Već dugo Matija Babić (Index, TasteAtlas) govori o prijevarama u tartufarskoj industriji, točnije onome što nam domaći i inozemni trgovci nude kao autentični proizvod od tartufa; primjerice, ulje s okusom tartufa zapravo je obična – prevara. U nedavnom članku “Istarska industrija tartufa je golema prevara”, Babić poentira: “Gotovo sve što mislite da znate o tartufima je laž”. Ukratko – golema većina tartufarskih derivata je sintetička, nema veze s pravim tartufima, dok se pravi tartufi služe u malom broju restorana, vrlo su skupi i obično se ribaju pred mušterijom. A šansu da dodatno zavirimo u nepoznat svijet ove hrane za pojedince dubljeg džepa, pruža nam dokumentarac “Lovci na tartufe” / “The Truffle Hunters” (2020) relativno nepoznatog američkog redateljskog dvojca Michael Dweck i Gregory Kershaw. Film je još prije dvije godine imao svjetsku premijeru na Sundance Film Festivalu, u Hrvatskoj smo ga imali prilike prošlog ljeta na Motovun Film Festivalu, a otprije dva i pol mjeseca došao je na male ekrane u sklopu BBC-jevog “Storyvillea”.
U ovom šarmantnom i dobrim dijelom apsurdističkom dokumentarcu, upoznajemo nekoliko stanovnika sjeverozapadne talijanske pokrajine Piedmont, poznate upravo po tartufima. Svi oni – a riječ je većinom o simpatičnim starčićima u sedamdesetim i osamdesetim godinama – u filmu su završili jer znaju gdje i kada tražiti ovu rijetku prehrambenu delikatesu, koja se poput kakvog organskog zlata skriva ispod zemlje, duboko u vlažnim prostranstvima tamošnjih šuma. Dakako, muškarci za potragu koriste pse, bez kojih bi ista bila manje-više uzaludna. Psi u filmu tretirani su kao i kod većine normalnih vlasnika – poput obitelji, s jedinom razlikom da su ovi ljubimci dresirani kako bi svojim besprijekornim njuhom pronašli tartufarsko blago koje u idealnim okolnostima doseže vrtoglave cijene od nekoliko tisuća eura po kilogramu. “Ako ne vjeruješ svojem psu, ne bi trebao ići loviti tartufe”, govori jedan od muškaraca – Aurelio, u svojim osamdesetima, mlađem sugovorniku koji pošto-pošto od starca želi iskamčiti informaciju o lokacijama gdje ovaj pronalazi tartufe. Aurelio je, pak, nemilosrdno tvrdoglav, i ovu pomno čuvanu tajnu radije će odnijeti u grob, nego ju priopćiti mlađem sugovorniku s prozirno dobrim namjerama. Aurelio je samac, bez djece, a jedino društvo prati mu vjerna bijelo-smeđa kovrčava pseća suputnica Birba. Jednako povezan sa svojim psom je i najmlađi u društvu, Sergio, koji svog vjernog psa suši u kadi.
“Lovci na tartufe” svojim fiksiranim kadrovima i općenitom drvenošću ljudi ispred kamere, kao da odaju dojam pomno pripremane, kolažne video-instalacije, umjesto dokumentarnog iskustva koje bi nas organski povezalo sa cjelokupnim tartufarskim svemirom
Predivne, iako poprilično rijetke, fiksirane eksterijere talijanske pokrajine Piedmont u različitim godišnjim dobima, nadopunjuju jednaki statični totali i bliži planovi svakodnevice muškaraca, pretežno u kućnoj atmosferi. Ljepota prirodnog krajolika i druženja u prirodi prijatelja tartufara, suprotstavljena je neizbježnoj stvarnosti jurnjave za profitom, u čijem je središtu mlađi muškarac Gianfranco koji od lokalaca otkupljuje tartufe, da bi ih potom preprodavao svojim klijentima za nekoliko puta višu cijenu; jedna od scena sa spomenutim preprodavačem snimljena je u nekoj tamnoj uličici, kao da se dogovara kakav ilegalan, sumnjiv posao. I svijet tartufara, i općenito širi milje vezan za tartufe podložan je kvarnosti, jer je nazivnički vezan za – ljude. Gdje ima novca, ima i konkurencije, pa od naših protagonista doznajemo da nije rijetkost da suparnici truju pse drugih tartufara, a zbog zarade se provaljuje i na posjede u privatnom vlasništvu. Tako u drugom planu ostaju dobrohotnost i relativna neiskvarenost naših junaka, primjerice simpatičnog djedice Angela s beretkom, nekadašnjeg velikog zavodnika koji na starinskoj pisaćoj mašini, svojim prijateljima piše proglas protiv pohlepe i kvarnih modernih vremena, upravo zbog ovih razloga zauvijek odustajući od lova na tartufe.
“Lovci na tartufe” sadrže i edukativni impuls, obrazujući nas da se dobar tartuf najbolje raspoznaje po mirisu, a neke od njih bira posebni žiri, koji potom diktira (astronomsku) cijenu na pripadajućim aukcijama za tartufarsku kremu kreme. Michael Dweck i Gregory Kershaw svojim filmom daju solidnu poantu o važnosti očuvanja prirode i tradicije s jedne, te beskrupuloznog kapitala koji ne bira sredstva s druge strane. Unatoč simpatično ekscentričnim protagonistima i povremeno šaljivim interakcijama, “Lovci na tartufe” svojim fiksiranim kadrovima i općenitom drvenošću ljudi ispred kamere, kao da odaju dojam pomno pripremane, kolažne video-instalacije, umjesto dokumentarnog iskustva koje bi nas organski povezalo s cjelokupnim tartufarskim svemirom. Istim onim – uzevši u obzir cjenovnu nedostupnost većini naših čitatelja i bliješteću snobovsku vibru – za kojim, iskreno-najiskrenije, nećemo pretjerano plakati.