Američkog redatelja Matthewa Heinemana vjerojatno se sjećate po izvrsnoj “Zemlji kartela” / “Cartel Land” iz 2015. godine u kojoj show krade meksički doktor José Manuel Mireles, neustrašivi borac protiv kartela. Prošlo je otad pet-šest godina, a dobrog doktora je u 2020. umjesto puno predvidljivijeg scenarija kiše metaka, zauvijek pokosila prokleta korona. Tužan kraj za odvažnog vigilantea, u svakom slučaju. Heinemana inače prati reputacija autora koji voli teme nabijenije adrenalinom (“Grad duhova”, “The Trade”), pa je možda na prvu iznenađujuće vidjeti upravo njega – uz debitantskog koautora, imenjaka Matthewa Hamacheka – za kormilom nedavno premijerno prikazanog HBO-ovog dvodijelnog mini-serijala “Tiger” (2021). Tema je, naravno, Eldrick Tont Woods, mrvicu poznatiji pod nadimkom Tiger, za neupućenije – Tiger Woods. Ovog boga golfa dobar postotak struke smatra najboljim golferom svih vremena, koji je u još uvijek aktivnoj karijeri osvojio petnaest majora uz ukupno 82 pobjede na PGA Touru. Nitko nikada nije udarao golf-lopticu kao Tiger; nitko nikad nije natukao više sponzorskog novca; i nitko nikad nije mogao tako zapaliti mase navijača u inače prilično konzervativnom okruženju. Do kobnog studenog 2009. godine činilo se da Woods praktički ne može napraviti pogrešan korak, a onda je na površinu počelo izlaziti dugo skrivano osobno prljavo rublje s preljubničko-ovisničkom etiketom. Zlatni dečko svjetskog golfa zauvijek je sišao s pijedestala…
U svom prvom epizodnom poglavlju “Tiger” se koncentrira uglavnom na Woodsov sportski uspon, u drugom gledamo rekapitulaciju svih sportaševih svjetovnih grijeha, sve do ultimativne cindarella povratničke priče koja završava baš kako smo navikli od čovjeka u crvenom – visoko podignutom pobjedničkom šakom, zagrljajem najbližih i do neba vinutim peharom, rezerviranom samo za najbesmrtnije među nama. Cijela Tigerova priča, naravno, ni izbliza nije tako jednostavna. Nijedna priča iza uspjeha to nije. A ako smo išta naučili iz Woodsovog primjera – svijet voli uspjeh i pobjednike, još više njihov strmoglav pad, a najviše iskupljujući povratak iz ponora kao u kakvoj trećerazrednoj meksičkoj noveli. Ako ste Tiger Woods, dovoljno je za početak nabaciti dovoljno uvjerljivo pripremljen pokajnički govor; još ako u međuvremenu osvojite major nakon jedanaest godina posta – forget about it…
Serijal počinje arhivskom snimkom govora Tigerovog oca Earla, koji na nekom društvenom okupljanju suznih očiju govori o sinu tinejdžeru i njegovoj budućoj ulozi, pojedincu koji će zauvijek promijeniti svijet, ne samo golferski. Scena, naravno, nije izabrana slučajno jer će upravo Earl Woods – bivši specijalac s dvije vijetnamske ture za pasom – imati najveći utjecaj na Tigerov život. Earlova vojnička disciplina i nesvakidašnji talent bistrookog mladca, bili su dobitna kombinacija od samih početaka. Početaka-početaka, jer neke od snimki pokazuju malog, jedva prohodalog Tigera kako u obiteljskoj garaži savršenom preciznošću šamara golf-lopticu. Mali Tiger kao Earlov projekt od najranijih dana. Otac će budućeg sportskog superstara kroz godine naučiti strpljivosti, koncentraciji i radnoj etici; s druge strane zbog svoje bećarske interpretacije bračne vjernosti, biti i odgovaran za dobar dio Tigerovih unutarnjih demona.
Kad se ugase fotografski blicevi, operu prljave hotelske plahte i loptica izvadi iz posljednje rupe – znamo li uopće tko je Tiger Woods?
Upravo će taj drugi, sočniji dio mini-serijala posve sigurno biti zanimljiviji širokoj publici, jer će kroz niz intervjua s bivšim Woodsovim ljubavnicama, ovog nekad neukaljanog sportaša razotkriti kao serijskog preljubnika, sa sličnom volim te do groba šprancom. Jedna od njih, Rachel Uchitel, bubnut će zasigurno najveći treš-citat cijelog filma: “Nakon seksa s njim, sjećam se da sam razmišljala kako ću ikada više moći biti sa smrtnikom?”. Rachel nije bila jedina. U filmu se također od važnijih osoba u Woodsovom životu pojavljuju njegova prva ljubav Dina Parr i dugogodišnji prijatelj i caddie Steve Williams. S oboje je odavno prekinuo svaki kontakt, pa kao gledatelji ostajemo uskraćeni informacija o novom, reformiranom 2.0 Tigeru. O promjenama u karakateru ne govori ni njegova bivša žena Elin Nordegren, s kojom je šest godina bio u braku – jer se nije ni pojavila u filmu. Razumljivo uzmemo li u obzir okolnosti njihovog rastanka, ali pool sugovornika, naročito bliskih samom sportašu, ionako je opasno mršav.
Kad se ugase fotografski blicevi, operu prljave hotelske plahte i loptica izvadi iz posljednje rupe – znamo li uopće tko je Tiger Woods? Ako ćemo odgovore crpiti isključivo iz “Tigera”, onda film ovu misiju svakako ne ispunjava. Heineman i Hamachek kao i da sami ne znaju što će sa svojim glavnim protagonistom – sportski dio Tigerovih uspjeha već je odavno poznat i tu nema naročitog blaga za prosječnog gledatelja, kontroverzniji dio i nije toliko kontroverzan – preljub i zloupotreba lijekova odavno su ušli u celeb mainstream, psihološka studija karaktera – ovdje je možda bilo i najviše prostora za razradu, ali Woods je sam po sebi poprilično enigmatična, hermetična ličnost kojoj je distanca prema medijima od djetinjstva ugrađena u DNK. Kad svemu dodate da se sam Tiger Woods u filmu pojavljuje u iznimno kratkim, cameo bljeskovima, ostaje dojam da gledamo neautoriziranu doku-biografiju, kao gledatelji se osvrćući preko ramena tik prije nego nas čovjek s palicom upozori da bi bilo lijepo da što prije napustimo njegov posjed. Ako baš inzistirate na gledanju kvalitetne grešničke dokumentarne biografije, dva ostvarenja odmah padaju na pamet – “Diego Maradona” (2019) Asifa Kapadije i “OJ: Made in America” (2016) Ezre Edelmana. “Tiger” nije kolosalni promašaj, ali postoje i bolji načini za ubijanje tri sata vašeg dragocjenog vremena.
