"Izbor za Miss zatvora" (2024) bh redatelja Srđana Šarenca osvojio je Grand Prix te Nagradu publiku 25. Mediteran Film Festivala.

20. Festival 25 FPS: “Iščezavanje” – Sanjive slike nestajućeg Japana

"Iščezavanje" / "Fade" (2023) Asako Ujite je na ovogodišnjem, 20. Festivalu 25 FPS dobio jednu od Grand Prix nagrada.

Treće izdanje “Kritike i društva” u Dokukinu KIC

Treće izdanje filmsko-diskurzivnog programa "Kritika i društvo" u organizaciji Hrvatskog društva filmskih kritičara održat će se u ponedjeljak, 14. listopada i utorak, 15. listopada, u zagrebačkom Dokukinu KIC.

Kinoteka apstraktnog statusa

Položaj Hrvatskog filmskog arhiva (Hrvatske kinoteke) od devedesetih se periodički postavlja u centar šire društvene rasprave.

25. Mediteran Film Festival: “Izbor za Miss zatvora” – Bez leda u žilama

U Ženskoj kaznionici Pirajui Šarenčeva je ekipa filma "Izbor za Miss zatvora" (2024) popratila razdoblje priprema i održavanja događaja iz naslova.

19. DOKUart: “Moje tijelo” – Zamka plitke sentimentalnosti filmskog eseja

"Moje tijelo" Margreth Olin je u konačnici upao u zamku banalnosti te manjka znanja i senzibiliteta za tisućljetne patrijarhalne obrasce.

Wen Hui – Dokumentarizam kao pokretna slika

Posljednji ovogodišnji "Istočni horizonti" donose portret Wen Hui, jedne od pionirki suvremene plesne prakse i koreografije u Kini.

“Dulum zemlje” kao prva hrvatska produkcija sa zelenim pečatom

"Dulum zemlje" je prva hrvatska audiovizualna produkcija koja posjeduje Green Film (Zeleni film) certifikat.

Ciklus “Slike doma” u Dokukinu KIC

Novi kino-tjedan zagrebačkog Dokukina KIC donosi ciklus "Slike doma" sa četiri filma koja se bave pojmom doma te izmještenosti uslijed migracija, gentrifikacije ili ratnih stradanja.