Mart je mjesec tradicionalno posvećen ženskom iskustvu, a iako to češće pretpostavlja praznu gestu, negoli kritičku elaboraciju položaja manje vidljivih skupina, ipak se otvara prostor sagledavanja uvriježenih fenomena kroz feminističku prizmu. U tom smislu gostovanje filmologinje Elene Gorfinkel u Dokukinu KIC, posljednjeg vikenda veljače, možemo shvatiti kao svojevrsni preludij nadolazećem mjesecu orijentiranom na ženske teme. Gorfinkel nas je uvela u rad rodonačelnice lezbijskog filma Barbare Hammer (1939. – 2019.), čiji smo presjek stvaralaštva od niza eksperimentalno intimističkih eseja do dokumentarca “Nitratni poljupci” / “Nitrate Kisses” (1992), imali priliku vidjeti u sklopu programa “Film XX” (24. – 26.2.), u organizaciji Kulturno informativnog centra i pod kustostvom Dine Pokrajac.
Povezati konkretna ostvarenja Barbare Hammer s uvidima Elene Gorfinkel o poziciji redateljice unutar široko postavljene sintagme ženskog filma, kao modusa rodne problematike filmske prakse, pokazalo se višestruko korisno. Bez osviještene ambivalentnosti vremena u kojem Hammer djeluje, otvara se mogućnost interpretativnih iskliznuća u potencijalno neproduktivnom smjeru. Gorfinkel je u predavanju naslovljenom “Barbara Hammer: Karnalne povijesti, nježne frikcije”, uspostavila teorijski čvrsti okvir za razumijevanje rada autorice specifične poetike, ujedno ga uplićući u širu sliku zanemarene povijesti filma. Na prijelazu desetljeća Gorfinkel je sama napisala manifestni esej “Against Lists”, performativno razotkrivajući inherentni utjecaj filmskih lista na održavanje unaprijed danih pozicija i interpretacije kulture, ne bi li se apriorno eliminirale čitave skupine izvan uspostavljenih tokova. U svjetlu nedavne rasprave o rezultatima Sight and Soundove ankete najboljeg filma svih vremena, filmski esej je zasigurno reaktualiziran.
Gorfinkel naglašava činjenicu da su žene iz službene verzije povijesti izbačene i primorane posredno tragati za svojim mjestom. U filmu su slično, nasuprot igranofilmskoj dominanti, tretirani nezavisni eksperimentalni ili napr. dokumentarni film, a baš je pod njihovim okriljem razvoj započela Barbara Hammer. Višestruko disidentsko iskustvo, one vječno Druge, žene, lezbijke ili filmašice, uzmemo li samo neke od mogućih identitetskih odrednica, izražava istovremeno odabirom tema i forme njihova izraza. Pritom se bez određivanja konkretnog konteksta, ne samo nastanka, već i promatranja filmova, njihova bit osiromašuje za nužnu višeslojnost tumačenja. Hammer je sklona posegnuti za autoreferencijalnošću u suštinski otvorenoj formi, koja zahtijeva dijalog nastaviti izvan filma, tendirajući osvajanju daljih prostora i proizvođenju novih interakcija. Njeni filmovi istodobno su zaigrane crtice na granici amaterizma, koji nanovo strukturiraju intimni prostor, a zbog sušte eksplicitnosti neminovno podvlače fundamentalnu političnost izraza. Kao pionirka lezbijskog filma, u smislu deklarirane lezbijke čiji filmovi svjesno rekreiraju i odražavaju lezbijsku kulturu, kameru koristi kao alat probijanja granica tzv. privatnosti i manifestacija njegova značenja u javnom prostoru. Umnažajući kutove gledanja, očišta i vizure, poništava razliku onog tko gleda i tko je promatran.
Gorfinkel kao možda i najvažniji element estetike Barbare Hammer ističe transpoziciju senzibilnosti utkane u filmove, istraživanje taktilnosti i mogućnosti njena posrednog uspostavljanja. Orijentirana na seksualnost, tjelesnost i materijaliziranje erotskog iskustva, u svojim filmovima glorificira, dijelom i mistificira biološku i spolnu dimenziju ženskosti. Posebno se iz današnje perspektive, a kao što je Gorfinkel naglasila – već i u vrijeme snimanja, neka ostvarenja mogu kritizirati kao esencijalistička, a pronalaženje podudarnosti iracionalne ženskosti i prirodnih elemenata u filmu “Žene koje volim” / “Women I Love” (1979), prije je na granici konzervativnosti, negoli poništavanja predrasuda. Ipak, filmologinja je naglasila previđanje činjenice sustavnog potiskivanja tragova lezbijske ili općenito alternativne kulture na filmu i izvan njega, stoga je istu, da bi je se moglo dekonstruirati, najprije trebalo stvoriti. Za Hammer je čin snimanja dubinski intiman odraz, čiji se potencijal ispunjava tek u krajnjoj točki javnog prikazivanja. Neprekidna promjena perspektive ugrađena u filmsku formu, ne zadovoljivši se ilustrativnim prikazom, provocira reakciju i preobražava se u istinski aktivistički moment. Svi su filmovi elementi šireg narativa, čije dijelove okuplja i pokušava učiniti vidljivima. Taj je proces prikazan u “Nitratnim poljupcima”, filmu na kojem se prelamaju autoričini interesi, a pred gledateljem se povijest iznova ispisuje, arhivski materijali kontekstualiziraju, a marginaliziranima daje glas.
Mjesto Barbare Hammer unutar filmske povijesti, mjesto je žene unutar eksperimentalne struje filma, čiji razvoj nije bio linearan, već je kao prostor slobodnog istraživanja neopterećen konvencijama. Hammer se sama pozivala na filmašicu Mayu Deren, kao neponovljivi uzor, a iskustvo gledanja njenih filmova kao formativno. Vlastiti rad vidi kao alat popunjavanja praznina u nekontinuiranom ženskom stvaralaštvu. U filmu “Umivaonik Maye Deren” / “Maya Deren’s Sink” (2011) rekreira slavni film “Meshes of the Afternoon” (1943), istražujući konkretne prostore uspostavlja komunikaciju sa ženom vremenski možda dislociranom, ali i dalje sličnih stvaralačkih zasada. Ne zaboravimo, Maya Deren je danas jedna od rijetkih eksperimentatorki uklopljenih u službenu kulturu. U tom je trenutku i sama postala roba da bi ju se tretiralo na način na koji Barbara Hammer autoironijski snima povezane memorabilije, premještajući fokus s filmskog djelovanja na mistifikaciju. Jednako je izazovno stvoriti i očuvati paralelne povijesti, memorije ili narative u njihovoj izvornosti, bez da im subverzivnost bude poništena konzumerističkim prisvajanjem. Raspukline službene kulturne i društvene povijesti uvijek će se otvarati novim istraživanjima, ali važna dimenzija njihova razumijevanja mora ostati svjesna oprečnost.