U Dokukinu KIC 17. je travnja, uz slobodan ulaz, održana premijerna projekcija završnih filmova polaznika i polaznica 15. Restartove Škole dokumentarnog filma. Ovosezonska je Škola trajala od listopada 2025. do travnja 2026., pohodilo ju je desetero polaznika, a dovršeno isto toliko kratkih filmova: “Uputstvo za korištenje stana” Antee Divić, “Nerazgradivo” Ivana Dovranića, “Gume na kotačima” Leona Keglevića, “Eksponacija” Mije Jukić, “Tisuće metara, stotine sati” Ive Kunac, “Odmah se vraćam” Mariane López Bodart, “Idemo van?” Doriana Milovića, “I Severina mi ide na…” Nine Rac, “RE: kasnim” Dine Uglešić i “Petlja” Teodore Vulović.
Osmišljena kao učionica osnovnih i naprednih vještina potrebnih za snimanje vlastitog dokumentarnog filma, Restartova Škola ne okuplja samo novake, nego je tijekom desetljeća i pol stekla glas poticajnog okružja u kojem se vrijedi naći i onomu s nekim već stečenim iskustvom u svijetu kinematografije. Ove su godine, primjerice, među polaznicima bile montažerka Nina Rac, producentica Dina Uglešić, pokoji (završeni) student VERN’a i još poneki sudionik hrvatske kinematografije s kakvim kratkim filmom iza sebe.
Mada načelno vježbovni, okušajni poligon, Škola dokumentarnog filma je u većini dosadašnjih izdanja dala barem jedno, često i više ostvarenja koja su zaokruženošću, domišljenošću, dorađenošću, tonom, ugođajem poprilično nadmašila pretpostavljeni okvir početničkog oprobavanja i ostavila dojam radova filmaša koji su odavna savladali prve korake i sad se, s razmjernom sigurnošću u osnove, usmjerili na nadgradnju i razgradnju postavki. Kriterije, naravno, ne treba postavljati odveć visoko, ali sama dosadašnja petnaestogodišnja produkcija pokazala je dokle se katkad, čak nerijetko, uspijeva doseći. Da ne idemo dalje u prošlost, među deset filmova na prošloj, 14. Školi uzoritom su se vrsnoćom, uz rame profesionalnoj produkciji, izdvojila barem četiri: “Žive slike” Tibora Đurđeva, “More tišine” Sare Gurdulić, “Interferencije” Karle Mesek i “Gletanje” Angele Stipić.
Premda polaznici 15. Škole dokumentarnog filma nisu bili redom nevježe, prevladavajućim obilježjem opusa nadaju se rahlost, nedovršenost, neuravnoteženost, čak i određena neurednost, pa i nestrpljenje. To je donekle u skladu s prisutnom mjerom eksperimentalnog pristupa u svim filmovima, očitovanog u davanju prednosti kolažno-asocijativnoj gradnji nad naracijskom. Međutim, isti kao da su proglašeni gotovima prije zgotovljenja, na stupnju razrađenijih prijedloga kojima tek slijede završno oblikovanje i precizno podešavanje. I takva autorska odluka može, dakako, biti izraz vrijedan uvažavanja te pozornost držati i željeno ostvariti upravo odmakom od standardno pretpostavljenog i podrazumijevanog potpunog dovršetka. No utisak je da je u većini slučajeva prevagnula određena površnost, nevoljkost da se potegne zadnja ruka-dvije.
U ranim susretima s vlastitim filmskim stvaralaštvom, autori rado pronalaze pobude u najbližem okružju, onomu koje im je najpoznatije i najviše ih se tiče, pa su, kao i dosad, i u ovom naraštaju česte autoportretne teme. Među takvima se nalaze i najupečatljiviji filmovi, upečatljivi manje zbog toga što bi se razlikovali po vještini ili dotjeranosti izvedbe, više zbog toga što je u njih utisnuta veća, to jest uočljivija mjerica iskrenosti i otvorenosti, odnosno osjećajnosti i predanosti. Iznijeti osobno, bez okolišanja, nije lak zalogaj, a tim šarmom i dirljivošću neposrednosti ponajviše osvajaju dva filma. Pomalo razbarušena i umjereno grubo krojena, tugaljivog, elegičnog tona, no obasjana čilom varnicom amaterske zaigranosti i vedrine u izvedbi.
“Idemo van?” (10 min) Doriana Milovića, pretežno sastavljen od arhive kućnih, nespretnih, vremenom nagriženih snimaka niske tehničke kvalitete, otpočinje kao gotovo trivijalna, kič pripovijest o kućnom ljubimcu. Nalik sklepotini kakvu, ako takve snimke ima, može sastaviti bilo tko i postaviti na mrežu svih mreža da bi milijunima najboljih prijatelja diljem svijeta pokazao svog slatkog četveronošca i međusobnu naklonost čovjeka i životinje, iako to možda ne zanima nikoga osim njega samog. No u film, zvučno vođen naracijom autora u prvom licu, opušteno se, usputno, bez dramatiziranja, uvlači i gorča tema, ona o gubitku obiteljskog gnijezda. Pregledavajući kućnu video i fotografsku arhivu u potrazi za snimkama psa, autor nalazi “uspomene koje nisu moje. I svoju obitelj zajedno. Nešto čega se više ne sjećam.”
Uz malo jednostavnih, dobro izabranih riječi, ugodan i prisan ton govora, dobro odmjeren ritam i pokoju slikovnu igru – slika u slici, zaustavljen kadar, nagli prekid izlaganja, interpunkcijsko zadržavanje pokojeg šuma-snijega na ekranu, zastarjele pozadine i slovni fontovi – “Idemo van?” kroz prisjećanja o obiteljskim psima, ponajprije shih tzuu Elmu, brzopotezno skicira izvatke iz zaboravljenog djetinjstva, iz “nekih jednostavnijih vremena“. Mada o preobrazbi skladnog obiteljskog zajedništva u složeniji sustav odnosa ne izriče puno, već ga ocrtava gotovo rubno, ta grana osvrta – predstavljena bez ogorčenja, sa žalom, ali ne bez humora – uvelike obilježava cjelinu koja kradom ulazi u područje dirljivoga. Premda je središnji protagonist psić Elmo, “Idemo van?” nije film o psu, nego film o važnosti ljubavi.
“Odmah se vraćam” (10 min) Mariane López Bodart, i taj s izvanprizornom naracijom u prvom licu, iznosi razmišljanja o vlastitom iskustvu migrantice iz Meksika. Ni sama nije sigurna zašto je odatle otišla. “Valjda sam željela bolji život”, kaže. Sad, po svoj prilici negdje na Balkanu – čini se u Srbiji, a spominje se i Zagreb – preglavljuje što je time dobila, ako uopće jest. Razmišlja i o fenomenu migracije općenito, bez konkretnih pojedinosti iz vlastitog iskustva. Tihim glasom, na engleskom jeziku, tonom rezigniranog razočaranja, s mnogim neizrečenim upitnicima, izgovara izjavne rečenice kao što su: “Nitko ne želi napustiti dom. To je puno vjere i snage. I neuspjeha i uspjeha. I samoće. Također i prilika. Otkrivanja. Prijateljstva. Početaka. I onda se pitaš je li vrijedilo. Možda. A možda i nije.”
Većinski dio filma ispunjen je arhivskim, tuđim, nespretno snimljenim snimkama loše tehničke kakvoće, bilježenima ne znamo gdje, po svemu sudeći dobrim dijelom u Meksiku, uz govorne komentare i izvještaje, sve pretežno vezano uz migracije. Slikovno gust niz snažno eksperimentalnog duha gotovo proizvoljno skače s ovoga na ono, redaju se podijeljeni ekrani i dvostruke ekspozicije, slike i rečenice najvećma se izmjenjuju nalik traženju postaja na radiju. Emocionalno tematski prisnažuje i nekoliko pjesama: tugovanke “Y volveré” (“Vratit ću se”) čileanskih Los Angeles Negrosa i “Habbaitak Bel Saif” (“Voljela sam te u ljeto”) Libanonke Fairouz te, osobito dojmljivo, uz tekst ispisan na ekranu, “”norteño-corrido”” “La jaula de oro” (“Zlatni kavez”) meksičkih Los Tigres del Norte, poskočasta jadikovka o teškom životu meksičkih useljenika u SAD.
Unatoč žustrom, malne kaotičnom brzanju slike, čime se dočarava rastrzanost i unutarnji nemir, opći ugođaj cjeline je melankoličan. Makar se čini da je u filmu malo vlastitom rukom snimljenih kadrova, da su prikazana mjesta i osobe uglavnom pokretne slike s ekrana, neznani i samoj autorici, a ona sama, ako to je ona, ispred kamere se, šutke, neoštro, pojavljuje tek u posljednjoj minuti, “Odmah se vraćam” ostavlja dojam vrlo osobnog djela, iskrenog nastojanja iskaza o neveselom vlastitom trenutačnom stanju snažne nesigurnosti.
I “Gume na kotačima” (14 min) Leona Keglevića počesto djeluje nizom nabacano, do sljedeće prilike privremeno pridruženih kadrova, povremeno uz posve neočekivane modifikacije slike (dašak eksperimentalnoga), s time da je sve snimljeno rukom autora, sad i ovdje. Bez izvanprizornog pripovjedača, s dijalozima ispred kamere kao glavnim govornim orijentirom. U središtu zanimanja je mlada djevojka koja već n-ti put pokušava položiti vozački ispit, a u pripremama joj pomaže njezin dečko. Ne osobito uspješno, jer ona ima nesavladivu tremu. Taj dečko je sam Keglević, a kroz crtice o učenju vožnje, ujedno obliku zajedničkog provođenja vremena, krokira se i njihova veza koja nailazi na prekretni događaj. Duhovit je to i zaigran, primjereno bezbrižan film o jednom odnosu, isto tako i o iskričavoj živosti mladenačkoga duha, koji, razmjerno slično “Idemo van?”, ozbiljnu notu uvodi gotovo usputice, time joj nimalo ne umanjujući odjek.
“RE: kasnim” (10 min) Dine Uglešić, na nemalo eksperimentalnoj trasi, vizualno nudi zanimljivu i vještu igru sa slikom u slici, rabeći više desetljeća stare materijale, pretežno one raznih vozila u pokretu – automobila, vlakova, aviona, jedrilica, raketa… A moguće je učitati ili pročitati stupnjevanje od jednostavnijih prema složenijima, da bi završilo vožnjom kroz prazan tunel. Što možda predstavlja odlazak u ništavilo ili okončanje života, budući da istovremeno slušamo kako se jednoj od protagonistica izgubio trag.
Pronađeni materijal presijeca se s onim suvremeno snimljenim na zelenim površinama Zagreba i okolice, kojem je središnji lik vitki hrt, a usporedno slušamo riječi dopisivanja autorice filma sa znatno starijom gospođom iz Dubrovnika. Svjedočimo naznakama epistolarnog prijateljstva, razmišlja se o zajedničkom snimanju filma za potrebe Škole, toga koji upravo gledamo, a onda se gospođa prestane javljati. Vizualno zanimljiv, ugođajem privlačan, “RE: kasnim” može se učiniti djelom čiji zvuk i slika pripadaju različitim, nevezanim područjima, sparenima kao pokusno rješenje ispunjavanja zadatka u roku.
U eksperimentalnom duhu, uz mnoštvo dvostrukih ekspozicija, zrcaljenja i snimaka mjesta građevinskih radova, u svoje se, odnosno protagonističine, dvojbe i nesigurnosti, u “Eksponaciji” (9 min) šaptom zagleda Mia Jukić. Teodora Vulović u “Petlji” (5 min) nijemo kolažira zanimljive igre noćnih i ranojutarnjih svjetala i sjena na betonu, staklu, metalu i drugim površinama modernističko-brutalističke Mostarske prometne petlje u Beogradu. Prostorom i arhitekturom bavi se i Antea Divić, ocrtavajući u “Uputstvu za korištenje stana” (15 min) tri različita pristupa uređenju i stanovanju u trima identičnim novozagrebačkim kućama u nizu.
“Tisuće metara, stotine sati” (16 min) Ive Kunac s poštovanjem tematizira tradicionalnu izradu lepoglavske čipke. “Nerazgradivo” (10 min) Ivana Dovranića s nogu – pomalo rasuto, u skladu s rasutošću smeća ispred kamere – skicira gomilanje, čišćenje i kreativno recikliranje mahom plastičnog otpada iz mora u Dubrovniku. Naposljetku, “I Severina mi ide na…” (13 min) Nine Rac, spajajući dokumentarno s igranim, neobvezno šaljivo cjelinu gradi na prigovaračkim navadama građana hrvatske metropole.
Autori su, podvucimo, filmove snimali i montirali sami. Mentori ovogodišnje Škole dokumentarnog filma bili su Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda, Đuro Gavran, Eva Kraljević, Bojan Mrđenović, Filip Peruzović, Dinka Radonić i Oliver Sertić, a vanjski predavači Franko Dujmić, Luka Gamulin, Johan Grimonprez, Vanja Jambrović, Jelena Maksimović, Damian Nenadić, Vladimir Rakić, Matija Santro, Nebojša Slijepčević, Sunčica Ana Veldić i Tea Vidović Dalipi.
Iako su, u cjelini, ovogodišnji dometi nešto skromniji od dosadašnjeg standarda, Restartova se Škola i nadalje potvrđuje kao plodan prostor obuke, iskušavanja i istraživanja, početnicima i onima koji to više nisu.