Ako smo se godinama s pravom ljutili na oskarovsku Akademiju zbog neujednačenih kriterija, konfuznih i nedorečenih pravila, neangažiranog biračkog tijela i još tisuću drugih problema zbog kojih Oscar u dokumentarnoj kategoriji nije nosio težinu kakvu bi zapravo trebao i mogao, također treba priznati želju za promjenom i svakako – promjenu paradigme u recentnom razdoblju. Posljednjih nekoliko godina – prije svega u dugometražnoj konkurenciji, jer u kratkom metru i dalje caruje posvemašnji bućkuriš – nominiraju se uglavnom dokumentarni A-listeri visoke autorske i produkcijske vrijednosti. A dovoljno je pogledati u relativno bližu prošlost, pa vidjeti u kojoj se konkurenciji našao dobitnik doku-Oscara 2005. godine (“Superveliki ja” / “Super Size Me”, “Tupac: Resurrection”, “Twist of Faith” i “The Story of the Weeping Camel”), od kojih je jedino Spurlockov “Superveliki ja” izdržao vremenski test, donekle i “Tupac: Resurrection”(Lauren Lazin, 2003.); nećemo se lagati – i zbog goleme subjektivnosti višepotpisanog autora kad je riječ o Tupacu, ali definitivno dokumentarac kojeg trebate pogledati, neovisno o preferiranom glazbenom žanru.
Na apostrofiranim dodjelama Oscara, održanim 27. veljače 2005. godine, u dugom doku-metru slavio je “Born Into Brothels: Calcutta’s Red Light Kids” (2004) debitantskih autora, britanske fotografkinje Zane Briski te američkog montažera Rossa Kauffmana. Godinu dana ranije film je osvojio Nagradu publike na Sundanceu, kasnije između ostalog i nagradu Međunarodnog udruženja dokumentarista (IDA Award – International Documentary Association), pa nije baš da je Oscar redateljskom (tada i ljubavnom) paru, eto, sletio s neba. Pomogla je, dakako, i tema, jer su Briski i Kauffman godinama, praktički i sami na rubu egzistencije, proveli u najvećoj četvrti crvenih svjetiljki u Kalkuti – Sonagachiju, snimajući djecu lokalnih prostitutki, odnosno dajući im u ruke fotografske aparate kako bi i sami snimili sumornu svakodnevicu praktički drugog planeta u odnosu na ovaj naš, je li, kvazi-normalni.
A što je najbolje, Briski u početku uopće nije ni imala ideju snimiti dokumentarni film, o bilo kakvoj temi zapravo. Britanska fotografkinja još je 1995. godine prvi put otišla u Indiju fotografski dokumentirati tamna stanja ženskog postojanja, uključujući čedomorstva i život unutar četvrti crvenih svjetiljki; isti onaj koji još primalnije prikazuje Michael Glawogger u neponovljivoj “Slavi kurvi” / “Whores’ Glory” (2011). Suredateljica se u Indiju vratila dvije godine kasnije – netko ju je tada odveo odveo u Sonagachi i to je bilo to. “Bila sam potpuno oduševljena. Znala sam da je to mjesto gdje trebam biti”, rekla je. No, da bi došla do klinaca i njihovih obitelji, morala je steći potpuno povjerenje okoline, koja se notorno teško otvarala došljacima, naročito bijelim zapadnjacima. U svijetu gdje svatko svakoga zna, koruptivna premreženost seže (najmanje) do policije, a gotovo svaka djelatnost spada u nezakonitu (od ilegalnih točionica alkohola, prostitucije, uživanja svakojakih droga…), povjerenje se bogme ne dobiva svaki dan. Trebalo je proći još dvije godine do konačnog zelenog svjetla okoline, no Briski je uspjela, valjda i jer je toliko očajnički željela upoznati svijet s druge strane zavjese koji ju je beskrajno fascinirao.
Inicijalna zamisao o fotografiranju žena unutar Sonagachija gotovo odmah je propala, jer su autoricu konstantno opsjedala lokalna djeca. Tako su najmlađi ubrzo došli u prvi plan; zanimala ih je Briskina oprema, a onda im je ona istu posuđivala i objašnjavala osnovne tehničke postavke. Potom se rodila ideja o maloj radionici, čije fragmente vidimo kroz trajanje “Born Into Brothels”, uključujući samostalno fotografiranje svakodnevice od strane djece (kupljene su im jeftine point and shoot kamere), mjesta i ljudi koje unatoč dobivenom povjerenju, Briski ne bi bila u stanju odraditi. Kasnije će njena organizacija “Kids with Cameras” prodati te fotke (među ostalim aukcija u Sotheby’su) i dobivena sredstva uložiti u obrazovanje djece.
“Born into Brothels: Calcutta’s Red Light Kids” nije toliko animalan u prikazivanju bijede najnižih (indijskih) kasta kao već spomenuta “Slava kurvi”, iako ćemo već na početku biti uzdrmani iskrenim svjedočanstvom nježne djevojčice velikih očiju – Kochi, stare možda desetak godina, iz koje provaljuju riječi suprotne svim pravilima ljudskog postojanja, naročito u izrečenom kontekstu upita lokalnih žena (prostitutki) kada će im se napokon pridružiti na njihovom poslu. No, u svojih osamdesetak minuta trajanja, film će fokus ipak staviti na svijet iz vedrijeg rakursa dječjih protagonista (djevojčice Kochi, Puja, Shanti, Suchitra i Tapasi; dječaci Avijit, Gour i Manik), odnosno dokumentiranje pokušaja izvlačenja djece iz kataklizmičkih uvjeta odrastanja, umjesto inzistiranja na seciranju svakodnevne bijede njihovih roditelja, napose majki prostitutki. Kompletna izolacija od takvih scena ipak se nije mogla izbjeći, pa s vremena na vrijeme vidimo svađe odraslih žena, čašćenje najrazličitijim uvredama i prijetnjama, a lišo nisu prošli ni klinci koji su prisiljeni odrastati na mjestu koje je i Bog zaboravio.
Dokumentarac Zane Briski i Rossa Kauffmana svakako nije naročiti tehnički dragulj, ni blizu produkcijski mnogo ispeglanijoj i u ovom tekstu često spominjanoj”Slavi kurvi”; većina scena snimljena je neposredno, zaticajno, bez (vidiljivog) osvjetljenja i dodatne filmske ekipe; pa dobar dio filma – unatoč školski korektnom kadriranju bez naročitih mana – nudi (nenamjernu) lo-fi zrnatu estetiku (na trenutke niskog frame ratea), naročito unutar lošije osvijetljenih interijera i eksterijera Sonagachija. Simbolički je i sve ono vani popraćeno veselijim, jarkijim tonovima, od vožnje djece taksijem, uzbudljivog dana na plaži, do svjetovnijih pokušaja izbavljivanja klinaca i od birokratiziranog pakla indijske državne uprave, da im se omogući školovanje unutar nekog od internata; ili u slučaju najtalentiranijeg dječaka Aviijta, odlazak na izložbu u Amsterdam. Ono unutra zauzima nešto manji postotak filma, a očekivano je popraćeno drugačijim raspoloženjem i pripadajućom energijom; djeca su i dalje djeca, zaigrana i naizgled bezbrižna, ali zadah posljednje stanice toliko je sveprisutan u svakom kamenčiću Sonagachija, da se može strugati s ekrana. Od sudbine ovakve vrste teško je pobjeći i bukvalno, jer gledamo i dječačića lancima privezanog za ogradu; kako ne bi pobjegao ili pao s visine, pitanje je sad, ali i dalje jedan od vizualno najupečatljivijih prizora samog filma.
Svjedočanstva djece također su očekivano bolna i indikativna. “Osoba mora prihvatiti tužan i bolan život”, reći će djevojčica Tapasi, također i dodati da bi (vani) i kao siromašna imala sretan život; u indijskom kastinskom sustavu prostitutke i njihova djeca pripadaju onoj najnižoj, čak i ispod običnih, najsiromašnijih slojeva tamošnjeg društva. Druga djevojčica i njen brat (Shanti i Manik) svjesni su maminog posla, od najranijeg djetinjstva: kad mama ide raditi, oni se odu na krov igrati. Djevojčicu Kochi otac bi, govori nam, prodao kao kakvu robu s police, da ju nije spasila starija sestra. Roditelji najdarovitijeg među njima, Avijita, u svojevrsnoj kućnoj gostionici, poslužuju alkoholna pića muškarcima, prije nego što ovi krenu u svoje noćne avanture. Situaciji previše ne pomaže ni otac navučen na hašiš, odsutno zureći tko zna gdje, dok iz nosnica poput lokomotive, izbacuje nadnaravno velike količine bijelog dima.
Unatoč inicijalnom protivljenju, suredatelj Kauffman se nakon testnih kadrova ipak brzo i oduševljen viđenim, pridružio svojoj tadašnjoj djevojci. Gladni umjetnici i tako to… – Ross je kao iskusniji filmaš, odnosno član filmske zajednice, bio svjestan rizika i vrlo vjerojatne financijske neisplativosti posla, na kojem ćete provesti godine i godine, bez vremena za išta drugo. No, Rossa su se spomenuti kadrovi toliko dojmili, da je vidio da priča ima ono nešto. Odlazak u crveno, nemogućnost plaćanja zdravstvenog osiguranja i stanarine te još zasigurno brojne druge stvari koje par i ne spominje u intervjuima, cijena su koju su oboje u to vrijeme bili spremni platiti. Rezultat je duboko angažiran i nadahnjujuć film, koji uz već poznate ili pretpostavljene uvjete indijskih slamova/prostitucijskih četvrti, prikazuje ekstremno podijeljeno društvo jasnih klasnih razreda; bez jasno uspostavljene infrastrukture socijalne skrbi, barem nekog vida poludigitalizirane identifikacijske arhive te općenite političke volje da se na svrsishodan način pomogne ovakvim i sličnim marginaliziranim pojedinkama i pojedincima.
S druge pak strane, “Born into Brothels: Calcutta’s Red Light Kids” doživio je i svoju porciju kritika; tako je službena prevoditeljica u filmu Partha Banerjee, istaknula da su autori propustili informirati gledatelje da je upravo Sonagachi četvrt u kojoj je aktivizam seksualnih i socijalnih radnica doprinio niskoj raširenosti HIV-a (pet posto naspram osamdeset u ostalim četvrtima). Novinar Sabyasachi Bandopadhyay prisnažio je o nizu drugih pojedinki i pojedinaca koji su otvorili razne radionice, škole i klinike; dok je njegova kolegica Seema Sirohi propitivala legalnost izjava intervjuiranih seksualnih radnica, točnije mogući izostanak dozvola za iste. U konačnici se u istom tekstu kritizira djelovanje i prikazivanje dobrotvornog rada Briski, koja je imala pomoć lokalnih aktivista, malo ili nikako prikazanih u dokumentarcu. Dovoljno za narušavanje konačnog dojma? Prosudite sami.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.