U neko normalnije vrijeme, fanovi dokumentarnog serijala “Last Chance U: Basketball” (2021. -) mogli su se početkom godine unaprijed radovati novim avanturama trenera Johna Mosleyja i njegove košarkaške koledž momčadi s East Los Angeles Collegea (ELAC). Producentima, Netflixu, a ponajviše Mosleyju i njegovim dečkima, međutim, korona je pokvarila zabavu i potpuno zatvorila sezonu u kojoj su Huskiesi imali iznimno talentiranu generaciju, možda sposobnu i za prvu titulu državnog prvaka u JuCo rangu, junior college košarkaških ekipa s dvogodišnjih koledža. Ispretumbala se u međuvremenu prikazivačka shema, korona također mrvicu pritajila kroz sljedećih osamnaestak mjeseci, pa su stvoreni svi preduvjeti za snimanje druge sezone popularnog serijala iz već etablirane “Last Chance U” franšize. Po dobrom starom običaju, režija pojedinih epizoda povjerena je istim poznatim licima iz prve sezone: prvu, treću, četvrtu i osmu epizodu režirao je samostalno Daniel George McDonald; drugu i sedmu zajednički potpisuju Greg Whiteley i Adam Leibowitz; petu samostalno Leibowitz te šestu Leibowitz i McDonald.
Za Mosleyja te njegove vjerne pomoćnike Roba Robinsona i Kena Huntera, snimana sezona (2021./2022.) svakako je ulazak u dosad nepoznat teritorij; obzirom na poremećen ritam dolazak novih košarkaša uzrokovan prisilnom korona-pauzom, na ELAC-u je od prethodne generacije preostao samo jedan igrač. Prevedeno – novi košarkaši tek se trebaju naviknuti na žestok ritam zahtjevnog, verbalno-rafalnog Johna Mosleyja, trenera starog kova koji će pojedinu akciju vježbati do savršenstva, danima i tjednima ako je potrebno. Zanimljivo, Mosley – koji je u djetinjstvu i mlađim danima prošao kroz svoj set problema i mladenačkih mušica – kao praktični vjernik svoje često agresivne poante cijepi bez psovki, što nerijetko zna otići i prema freakin‘ komičnim vodama. A ako nećete slijediti trenerove zamisli, onda ćete po kazni trčati samoubilačke sprintove ili biti zabetonirani na kraj klupe i uopće ne igrati, dok vas kamera fokusira kako sebi nešto/da sam ja u igri vodili bi stopedeset razike mrmljate u bradu.
Svi su u ELAC-u svjesni kako je losanđeleski koledž zapravo zadnja postaja za nekadašnje srednjoškolske superstarove, navikle na kraljevski tretman i uglavnom neobaveznu igru. Današnje društvene mreže samo potenciraju hype i kod pojedinaca koji isti možda i ne zaslužuju, a dolaskom na uglednija D1 četverogodišnja sveučilišta brzo se razotkrivaju sve rupe u njihovoj igri i psihička nedoraslost kod prilagodbe na rastuća očekivanja novih trenera i okoline. A kad sve propadne – onda slijedi korak-dva natrag i silazak u niži, junior college rang, koji u idealnom scenariju nudi priliku za povratak na veliku pozornicu. Tome se, pak, među ostalima, u drugoj sezoni nadaju branič Shemar Morrow, “novi LeBron James” kako su mu nekoć tepali i koji još uvijek nije položio srednjoškolsku maturu; i centar Bryan Penn-Johnson, koji u ELAC dolazi iz poznatog sveučilišta LSU. U središtu pažnje su i playmaker Damani Whitlock, mladić koji zbog problema sa srcem propušta prvi dio sezone, a kasnije se promeće u najpožrtvovnijeg igrača ekipe, kao slika i prilika prototipnog moslijevca; te Dez Washington, visoko krilo koje žonglira između obveza mladog roditeljstva i barem na papiru, bezbrižnosti ranih dvadesetih. Svi oni, ali i ostatak suigrača, ELAC gledaju kao stepenicu prema nečemu boljem, bilo u košarkaškom (NBA ili profesionalno bavljenje ovim sportom) ili životno-obrazovnom smislu (diploma koja garantira bolji posao).
Teško je vjerovati da će streaming gigant samo tako ugasiti (za doku-sportske standarde, dakako) itekako gledan serijal, ali možda je vrijeme za selidbu na neke nove parkete…
Za dobre poznavatelje “Last Chance U: Basketballa” ili općenito “Last Chance U” franšize, pripovjedna struktura već je odavno poznata – miks dinamičnih i uzbudljivih kadrova pojedinačnih utakmica (ove godine prečesta upotreba kamere fiksirane na koš), insajderskih snimki s treninga te osobnih priča mladih protagonista i njihovih trenera. I druga sezona ima nekoliko takvih emotivnih trenutaka, poput aktivnog beskućništva Shemara Morrowa (pomoćni trener Robinson privremeno udomljuje mladića). A upravo je komunikacija između autora i mladih sportaša glavni adut LCU serijala, krucijalni sastojak koji će odrediti pojedinačnu sudbinu svake pojedinačne sezone. U slučaju druge “Last Chance U: Basketballa”, ova interakcija nije na razini prethodnih; Whiteley i ostatak suredatelja nailaze na zid ne pretjerano zanimljivih ni pretjerano elokventnih sugovornika (Morrow je oborio svjetski rekord po uporabi poštapalice like), ni blizu karizmatičnog razbijača Joea Hamptona ili liderskog mu kolege Deshauna Highlera iz premijerne sezone. Ni Johna Mosleyja ne nalazimo u istoj formi – da, i dalje je svaki trening važan, svaka lopta bitna poput zraka kojeg udišete, Huskiesi i dalje rutinski pobjeđuju… Pa ipak, protokom vremena kao da i on više ne vjeruje vlastitim metodama i repetitivnim riječima ohrabrenja/pokude, pomiren s činjenicom da će ostati (samo) običan trener jedne košarkaške koledž momčadi. Zamor materijala se itekako osjeti. “Ja imam izbora, ti nemaš”, govori Mosley jednom od košarkaša u prvoj epizodi. Dodatni izbor ima i naš trener – ako smo dobro čitali između redaka, Mosley je u osmoj i posljednjoj epizodi najavio povlačenje iz medijskog cirkusa zvanog “Last Chance U”. Trener i dalje da, ali bez kamera koje će pratiti svaki njegov korak. A hoće li uopće biti treće sezone popularnog košarkaškog serijala, Netflix još uvijek nije obznanio. Teško je vjerovati da će streaming gigant samo tako ugasiti (za doku-sportske standarde, dakako) itekako gledan serijal, ali možda je vrijeme za selidbu na neke nove parkete…