Osobni poraz. Nema druge riječi. Čak i nakon tolikih godina još uvijek imam ogroman osjećaj krivnje ukoliko ne pogledam film do samog kraja. Neujednačena radnja? Nema veze, možda nam redatelj suptilno pokušava prikazati emocionalnu rastresenost glavnog lika. Predvidljivost zapleta? Možda, ali ova glumica ima lijepe tajice, pitam se jel’ to kupila u Lidlu na rasprodaji… Izgovori? Check! Ne može film toliko otić’ na kvasinu, koliko ja mogu zagrijati fotelju i čekati spasonosnog gizdavog jednoroga koji u zadnjim sekundama filmske utakmice nagrađuje moj nediskriminirajući celuloidni optimizam (čitaj: vlastitu glupost).
U ovim trenucima se trudim sjetiti kojim sam filmovima dao “Šimecki” davno prije odjavne špice, i iskreno, na pamet mi padaju tek dva filmska ostvarenja – “The Hurt Locker” od Kathryn Bigelow, i “Russian Ark”, redatelja Aleksandra Sokurova. “Sans Soleil” (1983), francuskog redatelja Chrisa Markera, nažalost, spada u tu rijetku i ugroženu “kraj nas snađe prije odjavne crnine, joooj” skupinu. Chris Marker – rođen kao Christian François Bouche-Villeneuve – nipošto nije filmski marginalac, dapače. Francuz je pokupio pregršt nagrada za svoje dokumentarce i kratke flmove (Berlin, Krakow, francuski Cesar…), od kojih je upravo jedan takav – “La Jetee” iz 1963. godine – adaptiran na veliko filmsko platno (“12 Monkeys” Terryja Gilliama). Redatelj nas je prošle godine zauvijek napustio. Imao je 91 godinu.
Kako plastično dočarati “Sans Soleil”? Zamislite “Thin Red Line” remiksiran s “The Holy Mountain”. Oduzmite zamišljenom miksu poetičnost prvog i revolucionarnu mističnost drugog. Oduzmite i Vegetu. I sol. I origano. Dobro, odlično! Tek sad vam neće biti ništa jasno. Nemojte očajavati, imate jabuku! U reklami za dezodorans onaj frajer sada konja jaše naopako.
Kako plastično dočarati “Sans Soleil”? Zamislite “Thin Red Line” remiksiran s “The Holy Mountain”. Oduzmite zamišljenom miksu poetičnost prvog i revolucionarnu mističnost drugog. Oduzmite i Vegetu. I sol. I origano. Dobro, odlično! Tek sad vam neće biti ništa jasno. Nemojte očajavati, imate jabuku! U reklami za dezodorans onaj frajer sada konja jaše naopako.
“Sans Soleil” je upravo to. Čistokrvni i uglavnom besmisleni napad na sva moguća osjetila. Dvosatni mind fuck za najizdržljivije mazohiste. Jer ono što je trebala biti filozofska introspektivna razglednica iz Japana, Finske i ostalih prikazanih država i događaja, pretvorilo se u pretenciozni, nerazumljivi i egoistički dokumentarni gulaš. Power Point prezentacija na steroidima kojima je istekao rok trajanja.
Markerova vizija Japana, kojeg je dobro upoznao u 70-ima godinama prošlog stoljeća, je nepovezana, zatrpana i nerazumljiva. Jer što reći na slijed događaja u kojem u jednom trenutku vidimo mrtvog vojnika, u drugom izmasakriranu zebru, a u trećem gospodičnu koja nam u naraciji čarobno i beskrupulozno servira nepovezane Hitchkockove reference? Muzej, kapelica i seks shop u jednoj zgradi. Dvometarska lutka Johna Kennedyja. Slike iz svemira i filozofska propovjedačina s oblaka.
“Sans Soleil” nije tipičan dokumentarac. Nije ni igrani film. Nažalost, nije ni dobar film. Redatelj Chris Marker stvorio je raspršeno i gotovo psihodelično filmsko iskustvo. Filozofski pir za odabrane ili one koji se tako vole osjećati. Nemojte reći da vas nisam upozorio. Izdržite do kraja i dobit ćete Kolu sa svojim imenom….
