Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici započeli su rat u Afganistanu u listopadu 2001. godine, kao odgovor na teroristički napad al-Qaide 11. rujna. U sljedećih dvadeset godina, do konačnog povlačenja u kolovozu 2021. godine, poginulo je oko 6300 Amerikanaca i oko 170 tisuća Afganistanaca. Konačni zastor na dvodesetljetni američko-saveznički angažman navukao je aktualni predsjednik Joe Biden; ratu koji je Ameriku koštao nekoliko bilijuna dolara – bilijuna, ne milijardi, s velikim B. Kako su godine odmicale, a naročito nakon smrti Osame bin Ladena 2011. godine, američka uloga u Afganistanu postajala je sve nejasnija, naročito u kontekstu enormne godišnje potrošnje, vojničkih žrtava te nesigurne i korumpirane afganistanske vlade koja nije ulijevala povjerenje u samostalno vođenje zemlje nakon eventualnog povlačenja Amerikanaca iz zemlje.
“Retrograde”, najnoviji dokumentarac američkog redatelja Matthewa Heinemana (“Zemlja kartela”, “Grad duhova”, “Tiger”), koji je televizijsku premijeru doživio početkom prošlog prosinca na National Geographicu, međutim, ne secira geopolitički kontekst ovog sukoba. Kako i bi, kad je Heineman u svojim dokumentarcima prije svega zainteresiran za ljudsku, osobnu priču, pojedinca upletenog ili zapletenog događajima većim od njega samog. U izvrsnoj “Zemlji kartela”, primjerice, to je karizmatični Doktor Mireles, vođa paravojne skupine koja se bori protiv meksičkih narkokartela; u “Retrogradeu” – general Sami Sadat, opet pojedinac čija pleća, čini se, pritišće još veća odgovornost, opstanka države koju je prisegnuo štititi.
Heinemana prati glas autora kojeg privlači adrenalin ratnih zona, no početak snimanja bio je sve samo ne glamurozan, ako se fijukanje metaka i svakodnevno izlaganje životnoj pogibelji uopće mogu častiti ovakvim sinonimima. Ideja je, dakle, bila u Afganistanu istražiti holističko pitanje zašto vodimo ratove?, ali je u međuvremenu Biden povukao ručnu i Heineman se našao u prilici snimiti posljednje poglavlje, za Amerikance mučnog i enormno skupog rata. Nije sve išlo po planu, rijetko kada ide, pa su se američki autor i njegova ekipa našli u slijepoj ulici nakon nekoliko mjeseci snimanja, bez koherentne narativne linije iz kaotične zemlje na rubu pucanja. Fokus se zatim prebacio na generala afganistanske vojske Samija Sadata, što će se svakako pokazati ključnom i dobro pogođenom odlukom.
Početak rata u Afganistanu i njegov neslavni kraj – slično Vijetnamskom ratu – kojem su svjedočili milijuni televizijskih gledatelja, kroz očajničko vješanje (i padanje) nesretnika na ionako već prepune američke vojne avione u pokretu – dobro je dokumentiran. Akcijsko-ratni, ako ga tako možemo maksimalno pojednostaviti, također. Njega su obilježili nenadmašni “Restrepo” (Tim Hetherington i Sebastian Junger, 2010.) i “Armadillo” (Janus Metz Pedersen, 2010.); lijep i osobni kontekst nekad i sad dao je pak “My Childhood, My Country: 20 Years in Afghanistan” (Phil Grabsky i Shoaib Sharifi, 2021.). “Retrograde”, s druge strane, kao podosta unikatan žanrovski primjerak popunjava prazninu nesvakidašnjeg pristupa najvišim vojnim centrima odlučivanja, kroz lik i djelo generala Sadata, čovjeka koji zrači tihom samouvjerenošću i neskrivenom toplinom, kako prema najbližim suradnicima i vojnicima, tako i prema zapovjednom kadrom američkih Zelenih beretki, zaduženih za obučavanje afganistanske vojske.
Heinemana prati glas autora kojeg privlači adrenalin ratnih zona, no početak snimanja bio je sve samo ne glamurozan, ako se fijukanje metaka i svakodnevno izlaganje životnoj pogibelji uopće mogu častiti ovakvim sinonimima.
Heineman nas nakon potresnih snimki s kabulskog aerodroma vraća u prošlost, osam mjeseci ranije, u Shorab kamp u provinciju Helmand, gdje oko 15 tisuća afganistanskih vojnika obučava dvanaest pripadnika Beretki. Okupljenim vojnicima motivacijski govor drži upravo general Sadat, vojnički besprijekorno utegnut, sa svojom beretkom smeđe boje i holivudskim sunčanim naočalama. Atmosfera je napeta, na ivici noža, talibanska prijetnja gotovo da se može iscijediti s ekrana. Unatoč najmodernijoj američkoj opremi i, za ovu prigodu poredanih oklopnih vozila iznad postrojenih vojnika, u Afganistanu 2021. godine, uvjete kontroliraju prije svega – Talibani. “Ne dajte im napredovati ni po koju cijenu”, jasan je general. Njegovo samopouzdanje će, međutim, do kraja filma sve više nagrizati nepovoljni događaji s terena (nevjerojatni podaci o nedostatku municije, zaliha, prelaganom napuštanju položaja te nedisciplini zapovjednika, od kojih neki otvoreno puše hašiš) i vijesti o nesmiljenom napredovanjem Talibana, sve do konačnog sloma i bijega najužeg vodstva iz zemlje, uključujući i Sadata.
Matthew Heineman u svojim intervjuima ne bježi od isticanja važnosti estetike u svojim filmovima, no u “Retrogradeu” je zbog raznoraznih objektivnih razloga (mijenjanje glavne ideje snimanja usred već započetog procesa, primjerice) fokus prije svega prebačen na uobičajene opservacijske kadrove na čelu sa Sadatom, koje povremeno razbijaju scene pogibeljne vožnje helikopterom usred ratne zone ili djelovanje protivničkog snajpera gdje Heineman konstantno nosi glavu u torbi. Početak i kraj filma najbliži su Amerikančevom vizualnom idealu, najsnažnijim dijelovima dokumentarca, koji bez patetike i s lica mjesta novinskim natpisima i suhoparnim brojkama ubrizgava stvarno, ljudsko lice; (i) blizim planovima mlade žene prstima obavijenih oko žice, čija tekstura razdvaja jasno ocrtanu željeznu granicu između slobode i neizvjesne sadašnjosti/budućnosti. Thousand yard stare kojeg je redatelj, zajedno s još 96 minuta filma izdvojio iz oko 1300 sati sirovog materijala. Pogled koji se ne zaboravlja…