Recenzije22. Human Rights Film Festival: "TWST / Things We Said Today" -...

22. Human Rights Film Festival: “TWST / Things We Said Today” – Simfonija velegrada

|

Naslov koji se pojavljuje na početku filma, “TWST”, pomalo je ili podosta zagonetan. Šifra koju valja otključati ne bismo li shvatili o čemu nam film govori? No jednostavnije je nego što se naoko čini. Jedna od prvih asocijacija, ona na ples twist, odnosno tvist, osmišljen i vrlo popularan početkom 1960-ih, točna je. “TWST / Things We Said Today” (2024) njemačko-rumunjskog autora Andreja Ujice smješten je u 1960-e, u postojbinu tvista, SAD, a iako mu tvist nije tema, pokoja minuta oko sredine filma posvećena je nekolicini vještih, zanesenih, razdraganih plesača razvedenih inačica tvista u glasovitom klubu Big Wilt’s Smalls Paradise newyorškog Harlema. Dok njegovi posjetitelji, crnoputi i bjeloputi, bodro zajednički tvistaju uživajući u poletnoj glazbi i razuzdanim pokretima, na drugoj obali SAD-a, u losangeleskom Wattsu, žestoki prosvjedi crnoputog stanovništva koje se osjeća poniženo i obespravljeno pod neprestanim i neopravdanim rasističkim vrijeđanjem i terorom bjeloputih, ponajviše policajaca koji su, samim svojim statusom, “uvijek u pravu, čak i onda kad su u krivu”.

Premda nije riječ o djelu koje bismo doživjeli društveno-politički usmjerenim i angažiranim, Ujičin film ipak jest nenametljivo pregnantan takvim tonovima. Suzdržano, netezično ocrtavajući određenu napetost razdoblja u kojem se možda već tad, možda tek retrospektivno, ćuti prelazak iz svojevrsne nevine vedrine ranih 1960-ih u snažna, tmurnija previranja kasnijih godina desetljeća, s 1968. kao “godinom koja je uzdrmala svijet”, kako će poslije često biti označena.

Drugi dio naslova, u filmu ispisan pred sam kraj, jest “Things We Said Today” – čega je TWST akronim – a posrijedi je naslov pjesme The Beatlesa, čiji stihovi, u prijevodu, glase: “Jednoga dana, kad budemo sanjarili… sjetit ćemo se onoga što smo govorili danas.” Ni tu, niti ijednu drugu pjesmu Beatlesa u filmu nećemo čuti (odnosno, jedna-dvije bit će čute svega nekoliko sekundi), no rečeni stihovi nedvojbeno su nit vodilja Ujičina pristupa stvaranju ovoga djela. I sam veliki ljubitelj Beatlesa, “najboljeg pop-rock sastava svih vremena”, što možemo saznati u pratećim intervjuima s njim, Ujică, rođen 1951. u Bukureštu, u vrijeme je beatlemanije bio tinejdžer, a bez obzira na to je li liverpoolske bube zavolio tad ili naknadno (ne znamo kad je glazba Beatlesa prodrla do Rumunjske), njihovu je čaroliju očito duboko osjetio i doživio. Sada, dakle, šezdesetak godina poslije, na svoj način sanjari o onomu što je 1965. bilo danas, mada se zbivalo na drugom kraju svijeta od onoga gdje je Ujică tad bio i o čemu je, dječak iz Rumunjske, možda sanjario i tad. U tom sanjarenju, sada otjelovljenom u ovom filmu, naći se u New York Cityju u koji, iz Ujedinjenog Kraljevstva, na svoju drugu američku turneju, slijeću Beatlesi, dočekani nevjerojatnim beatlemanijskim entuzijazmom tisuća obožavateljica, ponajviše starijih osnovnoškolki koje nezaustavljivo vrište od oduševljenja i padaju u nesvijest na samu pomisao o čupavcima, a kamoli u okolnostima u kojima se ovi nalaze u neposrednoj blizini, s mogućnošću da ih nakratko i vide.

Te 1965., u kolovozu, i sami su Beatlesi bili na pragu prekretnice koja će se jasno otjeloviti nekoliko mjeseci poslije, albumom “Rubber Soul”, snimanom u listopadu i studenome, a objavljenom početkom prosinca te godine, svega četiri mjeseca nakon aktualnog albuma “Help!”, objavljenog početkom kolovoza. “Rubber Soulom” su, kako glazbeno, tako i pojavnošću, ukoračili u svoje zrelo razdoblje, ono ozbiljnih pop-rock glazbenika, i dalje prvorazrednih zvijezda, ali ne više samo najboljih, najdarovitijih i globalno najprivlačnijih u već poznatom području i suzvučju pop-hitova pretežno ljubavno-romantičnih motiva, nego sastava koji zvukovno i tematski načinje i otvara nove vidike. Njihov imidž slatkih, dražesnih, simpatičnih, zabavnih, podjednako podšišanih momčića u istim ili sličnim odijelcima, koje bi, kako se znalo reći, svaka majka poželjela za zeta, kolovozom je 1965. još bio na snazi, ali i na izdisaju. To se tad možda i nije primjećivalo, no momci su, kako su sami poslije rekli, u to doba već bili itekako zasićeni tim okvirom koji su prirodno nadrastali.

Ujică se, doduše, ne bavi ni poviješću ni analizom unutarnje dinamike Beatlesa, niti je “TWST” film o Beatlesima. No cjelina je omeđena i obilježena upravo njihovim drugim posjetom SAD-u, vremenski smještena u tri dana, od stupanja buba na američko tlo 13. kolovoza do njihova slavnoga koncerta na newyorškom stadionu Shea 15. kolovoza, koji je pohodilo 55 600 posjetitelja, čime je postignut rekord u posjeti nekom pop-rock koncertu, a koji će (ne računajući festivale s mnogo zvijezda) tek osam godina poslije, 1973., nadmašiti Led Zeppelin nastupom na stadionu Tampa, u Tampi u Floridi.

Cjelina je organizirana kao besciljno, no ne i besmisleno tumaranje gradom osobe koja ima slobodnog vremena napretek i ne pritišću je nikakve obveze, čak ni one turističkog razgledavanja.

Uz svesrdnu pomoć montažerke slike i zvuka te oblikovateljice zvuka Dane Bunescu, Ujică je “TWST / Things We Said Today” sastavio od arhivskih materijala zabilježenih, koliko shvaćamo, baš u ta tri dana te tako ponudio razmjerno neobveznu i naoko usputnu, ali odlično organiziranu, ugođajem snažno prožetu sliku dijela života opuštenog New York Cityja za ljetnih praznika (uz spomenuti iskorak u Los Angeles, u koji zavirujemo preko vijesti koje neki čovjek gleda na televizoru). Svojevrsnu simfoniju velegrada sastavljenu od dokumentarnih snimaka iz arhiva televizijskih kuća te privatnih, kućnih filmova, većim dijelom crno-bijelih, posljednjom četvrtinom filma u boji, zapisanih na 16-mm i 8-mm vrpcama, teksture, valera i kolorita što već na prvi pogled pripadaju onim vremenima.

Cjelina je organizirana kao besciljno, no ne i besmisleno tumaranje gradom osobe koja ima slobodnog vremena napretek i ne pritišću je nikakve obveze, čak ni one turističkog razgledavanja. Tim nas putom bez hitnje i strogosti, no vrlo sigurno vodi već sam arhivski materijal, promišljeno unizan čvrstom logikom ili intuicijom. Dodatnu pripovjedno-poetičnu notu jamči uvođenje dvaju likova, tinejdžera ucrtanih jednostavnom animacijom koju potpisuje Yann Kebbi.

Jedan od njih je nad sobom i budućnošću pomalo zabrinuti Geoffrey, koji nas rahlim unutarnjim monologom vodi većinom filma, od zračne luke gdje iz daljine dočekuje Beatlese, preko sudjelovanja na njihovoj tiskovnoj konferenciji u hotelu Warwick, pa do stadiona Shea. Druga je tinejdžerica Judith, uz koju, vedru i bezbrižnu, film dobiva boju, a nju pratimo u posljednjem činu cjeline, dok iz svoga doma u Northwoodu u Philadephiji putuje prema Shei, također usput razgledajući New York City, uključujući i posjet velikoj Svjetskoj izložbi. Oboje se likova čine fikcijskima, no temeljeni su, čitamo na odjavnici, na zbiljskim zapisima dvoje američkih književnika koji su 1965. uistinu bili toga uzrasta – dnevniku Judith Kristen i autofikcijskim tekstovima Geoffreyja O’Briana – u što su upletene i sastavnice davno napisane priče “Isabela, prijateljica leptira” samoga Ujice.

Za osjećanje, razumijevanje, prepuštanje, uživanje u “TWST-u”, međutim, nije nužno o podrijetlu sastavnica niti o Beatlesima znati ništa više od onoga što se u samom filmu nudi i vidi. Iako sve to pozadinsko čini gusto tkanje djela, “TWST / Things We Said Today” govori i djeluje sam za sebe, bez potrebe za izvanfilmskim informiranjem. Mada usmjeren na lakšu temu od one društveno-političkog prevrata u Rumunjskoj 1989. kojom se Ujică bavio u svoja dva najpoznatija filma, “Videogramima revolucije” / “Videograms of a Revolution” / “Videogramme einer revolution” (1992., suredatelj s Harunom Farockijem) i “Autobiografiji Nicolaea Ceausescua” / “The Autobiography of Nicolae Ceausescu” / “Autobiografia lui Nicolae Ceausescu” (2020), oba izrađena istim principom organizacije postojećih tuđih arhivskih materijala, “TWST” je podjednako vrsno ostvarenje itekako pomne izvedbe i snažne dojmljivosti.

"TWST / Things We Said Today"
Režija i scenarij: Andrei Ujică
Producenti: Anamaria Antoci, Ronald Chammah i Andrei Ujică
Montaža: Dana Bunescu
Zemlje podrijetla: Francuska / Rumunjska
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 86 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“I kipovi umiru” – Muzeji kao mjesto smrti

Danas je teško pojmiti kontroverznost filma "I kipovi umiru" jer se kritika kolonijalizma može učiniti pomalo apstraktnom.

22. ZagrebDox: “Subjektivna” – Subjektivnost nije slabost, već polazišna točka

U konačnici, "Subjektivna" (2026) Anje Koprivšek skica je festivalskog iskustva i dnevnički zapis osobne introspekcije.

Posljednje ovosezonske “Vizije” posvećene filmu “Zidane, portret 21. stoljeća”

Posljednje ovosezonske "Vizije" posvećene su filmu "Zidane, portret 21. stoljeća" / "Zidane: A 21st Century Portrait" / "Zidane, un portrait du 21e siècle" (2006).

“Cannes Docs” – Svijet dokumentaraca Filmskog festivala u Cannesu

Kratki posjet paviljonu "Cannes Docs" podsjeća vas da dokumentaraca nikada nije bilo više na tržištu, koji nailaze na sasvim nove probleme i izazove.

19. Beldocs: “Zalazak” – Arhitektura socijalne države

Miloš Jaćimović u svom filmu "Zalazak" (2026) vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje.

15. Škola dokumentarnog filma: Još ruka-dvije

15. Škola dokumentarnog filma trajala je od listopada 2025. do travnja 2026., a pohodilo ju je desetero polaznika.

Otvorene prijave za 35. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 35. izdanje koje će biti održano od 15. do 18. listopada 2026. u karlovačkom Kinu Edison.

Predstavljen program 36. Animafesta

U Galeriji Kranjčar u utorak je održana konferencija za medije 36. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb 2026.

22. ZagrebDox: “Tragovi pripadanja” – Aporija bezdomnosti

Materijal filma "Tragovi pripadanja" je istodobno introspektivan, logoreičan i kinetičan; veoma osoban, ali uvjetno rečeno i kolektivan.

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.
Režija i scenarij: Andrei Ujică<br> Producenti: Anamaria Antoci, Ronald Chammah i Andrei Ujică<br> Montaža: Dana Bunescu<br> Zemlje podrijetla: Francuska / Rumunjska<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 86 minuta22. Human Rights Film Festival: "TWST / Things We Said Today" - Simfonija velegrada