PočetnaIntervjuiDiana Nenadić: "Nažalost, 'Dani' su danas samo jedan u nizu hrvatskih filmskih festivala"

Diana Nenadić: “Nažalost, ‘Dani’ su danas samo jedan u nizu hrvatskih filmskih festivala”

|

U zagrebačkom Kinu Tuškanac od 10. do 14. svibnja održavat će se 31. Dani hrvatskog filma. Festival koji je nesumnjivo u prošlosti vidio itekako bolje i slavnije dane, nekad je bio udarna pozornica za predstavljanje godišnje domaće filmske produkcije (izuzev igranog dugog metra). Danas tome niti izbliza nije tako, a hoće li se stvari u budućnosti pomaknuti na bolje vidjet ćemo u godinama koje dolaze. Bilo kako bilo, ovogodišnja dokumentarna sekcija broji petnaest naslova, uključujući nekoliko dokumentaraca koje smo već popratili na našoj stranici (“Volim” Anje Koprivšek, “Veće od traume” Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski, “Hrvatskog narodnog preporoda” Gorana Devića i “Tvornice radnicima” Srđana Kovačevića). Za najavu ovogodišnjeg programa DHF-a zamolili smo njegovu umjetničku ravnateljicu, Dianu Nenadić; točnije da nas za početak provede organizacijskim labirintom Dana hrvatskog filma, jer je tu posljednjih godina bilo, ‘ajmo to tako reći – uzbudljivo.

“Da, dobro ste rekli: labirint. No pojedini njegovi zakutci nisu ni meni poznati. Kao vjerna pratiteljica Dana hrvatskog filma, odlučila sam se upetljati u daljnji način funkcioniranja festivala nakon 23. izdanja, posljednjeg održanog u Studentskom centru. Tada recimo uopće nije bio formiran stručni žiri, pa nisu ni dodijeljene uobičajene nagrade nego samo Oktavijani”, započinje naš razgovor Nenadić i nastavlja:

“No nije to bio jedini razlog za dizanje uzbune i revitalizaciju, odnosno ponovno okupljanje Vijeća sastavljenog od osnivača Dana, jer je drugih važnih propusta i organizacijskog šlamperaja bilo i prethodnih godina. Vijeće je tada odlučilo da se raspiše natječaj za novog organizatora, a potom je od nekoliko ponuda odabrana ona producentske kuće Spiritus-movens. Ekipa Zdenke Gold primaknula je festival centru grada, krenula s vrlo ambicioznim programom i sve se činilo OK, no izdržali su do kraja dvogodišnjeg mandata i jednostavno odustali. Sa stajališta produkcije, a Zdenka Gold je ozbiljna producentica, taj posao se ne isplati raditi s dotacijama koje su Dani tada uživali, iako su bile bitno veće od današnjih. S natječajem za novog organizatora nije bilo sreće pa sam, kao aktualna predsjednica Vijeća, krenula nagovarati ravnateljicu Centra za kulturu Trešnjevka da preuzme Dane. Gospođa Ljiljana Perišić je pristala, a ja sam pristala odvolontirati kao umjetnička savjetnica, s tim da je postojao dogovor između osnivača da svatko nečim doprinese organizaciji. Prve godine to je funkcioniralo, druge je koncentracija značajno popustila, a ja sam se onda povukla jer sam shvatila da Dani najmanje zanimaju same filmaše zbog kojih zapravo postoje. Posao umjetničkog ravnatelja tada je preuzeo kolega Josip Grozdanić, ali je sljedeće godine i CEKATE odustao od organizacije”.

Prije tri godine ponovno dolazi do promjene organizatora.

“Poslije 28. izdanja sastalo se Vijeće koje je odlučilo da organizaciju preuzme Hrvatski filmski savez s mandatom od četiri godine. HFS je predstavljao bivši tajnik Matko Burić, koji prethodno nije iskomunicirao tu namjeru sa zaposlenicima pa smo demonstrativno odbili sudjelovati u organizaciji festivala. Sljedeće godine, nakon što je Burić već prijavio 30. izdanje na dva relevantna natječaja, a nedugo nakon toga zauvijek otišao iz HFS-a, nije nam preostalo drugo nego da se interno organiziramo i spašavamo stvar kako bi se nekako zaokružila ta duga povijest festivala. Ove godine se sve odvija više po inerciji nego iz uvjerenja, sa svojevrsnom rezignacijom: pojedini osnivači ne odazivaju se na sjednice Vijeća, čime već pokazuju svoj interes za manifestaciju, a i financijeri, HAVC i Grad Zagreb, poslali su vrlo jasnu poruku o važnosti festivala smanjenjem dotacije u odnosu na prošlogodišnju. Ostala nam je još jedna godina mandata, ali nisam sigurna da ćemo taj mandat do kraja konzumirati. Nažalost, Dani su danas samo jedan u nizu hrvatskih filmskih festivala, i to manje bitan, kojemu drugi bogatiji festivali, i oni stariji i oni mlađi, uspješno otimaju i program i publiku uvjetovanjem premijernog prikazivanja hrvatskih filmova. Zato ni inicijalna Škrabalova koncepcija Dana, koju svi osnivači i dalje deklarativno podržavaju – da to bude smotra najboljeg iz godišnje produkcije, danas više nije održiva. Tijekom selekcije doživjeli smo povlačenje već prijavljenih filmova jer su im u međuvremenu stigli pozivi s drugih festivala koji uvjetuju njihovo uvrštavanje u program premijernim prikazivanjem. Razumijemo kada takvu ekskluzivu propisuju međunarodni i regionalni festivali, iako je već i to besmisleno jer se filmovi svugdje prikazuju pred drugačijom publikom i u novom kontekstu, ali kada hrvatski festivali (Zagreb Film Festival je iznimka) ne popuštaju Danima, nacionalnom festivalu na kojem se vrednuju filmovi i pojedinačni umjetnički doprinosi hrvatskih filmaša, svaki daljnji napor postaje besmislen”, jasna je Diana Nenadić.

Situacija je na DHF-u, očito, daleko od idealne. Pa ipak, show must go on, festival će se i ove godine održavati, s nemalim brojem dokumentarnih naslova. 

“Kad me već pitate o dokumentarnom programu, odmah ću reći da neki filmovi koje smo imali priliku vidjeti na ZagrebDoxu, kao i oni koji su u međuvremenu završeni, nisu ni prijavljeni, zbog razloga koje sam upravo opisala. Čak smo i naknadno kontaktirali autore i producente i potvrdili su da čuvaju filmove za druge festivale. S njima bi program zacijelo bio mnogo bogatiji i raznolikiji, a i dokumentarna profesionalna produkcija, u pravom smislu te riječi, bila bi vidljivije zastupljena. Nju svakako predstavljaju već poznati naslovi – višestruko nagrađivani ‘Veće od traume’, debitantski film Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski o detraumatizaciji žena silovanih u posljednjem ratu na Balkanu; potom jednako uspješan ‘Tvornice radnicima’ Srđana Kovačevića koji ovih dana kreće u premijerno prikazivanje po hrvatskim kinima; novi dox Gorana Devića o rodnom Sisku, ‘Hrvatskog narodnog preporoda’ koji je nedavno premijerno prikazan na ZagrebDoxu; kao i kratkometražna ‘Babajanja’ Ante Zlatka Stolice, autorova ispovjedna reminiscencija na strahove iz djetinjstva. Novi dokumentarac Lane Kosovac ‘Jedna jedina: Čekićem i batom razbit ćemo atom’, prvi dio trodijelnog serijala producentske kuće Dubravka i Mateja Merlića, premijeru je imao na HRT-u; a opservacijski ‘Prozori’ Damira Radića, sastavljen od niza autorovih pogleda s vlastita prozora na ulicu u kojoj živi, prethodno su prikazani na Human Rights Film Festivalu. Među premijerama, od produkcijski složenijih dokumentaraca tu je srednjemetražni ‘Zaželi’ Marija Papića, koji prati realizaciju istoimenog programa pomoći starijim osobama u pasivnim krajevima Dalmatinske zagore”, govori nam Nenadić i nastavlja najavu doku-programa:

“Dvogodišnja pandemija praćena (samo)izolacijama nije ostavila traga samo u evidentno manjem broju proizvedenih dokumentaraca, nego i u cijelom nizu vrlo komornih i osobnih kratkih filmova ispovjednog/dnevničkog registra koji svjedoče o komunikacijskim, emotivnim i drugim inhibicijama samih autora, kao što je to prošlogodišnji ‘Jel ti frka kad ti priđem’ i ovogodišnji ‘Laku noć, oprosti’ Sare Alavanić, inače studentice ADU-a zastupljene s čak tri filma na ovogodišnjim Danima; ili ‘Tu sam trenutno’ studentice ALU-a Marte Dijak. Potonja dva filma ujedno imaju premijere na Danima hrvatskog filma, kao i ‘Disident’ Ivana Mihaljevića, o nekadašnjem novinaru a današnjem zagrebačkom beskućniku, te dva kratka i zapravo hibridna dokumentarca – ‘Vjerin trokut’ Nine Matusine iz Kinokluba Zagreb i ‘Mediteraneo’ Jakova Torića, autora Blanka već poznatog publici Dana hrvatskog filma.”

Riješili smo natjecateljski program dokumentarnog filma, što je s onim popratnim?

“Zbog ograničenog prostornog kapaciteta i iskustava s lošom posjećenošću popratnih programa na Danima, prikazivačke programe smo maksimalno reducirali na izbor restauriranih arhivskih klasika, prikazivanjem kojih u predigrama glavnog programa, među ostalim, odajemo počast nedavno preminulim redateljima Borivoju Dovnikoviću Bordi i Pavlu Štalteru. Među njima ove godine nema dokumentaraca. No oni će svakako biti u fokusu tradicionalne radionice filmske kritike koju vodi Višnja Vukašinović, pub-kviza koji tematizira hrvatski film, kao i tribine ‘Hrvatski film u hrvatskoj periodici’ uz promociju novog broja Hrvatskog filmskog ljetopisa s nizom objavljenih kritičkih i interpretativnih članaka o prošlogodišnjim Danima i drugim temama vezanim uz hrvatski film. Od publikacija predstavljamo i knjigu ‘Film u školi’ Ane Đordić, a filmofile i izdavače filmske literature pozvali smo na razmjenu starih i novih knjiga i filmskih memorabilija na mini-buvljaku posljednjeg dana festivala u maloj dvorani Kina Tuškanac. Od svega nam je ipak najvažnije privući što veći broj gledatelja na glavni natjecateljski program, u okviru kojega treba osigurati dostojanstvenu prezentaciju svakom pojedinom filmu, te potaknuti komunikaciju – i s hrvatskim filmom i o hrvatskom filmu”, rekla je na kraju umjetnička ravnateljica Dana hrvatskog filma, Diana Nenadić. Mjesto radnje i datum već je, rekosmo, otprije poznat: Zagreb, Kino Tuškanac, od 10. do 14. svibnja.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

20. ZagrebDox: “1489” – Rat kao privatna stvar

"1489" (2023) je posebno upečatljiv upravo zato što se bez poštede dotiče banalnih, logističkih strana traganja za nestalim članom obitelji.

20. ZagrebDox: “KIX” – Od palivraga do palikuće

"KIX" (2024) je sniman desetak godina pa glavnoga junaka, Budimpeštanca Sandora zvanoga Šanji, pratimo od njegove osme do osamnaeste godine.

Lucija Brkić: “Sustav odbacuje ljude kojima je potrebna pomoć”

Mlada pulska autorica Lucija Brkić na 20. ZagrebDoxu je predstavila svoj novi film, studentski "U tranzitu" (ADU, 2024.).

20. ZagrebDox: “Četiri kćeri” – Radikalizacija u prikrajku

Film "Četiri kćeri" (2023) tuniške redateljice Kaouther pokazuje da su procesi radikalizacije svakog tipa identični.

20. ZagrebDox: “Zastoj” – S ekvidistance

Vrednost filma "Zastoj" (2023) kao dokumenta pandemije koronavirusa, moći ćemo da utvrdimo tek kada zagazimo u neko sledeće vanredno stanje.

20. ZagrebDox: “Tijelo” – Naša utjelovljenja

"Tijelo" (2023) Petre Seliškar možemo promatrati kao prototip adekvatnog tretmana protagonistica u osjetljivim situacijama.

20. ZagrebDox: “Jedina zemlja” – Borba filmskim sredstvima

"Jedina zemlja" dokumentira nasilno preseljenje i uništavanje palestinskih naselja, otimanje zemlje, kao i ciljano naseljavanja Izraelaca.

20. ZagrebDox: “Naša djeca” – Dojmljivo razotkrivena intima

"Naša djeca" (2024) Silvestra Kolbasa nisu samo strukturalno nego i psihološki složeno djelo u kojem se izmjenjuju različite emocije.

20. ZagrebDox: “Vilinski vrt” – Romantici i drugi autsajderi

Povezujući plejadu egzistencijalno pogubljenih pojedinaca, "Vilinski vrt" ipak ne nudi uvid u razrješenje unutarnjih i vanjskih konflikata.

20. ZagrebDox: “Četiri kćeri” najbolji međunarodni dokumentarac, “KIX” naj-regionalni

Jučer smo doznali pobjednike jubilarnog, 20. ZagrebDoxa (14.4. - 21.4.).