Naslov koji se pojavljuje na početku filma, “TWST”, pomalo je ili podosta zagonetan. Šifra koju valja otključati ne bismo li shvatili o čemu nam film govori? No jednostavnije je nego što se naoko čini. Jedna od prvih asocijacija, ona na ples twist, odnosno tvist, osmišljen i vrlo popularan početkom 1960-ih, točna je. “TWST / Things We Said Today” (2024) njemačko-rumunjskog autora Andreja Ujice smješten je u 1960-e, u postojbinu tvista, SAD, a iako mu tvist nije tema, pokoja minuta oko sredine filma posvećena je nekolicini vještih, zanesenih, razdraganih plesača razvedenih inačica tvista u glasovitom klubu Big Wilt’s Smalls Paradise newyorškog Harlema. Dok njegovi posjetitelji, crnoputi i bjeloputi, bodro zajednički tvistaju uživajući u poletnoj glazbi i razuzdanim pokretima, na drugoj obali SAD-a, u losangeleskom Wattsu, žestoki prosvjedi crnoputog stanovništva koje se osjeća poniženo i obespravljeno pod neprestanim i neopravdanim rasističkim vrijeđanjem i terorom bjeloputih, ponajviše policajaca koji su, samim svojim statusom, “uvijek u pravu, čak i onda kad su u krivu”.
Premda nije riječ o djelu koje bismo doživjeli društveno-politički usmjerenim i angažiranim, Ujičin film ipak jest nenametljivo pregnantan takvim tonovima. Suzdržano, netezično ocrtavajući određenu napetost razdoblja u kojem se možda već tad, možda tek retrospektivno, ćuti prelazak iz svojevrsne nevine vedrine ranih 1960-ih u snažna, tmurnija previranja kasnijih godina desetljeća, s 1968. kao “godinom koja je uzdrmala svijet”, kako će poslije često biti označena.
Drugi dio naslova, u filmu ispisan pred sam kraj, jest “Things We Said Today” – čega je TWST akronim – a posrijedi je naslov pjesme The Beatlesa, čiji stihovi, u prijevodu, glase: “Jednoga dana, kad budemo sanjarili… sjetit ćemo se onoga što smo govorili danas.” Ni tu, niti ijednu drugu pjesmu Beatlesa u filmu nećemo čuti (odnosno, jedna-dvije bit će čute svega nekoliko sekundi), no rečeni stihovi nedvojbeno su nit vodilja Ujičina pristupa stvaranju ovoga djela. I sam veliki ljubitelj Beatlesa, “najboljeg pop-rock sastava svih vremena”, što možemo saznati u pratećim intervjuima s njim, Ujică, rođen 1951. u Bukureštu, u vrijeme je beatlemanije bio tinejdžer, a bez obzira na to je li liverpoolske bube zavolio tad ili naknadno (ne znamo kad je glazba Beatlesa prodrla do Rumunjske), njihovu je čaroliju očito duboko osjetio i doživio. Sada, dakle, šezdesetak godina poslije, na svoj način sanjari o onomu što je 1965. bilo danas, mada se zbivalo na drugom kraju svijeta od onoga gdje je Ujică tad bio i o čemu je, dječak iz Rumunjske, možda sanjario i tad. U tom sanjarenju, sada otjelovljenom u ovom filmu, naći se u New York Cityju u koji, iz Ujedinjenog Kraljevstva, na svoju drugu američku turneju, slijeću Beatlesi, dočekani nevjerojatnim beatlemanijskim entuzijazmom tisuća obožavateljica, ponajviše starijih osnovnoškolki koje nezaustavljivo vrište od oduševljenja i padaju u nesvijest na samu pomisao o čupavcima, a kamoli u okolnostima u kojima se ovi nalaze u neposrednoj blizini, s mogućnošću da ih nakratko i vide.
Te 1965., u kolovozu, i sami su Beatlesi bili na pragu prekretnice koja će se jasno otjeloviti nekoliko mjeseci poslije, albumom “Rubber Soul”, snimanom u listopadu i studenome, a objavljenom početkom prosinca te godine, svega četiri mjeseca nakon aktualnog albuma “Help!”, objavljenog početkom kolovoza. “Rubber Soulom” su, kako glazbeno, tako i pojavnošću, ukoračili u svoje zrelo razdoblje, ono ozbiljnih pop-rock glazbenika, i dalje prvorazrednih zvijezda, ali ne više samo najboljih, najdarovitijih i globalno najprivlačnijih u već poznatom području i suzvučju pop-hitova pretežno ljubavno-romantičnih motiva, nego sastava koji zvukovno i tematski načinje i otvara nove vidike. Njihov imidž slatkih, dražesnih, simpatičnih, zabavnih, podjednako podšišanih momčića u istim ili sličnim odijelcima, koje bi, kako se znalo reći, svaka majka poželjela za zeta, kolovozom je 1965. još bio na snazi, ali i na izdisaju. To se tad možda i nije primjećivalo, no momci su, kako su sami poslije rekli, u to doba već bili itekako zasićeni tim okvirom koji su prirodno nadrastali.
Ujică se, doduše, ne bavi ni poviješću ni analizom unutarnje dinamike Beatlesa, niti je “TWST” film o Beatlesima. No cjelina je omeđena i obilježena upravo njihovim drugim posjetom SAD-u, vremenski smještena u tri dana, od stupanja buba na američko tlo 13. kolovoza do njihova slavnoga koncerta na newyorškom stadionu Shea 15. kolovoza, koji je pohodilo 55 600 posjetitelja, čime je postignut rekord u posjeti nekom pop-rock koncertu, a koji će (ne računajući festivale s mnogo zvijezda) tek osam godina poslije, 1973., nadmašiti Led Zeppelin nastupom na stadionu Tampa, u Tampi u Floridi.
Cjelina je organizirana kao besciljno, no ne i besmisleno tumaranje gradom osobe koja ima slobodnog vremena napretek i ne pritišću je nikakve obveze, čak ni one turističkog razgledavanja.
Uz svesrdnu pomoć montažerke slike i zvuka te oblikovateljice zvuka Dane Bunescu, Ujică je “TWST / Things We Said Today” sastavio od arhivskih materijala zabilježenih, koliko shvaćamo, baš u ta tri dana te tako ponudio razmjerno neobveznu i naoko usputnu, ali odlično organiziranu, ugođajem snažno prožetu sliku dijela života opuštenog New York Cityja za ljetnih praznika (uz spomenuti iskorak u Los Angeles, u koji zavirujemo preko vijesti koje neki čovjek gleda na televizoru). Svojevrsnu simfoniju velegrada sastavljenu od dokumentarnih snimaka iz arhiva televizijskih kuća te privatnih, kućnih filmova, većim dijelom crno-bijelih, posljednjom četvrtinom filma u boji, zapisanih na 16-mm i 8-mm vrpcama, teksture, valera i kolorita što već na prvi pogled pripadaju onim vremenima.
Cjelina je organizirana kao besciljno, no ne i besmisleno tumaranje gradom osobe koja ima slobodnog vremena napretek i ne pritišću je nikakve obveze, čak ni one turističkog razgledavanja. Tim nas putom bez hitnje i strogosti, no vrlo sigurno vodi već sam arhivski materijal, promišljeno unizan čvrstom logikom ili intuicijom. Dodatnu pripovjedno-poetičnu notu jamči uvođenje dvaju likova, tinejdžera ucrtanih jednostavnom animacijom koju potpisuje Yann Kebbi.
Jedan od njih je nad sobom i budućnošću pomalo zabrinuti Geoffrey, koji nas rahlim unutarnjim monologom vodi većinom filma, od zračne luke gdje iz daljine dočekuje Beatlese, preko sudjelovanja na njihovoj tiskovnoj konferenciji u hotelu Warwick, pa do stadiona Shea. Druga je tinejdžerica Judith, uz koju, vedru i bezbrižnu, film dobiva boju, a nju pratimo u posljednjem činu cjeline, dok iz svoga doma u Northwoodu u Philadephiji putuje prema Shei, također usput razgledajući New York City, uključujući i posjet velikoj Svjetskoj izložbi. Oboje se likova čine fikcijskima, no temeljeni su, čitamo na odjavnici, na zbiljskim zapisima dvoje američkih književnika koji su 1965. uistinu bili toga uzrasta – dnevniku Judith Kristen i autofikcijskim tekstovima Geoffreyja O’Briana – u što su upletene i sastavnice davno napisane priče “Isabela, prijateljica leptira” samoga Ujice.
Za osjećanje, razumijevanje, prepuštanje, uživanje u “TWST-u”, međutim, nije nužno o podrijetlu sastavnica niti o Beatlesima znati ništa više od onoga što se u samom filmu nudi i vidi. Iako sve to pozadinsko čini gusto tkanje djela, “TWST / Things We Said Today” govori i djeluje sam za sebe, bez potrebe za izvanfilmskim informiranjem. Mada usmjeren na lakšu temu od one društveno-političkog prevrata u Rumunjskoj 1989. kojom se Ujică bavio u svoja dva najpoznatija filma, “Videogramima revolucije” / “Videograms of a Revolution” / “Videogramme einer revolution” (1992., suredatelj s Harunom Farockijem) i “Autobiografiji Nicolaea Ceausescua” / “The Autobiography of Nicolae Ceausescu” / “Autobiografia lui Nicolae Ceausescu” (2020), oba izrađena istim principom organizacije postojećih tuđih arhivskih materijala, “TWST” je podjednako vrsno ostvarenje itekako pomne izvedbe i snažne dojmljivosti.
