Američki etnografski dokumentarist Les Blank (27.11.1935. – 7.4.2013.) u svojoj je bogatoj karijeri snimio šezdesetak filmova, uglavnom o američkim glazbenicima, ali i različitim aspektima tamošnje kulture. Šira javnost upoznala ga je po zapaženim dokumentarcima o jazz i blues glazbenicima (“Dizzy Gillespie”, 1965; “The Blues Accordin’ to Lightnin’ Hopkins”, 1970.), a još šira nakon dokumentarca “Werner Herzog Eats His Shoe” (1980) u kojoj Werner Herzog, nakon gubitka oklade s filmašom Errolom Morrisom, jede, je li – vlastitu cipelu. Sudbina će nakon cipela-dokumentarca ubrzo ponovno spojiti dvojicu ikoničkih filmskih umjetnika, puštanjem u opticaj svakako najpoznatijeg Blankovog filma u karijeri, “Burden of Dreams” iz 1982. godine. Filma o filmu, (tada još uvijek) rijetkog making ofa, u ovom slučaju Herzogovog “Fitzcarralda” (1982), kojeg i četrdesetak godina nakon izlaska, i dan-danas prati laskava titula jednog od najukletijih ostvarenja u cjelokupnoj povijesti Sedme umjetnosti.
A priča o snimanju “Fitzcarralda” uistinu je luda, još luđa i od same radnje koja prati Briana Sweeneyja Fitzgeralda – Fitzcarralda, odnosno njegov pokušaj dovođenja opere usred peruanske prašume. Kako bi skupio novce za izgradnju opernog doma, Fitzgerald se upušta u brodski prijevoz kaučukovca od kojeg se proizvodi guma. Do mjesta bogatog ovog biljkom duboko u prašumi, vodi teško dostupna rijeka, do koje se pak dolazi kroz brdovito područje. Jedini način da Fitzcarraldov parobrod zagazi u istu, jest gotovo nemoguća misija izvlačenja broda iz jedne rijeke na suho, njegovog povlačenja uz četrdesetak stupnjeva strm i stotinjak metara dug nagib, te napokon tegljenja do toliko željene paralelne rijeke koja vodi do ostvarenja svih ciljeva Herzogovog glavnog junaka.
Herzog, naravno, ne bi bio Herzog, da do svoje ekstatične istine ne dolazi putevima o kojima se velika većina tadašnjih i sadašnjih autora ne bi usudila ni razmišljati, a kamoli realizirati u stvarnosti. “To je priča koja, kao što je često slučaj s Herzogom, skreće prema otuđenju i ludilu, izražavajući gotovo mistično divljenje prema pomahnitalom avanturistu”, kako piše Paul Arthur za Criterion. A da bi stvorio autentično okruženje događaja i glavnog lika baziranog na stvarnoj osobi – Carlos Fermín Fitzcarrald López, koji je izgradnjom puta htio olakšati transport roba između rijeka Ucayali i Madre de Dios u Peruu – Herzog je odlučio ponoviti sličan pothvat (originalni, naravno, nije uključivao brod), uživo. Dakle, prijevozom parobroda do uzvisine, odnosno krčenjem prašume te izgradnje puta i svih potrebnih poluga i pomagala kako bi se brod prebacio u drugu rijeku.
Njemački će autor kasnije priznati da su većinu scena mogli snimiti u peruanskom gradu Iquitos, pravim metropolisom u usporedbi s prašumskom nedođijom u kojoj su filmska ekipa i stotine indijanskih statista mjesecima morali preživljavati. Herzog je smatrao da će uvjeti bez daška zapadnog komfora izvući posebne kvalitete kod glumaca i ekipe. No, čak ni Herzog, koji će za vrijeme snimanja “Fitzcarralda” testirati i fizičku sigurnost svojih suradnika, nije očekivao da će se snimanje odužiti na gotovo pet godina, a originalni plan s Jasonom Robardsom kao Fitzcarraldom i Mickom Jaggerom kao njegovim pomoćnikom Wilburom, neslavno propasti nakon gotovo polovice snimljenih scena. Robardsova bolest (dizenterija) i Jaggerova skorašnja turneja nisu mogli čekati povoljnije uvjete snimanja, pa je glavnu ulogu dobio briljantni, ali notorno problematični Klaus Kinski, inače stalni Herzogov suradnik o čijem je turbulentnom odnosu njemački autor snimio zapaženi dokumentarac “Moj najdraži neprijatelj” / “My Best Fiend” / “Mein liebster Feind – Klaus Kinski” (1999). E, sad, dodajte cjelokupnom ludilu napuštanje originalnog peruanskog kampa zbog prijetnji smrću jednog od plemena tamošnjih Indijanaca (kamp kasnije spaljen do temelja), seljenje istog 1500 kilometara sjevernije, čekanje povoljnijih vremenskih uvjeta (oseka, kiša), svakodnevne razmirice na setu (Kinski kao glavni instigator), teritorijalno-klanovske sukobe Indijanaca koji su konstantno prijetili fizičkoj sigurnosti filmske ekipe…
“Burden of Dreams” svakako jest popriličan otklon od Blankovih etnografskih dokumentaraca, iako će se tijekom filma na trenutke probijati autorov vječno prisutni interes za pojedinca i njihove autohtone običaje. Dakako, “BOD” nije tipični making of dokumentarac na tragu reportaže i uobičajenih talking headsa, iako upošljava klasičnu opservacijsku tehniku bez naglih montažnih skokova, povremeni off koji pojašnjava kontekst pojedinih kadrova te on location razgovore, uglavnom s Herzogom čije će izjave o “primitivnoj i pokvarenoj” prirodi i pticama koje vrište od boli, ući u filmsku antologiju. “Ne bih više trebao snimati filmove. Trebao bih odmah otići u ludnicu”, prisnažit će Herzog u jednoj od scena, doduše u poprilično smirenom, zen raspoloženju, rijeke i prašume koje su taj dan odlučile potpisati primirje. Nasuprot uvriježenom mišljenju, Herzog je prema kasnijim izjavama prisutnih, uglavnom pokušavao smirivati situaciju, nastojeći civilizirano rješavati međuljudske sukobe, kojih, naravno, nije nedostajalo kroz mjesece i mjesece probijenih rokova i stiješnjenih smještajnih gabarita.
Notorna ostavština “Fitzcarralda”, posljedično i samog “Burden of Dreamsa”, nakon završne špice potonjeg kod gledatelja bi moglo izazvati osjećaj blagog razočaranja, neispunjenih očekivanja ili narodskije – neopravdanog hypea. U rukama drugog autora, možda bi svakodnevne potvrde nekalibriranosti Klausa Kinskog, primjerice, zauzimale neusporedivo veći postotak konačno objavljenog materijala; ili generalno, dobrano narušeni međuljudski odnosi, koji su u jednom trenutku, barem prema urbanoj legendi, prijetili ubojstvom Kinskog od strane Indijanaca jer ovaj nije htio ponoviti scenu. Blank, međutim, kao dokazani introvert i student ljudskog ponašanja i običaja, sugovornicima i samim događajima u “Burden of Dreams” pristupa prigušenom, profesorskom energijom medijatora koji na poprište nesreće dolazi nekoliko dana kasnije, kad su sukobljene strane već odavno zakopale ratne sjekire.
Blankova genijalnost zapravo je ona neutralnog promatrača, prirodoslovnog istraživača koji pazi da ne naruši balans lokalne flore i faune; u kontekstu samog dokumentarca, svaki od događaja prikazan je tako da ništa od viđenog ne odudara od logičnosti uvjeta mikrolokacije, koja izvan njenog balona, u zapadnom svijetu može izgledati neodrživo i skandalozno. U okolnostima peruanske prašume, međutim, koja igra isključivo po svojim krutim, darvinovskim pravilima, princip dobra i zla ili nijansi devijantnog ponašanja, samo je mrtvo slovo imaginarnih zakona na papiru neke druge, paralelne stvarnosti. Umjesto traženja kvotabilnih Herzogovih pasusa, koji kao neki dobar školarac, ispred prašumskog zelenog zastora recitira već originalno ponovljene epifanije (što u par navrati i čini, jer inicijalne izjave nisu uhvaćene), “Burden of Dreams” je vjerojatno puno smislenije gledati iz kuta etnološko-socijalnog eksperimenta. Herzog, doduše, ne razočarava (“[Ovo je] zemlja koju je Bog, ako postoji, stvorio u bijesu”), ali Blankov film barem u jednakoj mjeri intrigira etnografskim zagrizom u svakodnevicu i običaje autohtonih naroda Južne Amerike (spominju se između ostalih Indijanci iz plemena Aguarunas i Huambisas), njihovih političkih nastojanja (okrupnjivanje za ostvarivanje zakonskih prava boravka na svojoj zemlji), netrpeljivosti sa suparničkim plemenima; dakako i vječnom borbom čovjeka protiv prirode i klanjanju profitu kao svevremenskom zlatnom teletu, sukobu kultura i dobrovoljnoj segregaciji na setu (filmska ekipa i lokalci u zasebnim kampovima) itd.
“Meni film nije važniji od života. Herzogu jest”, rekao je Blank u intervjuu objavljenom na stranici The Moving Picture Blog. Potraga za istinom, ekstatičnom ili manje oduševljavajućom… Herzoga nije bilo briga, dok god je do iste i dopuzao, pa makar i zaobilaznim putem (i) fizičkog ugrožavanja filmske ekipe i lokalnih indijanskih naturiščika, kojima je na kraju toliko dogorjelo do noktiju zbog produkcijskog odugovlačenja, da su prijetili ubojstvom glavnog glumca. “Burden of Dreams” tako u konačnici, kao rijetko koji making of dokumentarac – iako je taj izgovor pomalo derogativan, ako ga gledamo iz nekog uobičajenog MTV-ijevsko-reportažnog, neautorskog konteksta u kojima ovakvi filmovi uglavnom nastaju – daje specifičnu psihološku studiju autora u izazovnim uvjetima, također i unikatnu samog Herzoga koji ordinira onkraj običnog. A onda, onako za kraj, intrigira i portretom jednog svijeta u nestajanju, koji čak i u dubokim bespućima Amazonije uzmiče pred navodno naprednim, zapadnim načinom života i raspolaganja prirodnim resursima.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
