PočetnaEsejiKlasici svjetske dokumentaristike"Slava kurvi" - O licemjerstvu, seksualnosti i religiji

“Slava kurvi” – O licemjerstvu, seksualnosti i religiji

-

Smrt austrijskog dokumentarista Michaela Glawoggera (1959. – 2014.) 23. travnja 2014. godine snažno je odjeknula filmskim, naročito dokumentarističkim krugovima. Nenadani odlazak ovog autora na vrhuncu snage, koji je iza sebe ostavio nenadmašni tercet filmova, tzv. Globalizacijsku trilogiju (“Megagradovi”, “Smrt radnika” i “Slava kurvi”), rastvorio je golem krater u dokumentarnom pejzažu, koji do danas nije ispunjen. Čovjek nepresušne energije, koji se svijetu radovao kao malo dijete i koji se bez problema mogao povezati s ljudima, a opet ostati čvrst u svojim stavovima – kako nam je u intervjuu prije osam godina rekao njegov prijatelj i redatelj Boris Mitić – nije uspio dobiti onu najvažniju, životnu bitku nakon zaraze malarijom tijekom snimanja svog posljednjeg filma “Bez naslova” / “Untitled” (2017) u Liberiji.

Široj javnosti možda i najpoznatiji Glawoggerov dokumentarac “Slava kurvi” / “Whores’ Glory” (2011), hrvatsku premijeru doživio je potkraj 2011. godine na 9. Human Rights Film Festivalu, očekivano izazvavši najveću pažnju posjetitelja, kasnije nadograđenu i domaćom kinoturnejom. Na prvu – nimalo slučajno, zbog same nazivničke teme najstarijeg zanata na svijetu koju na samo sebi svojstven način obrađuje jedan od najistaknutijih dokumentarista tog doba. Glawogger je već dotad s prva dva dijela Globalizacijske trilogije izgradio reputaciju jednog od, kako su mu neki tepali, lidera novog vala avanturističkih dokumentarista, koji opservacijski verité uspješno miksa s pokojom kapljicom papićevskih rekonstrukcijskih elemenata, uz posebno posvećenu pažnju estetici kadrova, zbog koje je znao dobiti i pokoju kritičarsku packu. No, upravo je Glawogger (i) u “Slavi kurvi” ponovno potvrdio jedinu (filmsku) istinu da ultimativna, prava ili kakav god pijedestalski ideal istine ugurali u nepotrebnu raspravu o svetosti dokumentarnog roda kao čuvara neke imaginarne objektivne stvarnosti – zapravo ne postoji. Snimanje filmova je subjektivan pogled na svijet, umjetnost kojom se njegova vlastita vizija prenosi na gledatelja, a sličnom se filozofijom vodio i sam Glawogger.

“‘Slava kurvi’ nije film o prostituciji, već o odnosu između seksualnosti i religije”, rekao je austrijski redatelj u intervjuu (prigodno-slučajno) za kijevski “The Day”. Nećemo govoriti o velikim postotcima, ali vjerojatno se i kakav god dio (naših) gledatelja zajebao očekujući manju ili veću eksplicitnu eksploziju guzica i sisa na velikom platnu. No, dakako da Glawogger nije doslovan, eksploatativan redatelj koji će sedlarovski naglas čitati didaskalije okupljenom mnoštvu. U svom triptihu objedinjenom u jedan dokumentarac, posjećujući tri različita mjesta za seksualno druženje (Fishtank – Bangkok, Tajland; City of Joy – Faridpupr, Bangladeš; La Zona – Reynosa, Meksiko), autor upogonjuje prostituciju kao setup filmske meditacije o, kako je i sam rekao, odnosu seksualnosti i religije, ali i općenitog muškog licemjerstva naspram najstarijeg svjetskog zanata i žena općenito.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Slava kurvi"

Glawogger je više puta u svojim intervjuima isticao da mu je u njegovim filmovima bitno i da samo mjesto snimanja vizualno priča priču. To je u konačnici vidljivo i u “Slavi kurvi”, gdje svako od filmskih poglavlja posjeduje različitu teksturu od onog drugog ( i trećeg): dok je Fishtank u Bangkoku gotovo sanitizirano mjesto, prozirnom barijerom ograđeno da klijenti kao u trgovini mogu birati i kasnije kupovati tamošnje žene; dotle je Grad užitaka u Faridpuru sušta suprotnost, smješten u raspucali, vlažni klaustrofobični labirint premrežen sobičcima u kojima prostitutke žive i u istim prostorijama primaju klijente, u izoliranoj kaotičnoj kakofoniji betonske mini-favele s jednostavnim, ali dobro razrađenim pravilima. U tom je smislu La Zona u Reynosi vizualno najotvoreniji prostor, nešto nalik motelu, mjestu koje su zbog istih zadovoljstava, još sredinom 19. stoljeća pohodili sudionici Meksičko-američkog rata; La Zona je vjerojatno najbliže zapadnom shvaćanjem prostitucije – klijenti na ulici skautiraju žene, a ove im se nude kucajući na vrata njihovih automobila ili jednostavno izlažući tijela ispred svojih rentanih sobičaka. Sve događaje pred kamerom, pak, prati specifičan soundtrack predvođen s PJ Harvey, s obzirom na to da je austrijski dokumentarist izričito tražio ponosne žene koje pjevaju ljubavne pjesme. Kasnije su dodani (ženski) dueti, a nijednu pjesmu u filmu nije pjevao pripadnik muškog spola.

Glawogger, dakako, nije tek tako došao snimati (izvrsni Wolfgang Thaler direktor fotografije, kao i na Globalizacijskoj trilogiji; Monica Willi montažerka posljednja dva naslova trilogije, kao i (su)redateljica posljednjeg filma “Bez naslova”) na spomenutim mjestima. U igri je u početku bio Napulj, pa Beč, Nepal, kasnije i Afrika… No, tek nakon Bangladeša Glawogger je znao da ima ono nešto, unikatno, po njegovim riječima – manifest, i da film mora biti drugačiji; u samom istraživanju za dokumentarac počela se pojavljivati i religija, krenuo je o njemu razmišljati kao o slici Hieronymusa Boscha i (filmskom) oltaru. Tada je znao što želi – početi u Tajlandu, s lakšim, glamuroznijim mjestom i budizmom; završiti pak s teškim oružjem i (meksičkim) katoličanstvom. Za većinu tajlandskih mjesta koja su mu se svidjela, nije dobio dozvolu za snimanje, prošavši stotinjak Fishtankova, sve dok nije došao do onog prikazanog u dokumentarcu. No, do konačnog zelenog svjetla prošlo je dvije godine, jer po službenom Tajlandu, odnosno tamošnjem kralju, prostitucija jednostavno ne postoji; zato je trebalo ishoditi papire za snimanje nečeg posve drugačijeg. U Bangladešu je zbog korupcije sve išlo jednostavnije, ali tamo je dozvolu tražio ispred vijeća starijih žena, nadređenih majki koje de facto kontroliraju cjelokupnu crvenu četvrt. Morao je, dakle, objasniti što i na koji način misli snimati, ali čak je i ovdje trebalo proći nekoliko mjeseci kako bi uspostavio povjerenje s tamošnjim prostitutkama. Meksiko je prošao najbezbolnije, jedino je tamošnjoj mafiji imao obvezu isporučiti DVD-e svojih prethodnih filmova i obećanje da u dokumentarcu neće biti seksa ni prizora uzimanja droge. Naravno, u konačnici se dogodilo nešto posve drugačije – jedine dvije scene golotinje i konzumiranja droge (izrazito sumorna interakcija dvije protagonistice, pred sam kraj filma, koje u životu imaju samo jedna drugu) vezane su upravo za meksički segment dokumentarca; tu je i nevjerojatno rijedak prizor hardcore seksa (oralni itekako vidljiv oku kamere) – uopće, ali pogotovo u mainstream dokumentarcu. Prijašnji sporazum Glawogger je kasnije izgladio dodatnim financijskim pogurancem, a redatelj ne krije da je svaki razgovor u filmu također novčano kompenziran – “nešto više od cijene oralnog seksa po razgovoru”.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Slava kurvi"

Nijedan od njih zato ne ide putem eksploatativne galmurizacije prostitucije i siromaštva, već govori o ljudskoj seksualnosti, umu i našem stavu prema ovom fenomenu. Austrijski dokumentarist kasnije je isticao kako su njegove protagonistice željele da se prema njima postupa kao prema ljudskim bićima, bez guranja prema poziciji žrtve. I to je toliko empatično, reklo bi se glavogerski besprijekorno, autor u konačnici i uspio ispuniti. “Ali ako hoćeš ići u korijen (problema), moraš znati sve o njenoj duši i srcu, o njenim prijateljima i odnosu s majkom, da bi postavio prava pitanja. Najgori su dokumentarci rađeni da kažu nešto globalno”, rekao je. Svaki od tri filmska segmenta iz ovog je rakursa unikatan na svoj način: u Tajlandu su što se tiče razgovornih dionica u prvom planu čavrljanje klijenata (“Ovdje dolazim kupiti malo sreće”) i domaćina koji preporučuju robu, cjenovno baziranu na svježini dolaska i općoj traženosti; zanimljive su i međusobne interakcije (“Nadam se da će ti njegov penis biti prevelik”) kompetitivnih žena, koje na posao dolaze kao u tvornici, službeno na kartici bušeći ulazak i izlazak. Bangladeš s druge (razgovorne) strane najizraženije iscrtava jasan sociološki kontekst, opresivno-konzervativnog (islamskog) društva koje na seksualnost i tamošnje žene gleda kao na drugotna bića, svedena na puko služenje muškarcima i prokreaciju (“Vani im se gadimo, ovdje obožavaju nas i naša tijela”; “Bez ovih žena, muškarci bi ševili krave i koze” – jedan od klijenata). A svo licemjerstvo sličnih konzervativnih društava možda najbolje ilustrira i iranski primjer, izvan dokumentarca, ali svejedno bolno simptomatičan. U tamošnjim bordelima, primjerice, postoji institucija tzv. muta braka – kratkotrajnog bračnog saveza između mušterije i prostitutke, koji doslovce dežurni imam razvrgava odmah nakon završenog posla. Neka institucije rade svoj posao, jel’…

“Slava kurvi” ima sva obilježja prijašnjih dokumentaraca Michaela Glawoggera, kojima je u prvom planu opservacijska verité metoda bez ikakve naracije, (uglavnom) zaticajnost ljudi i događaja te istančan osjećaj za estetiku, kako pojedinačnog kadra tako i općenito snimanih lokacija koje moraju zadovoljavati određene vizualne kriterije, kao prostor s karakterom, koji bez riječi može ispričati svoju priču; bogato-saturirane boje, osjećaj za rubno i opasno-neistraženo… No, prije svega drugoga, kao rijetko koji dokumentarist, Glawogger je vlastitom humanošću i empatijom, istinskom zainteresiranošću za sugovornika, rušio za većinu nerješive prepreke, stapajući se s okolinom i postavši makar u tih nekoliko mjeseci jedan od njih. U “Slavi kurvi” niz je gorko-smiješnih, naravno i preneražujuće turobnih trenutaka. Glawogger dokumentira društvene anomalije, ali njegove neposredne aktere odbija prokazati ili žaliti na bilo kojoj razini – bilo da se radi o cjenkanju za žensko meso u Tajlandu, kupovanje maloljetnica od strane svodnice u Bangladešu (koja već nekoliko godina radi na ulici, ali ‘ajde bit će od nje nešto, samo mora godinu dana riješiti staž prije nego što bude u mogućnosti raditi sama), ili scene gdje na istom Mjestu užitka prostitutka proziva klijenta da je našao drugu kolegicu i neka se odmah izvoli nacrtati na starom mjestu; kadrova žene s očitim psihološkim problemima koja na ulici pokazuje gole grudi ili njene nešto starije kolegice koja iz tko zna kojeg razloga u razgovor također pokazujući golo poprsje, pričajući o tajnama zanata (kako lažirati oralni i seks uopće; bila je najbolja prostitutka s četrdesetak klijenata dnevno, govori). “Zašto plakati? Isplakala sam se za cijeli život”, govori mu jedna od bangladeških sugovornica. Na mjestu gdje jedva dvanaestogodišnje(?) djevojčice prodaju svoja tijela, a majke otvoreno priznaju da njihove tek par godina stare kćerke čeka jednaka sudbina, jer drugog izbora – nemaju. Tamo je Glawogger sa svojom kamerom, pojedinac koji nema ambiciju mijenjati svijet svojim dokumentarcima, već jednostavno biti prisutan i stisnuti crveni gumb. Zaključci su prepušteni osobama s druge strane kamere.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije